O đačkim užinama se obično priča na početku godine, kada se spominju izdvojene cifre za besplatne obroke na općinskom nivou. Dakako, povremeno se digne prašina kada se pojave slučajevi trovanja u školama ili informacije o lošem kvalitetu dječije prehrane, no da li znamo odgovor na jednostavno pitanje – šta školarci jedu?
Odgovor sam potražila od predsjednice Vijeća roditelja osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja, dr. Amele Penava. Pokazala se kao odlična sagovornica ne samo zato što je kompetentna da govori o ovoj temi nego i zato što je aktivna roditeljka u različitim projektima koji su u vezi sa školom.
Prvenstveno nastojimo djelovati preventivno. (Lakše je spriječiti nego liječiti.) Danas je, nažalost, dijabetes bolest koja je više zastupljena kod dječijeg uzrasta, nego kod odraslih. Još jedna karakteristika tzv. savremenog odgoja jeste da djeca postaju, što od prevelike konzumacije šećera, što od nezdravih aditiva koje takva ishrana sadržava, suviše hiperaktivna, gotovo histerična. Takvi nisu spremni da aktivno učestvuju u nastavi, što je sasvim logično. Ukoliko je ishrana na niskom nivou, nemoguće je očekivati da djeca budu koncentrisana u nastavi.
Doktorica Amela pokrenula je radionice u okviru kojih su nastavnici i nastavnice osnovnih i srednjih škola, koji predaju predmete poput biologije, hemije, kulture življenja i sporta, imali priliku upoznati se sa činjenicama o kvalitetnim i zdravim prehrambenim navikama za djecu.
Da li mislite da školske kuhinje mogu mijenjati prehrambene navike?
Školske kuhinje mogu utjecati na to da se loše prehrambene navike zamijene zdravim prehrambenim navikama, a posebno jer djeca vole da kupuju i jedu iste namirnice, i istovremeno imamo međuvršnjački utjecaj koji je danas jako izražen u pojedinim sferama.
Međutim, najvažniju ulogu imaju porodica i roditelji, koji svojim primjerom trebaju slati poruku djeci kako da se hrane i kako to u potpunosti predstavlja temelj za dobro zdravlje kada odrastu. Nepravilna ishrana je uzrok niza oboljenja:gojaznost, šećerna bolest, povišen krvni pritisak, promjene na krvnim sudovima, moždani, srčani udar, karijes na zubima, alergije koje su sve više zastupljene u našoj zemlji u predškolskom i školskom uzrastu, malokrvnost(anemije), kiselost organizma (simptomi su akne, bolovi u mišićima, malaksalost, bolovi u zglobovima, nervoza, depresija), a balansiranjem prehrane školske djece sve se ovo može spriječiti. Na Kantonu Sarajevo Vijeće roditelja je provelo anketiranje na temu Zdrava ishrana (užine). Rezultati ankete su takvi da se 99% roditelja izjasnilo da je u školskim kuhinjama neophodno izbaciti gazirana pića, grickalice, slatkiše te voditi računa o kvalitetu same ponude i uz to uvesti voćni dan, mliječni dan i tako suptilno utjecati na svijest djece.
Je li anketa sprovedena u djelo?
Postoje škole koje su to ispoštovale zajedno sa menadžmentom škole, ali još nije sistemski urađeno, jer je prisutna šarolikost, ali na to moraju utjecati roditelji kao partneri kroz vijeća roditelja i članovi školskog odbora iz reda roditelja u interesu pravilnog psiho-fizičkog razvoja djeteta.
Po Vašem mišljenju, koje su to namirnice koje su neophodne u ishrani školaraca?
Školska djeca glavne obroke konzumiraju u malo većim vremenskim razmacima i stoga je kvalitetna užina jako važna, jer pomaže održavanju stabilnog nivoa šećera u krvi, ali i održavanju koncentracije. Djeca često užinaju slatkiše i grickalice, što je neprihvatljivo. Uglavnom se radi o proizvodima vrlo niske hranjive vrijednosti, sa puno konzervansa, boja i drugih dodataka (aditiva). Danas je skoro nemoguće izbjeći konzumaciju tih proizvoda (u školama ih kuhinje imaju u ponudi, pred školama su kiosci), no kupovinu tih proizvoda treba svesti na minimum. Voće je vrlo bitan izvor vitamina i minerala koji su neophodni za pravilan psiho-fizički razvoj svakog djeteta, a mi smo ipak zemlja koja time obiluje. Usto, odlična je zamjena za slatkiše (med kao prirodni šećer, domaći džemovi, marmelade).
Na sve ovo možemo utjecati i kroz nastavni proces, kroz predmet zdravi životni stilovi, gdje je sve jasno opisano i prilagođeno uzrastu od V do IX razreda.
Kako od ponuda koje škole dobiju od dobavljača (užina) odabrati najbolju; da li je osnovni kriterij kvalitet ishrane ili ipak mislite da je politika uplela svoje prste i u tu ulogu? Da li Vam je poznat zakonski postupak koji određuje tu proceduru (ukoliko uopće postoji)?
Naravno da postoji zakonska procedura. Dostave se ponude direktoru škole, nakon raspisanog tendera, direktor dostavlja školskom odboru,i članovi odlučuju ko će snabdijevati školsku kuhinju i po kojem principu, vodeći računa o kvalitetu hrane i cijenama. U velikom broju škola imamo pozitivne rezultate gdje su roditelji i škola izabrali najbolje za djecu. Isto tako imamo i škole gdje je politika uplela svoje prste, pa su zastupljeni mali lični interesi, ali sve je to moguće prevazići u zakonskom okviru i imati najbolje za zdravlje djece.
Istraživanja koja su nam dostupna na internetu pokazuju kako djeca novac koji im roditelji tutnu u ruke – jer se vremena za razmišljanje o posljedicama nema – potroše na kupovinu nezdrave hrane koju nazivamo jednostavnom riječju brza hrana, grickalice, čokoladice, gazirana pića, hamburgeri itd.
Na pitanje šta djeca u školi jedu, šta im je nadohvat ruke odgovor bi bio – sve osim onoga što bi trebali jesti. Hoćemo li ikada dočekati da se ona anketa koju je spomenula dr. Penava ostvari i na javi, ostat će nam nepoznanica, ali je jedno sigurno – ukoliko želimo da djeca u školama imaju aktivan i produktivan dan, krajnje je vrijeme da počnemo misliti i o tome šta to ona jedu.
Navešću jednostavan primjer iz lične prakse. U okviru produženog boravka OŠ Silvije Strahimir Kranjčević, u kome borave djeca uzrasta, otprilike, do devet godina, organizirani su i doručak i ručak. Nastojalo se ishranu prilagoditi kako uzrastu tako i pozitivnoj prehrani, pa djeca jedu i ribu i mliječne proizvode i mnogo voća. Međutim, i pored toga, imate ovakve primjere:
Osam je sati ujutro. Djeca ulaze u prostorije produženog boravka,prilično pospana. I pored sve ljubavi i želje da radim s njima od jutarnjih sati, pokušavam odmah da im skrenem misli na to kako trebaju uraditi zadaću, pa će ih nastavnica nagraditi. Trče okolo. Meni se već manta, što od vriske na koju se niko ne može navići (makar ne ovako rano) što od njihovog lijetanja. Prilazim jednom od prvačića i pitam ga (s namjerom!) kako može tako rano, i prije doručka, da vrišti i skače.
Odgovor: Kako prije doručka, nastavnice (ponekad me oslovi i sa uči) ja sam doručkovao. Tata mi jutros dao noblice. Utom se nekoliko njih nadovezuje, i ja i ja i ja. Ja sam pojeo picu. Ja milku, muka mi.
Trebam li spomenuti da su upravo oni, kad sam ih pozvala na doručak, rekli da nisu gladni i da ne žele jesti, te da su otprilike do ručka bili na svim visinskim mjestima u razredu – ormarići, uglovi kreveta u kutku razreda, na klupama... svugdje osim na stolicama.
Nije teško zaključiti da nisu samo škole glavni i odgovorni krivci za nezdravu i nekvalitetnu ishranu (iako ih ne treba osloboditi udjela u krivici), nešto je i do roditelja i niske svijesti o tome kako obrok koji djeca uzimaju ima velikog utjecaja ne samo na njihovo zdravlje, nego i na nivo njihove produktivnosti, a samim tim i na okolinu u kojoj se nalaze. Udjela u svemu imaju i oni koji odlučuju koja će hrana djeci biti dostupna unutar škole. No, čini mi se da nam je ipak postalo lakše shvatati školske užine kao brigu i dužnost onih koji u tim ustanovama rade – standardnom narodnom logikom – novac proslijedi, skini brigu s vrata pa nek se djecom (u školi) bave oni koji za to primaju plaću.
Foto: A. S.
Ostali tekstovi autorice Amre Penave:
Ko čita, ne skita!
