Univerzitetski udžbenici podjednako su „bogati“ greškama kao i udžbenici za osnovnu i srednju školu. Međutim, valjda niko ne smije dovesti u pitanje literaturu koja u silabusima često stoji po 20 i kusur godina i obavezno je štivo za polaganje ispita, jer „šta studenti znaju o ispravnosti, oni ne čitaju ni onaj minimum obaveznih knjiga predviđenih planom i programom“. U ovom je slučaju riječ o „prešućenom“ udžbeniku „Metaforski lingvostilemi“, dr. Milorada Ćorca (izdatom od strane Privredno-finansijskog zavoda u Beogradu, 1982. godine) koji se trenutno nalazi na spisku za obaveznu literaturu za predmet Stilistika II, na odsjecima za književnosti naroda BiH i bosanski, hrvatski, srpski jezik na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Ovaj dragocjeni akademski primjerak svjedoči na koji se način ideologija uplitala u stilistiku (ili, možda stilistika u ideologiju). Upozoravamo da sljedeći primjeri nisu, kako biste možda mogli pomisliti, iz priručnika za partizane.
Pasta Partizani
Ukoliko, recimo, želimo da se informišemo o deminutivima i vidimo kako ih autor definiše, naići ćemo na sljedeće rečenice:
„Deminutivi su izvedene riječi koje označavaju umanjivanje bića, predmeta i pojmova ili označavaju mlado živo biće partizana kojega govornik smatra slabićem, varalicom ili strašljivcem.“
Dalo bi se zaključiti, iz navedene definicije, da, pored kategorije bića, postoji i posebna, nad-kategorija bića koje je mlado, živo i partizan. Ukoliko se ne pronalazite u toj kategoriji, produžite dalje, ovo nije udžbenik za vas.
Pogledajmo kako su oprimjereni augmentativi:
„Na sastancima ispružite jezičine kao obojke i svi kritikujete štab.“ (D. Ćosić: Daleko je sunce, 38).
„Augmentativ jezičine u ovom primeru ne označava velike jezike, nego se označava neopravdana kritika štaba rečju kojom bismo označili veličinu jezika. Junak dela predstavlja negativnom kritiku štaba, pa tu neopravdanost uvećava, ali uzima sredstvo kojim se proizvodi kritika umesto same kritike. To je izraz oportunizma seljačkog porekla, koji preteruje u kritici.“
Pored toga što se autor svojski potrudio da svojevoljno objasni kontekst književnog djela iz kojeg je preuzet primjer, saznajemo i da je jezik „sredstvo kojim se proizvodi kritika“. Možemo samo pretpostaviti da autor misli na one koji se kritikuju, kada kaže „to je izraz oportunizma seljačkog porekla“. Dakle, oportunizam može biti seljačkog porijekla, a možda i gradskog, prigradskog, planinskog, kineskog, svjetskog?
Sa derivacionih morfostilema prelazimo na vrste riječi i njihove moguće stilističke transformacije. Tako autor objašnjava sljedeći primjer:
„Ne može taj mirno, nema kad polako, odjednom mu šikne krv u glavu“ (M. Lalić: Pramen tame, 249)
„ (...) Pokazna zamenica drugog lica jednine prve rečenice odnosi se na Malisore, Crnogorce i Hercegovce, na njihovu osobinu naglosti i eksplozivnosti.“
Ukoliko je u književnom djelu riječ o „geografskoj“ stereotipizaciji u djelu, autor to zaboravlja spomenuti, te se iz pročitanog samo može zaključiti da je samovoljno došao do zaključka da su Malisori, Crnogorci i Hercegovci „nagli i eksplozivni“. Kontekst je u potpunosti nepoznat i u sljedećem primjeru, u vezi sa pokaznim zamjenicama:
„A kad su već krenuli svak na svoju stranu, Uroš se još jednom obazreo i prikričao momku ono za pušku“ (B. Ćopić: Prolom, 161) Pokazna zamenica trećeg lica u drugoj rečenici ima specifično značenje kojemu je osnova sadržaj upućivačkog smisla. To značajno odnosi se na značaj puške, na ime, na shvatanje da puška u ratnim vremenima vredi koliko i čovek.“
Apsolutno je nejasno kako je autor povezao rečenicu iz Ćopićevog „Proloma“ i svoje obrazloženje: niti čitaocu može biti jasno kako je zamjenica uputila na pušku i na njen značaj, niti na osnovu čega je izveden zaključak o jednakosti puške i čovjeka u ratu (u primjeru).
Naročitu inovativnost autor postiže kada mu se pod povećalom nađe kakva partizanska pobjeda:
„I sve bi to lijepo bilo, ali se gvozdeni puk sudari sa komunistima Nika Strugara na Krnovu i raspade se u tirinte“ (M. Lalić: Pramen tame, 239)
Objašnjenje slijedi: leksički dijalektizam „tirinte“ „označava potpuni raspad izdajničke vojske pod udarom partizana. (...) Surova vojska labilne moralne konstrukcije raspada se, a taj raspad označen je dijalektizmom (tirinte).“
Iako ne može dovesti u pitanje dijaletizam „tirinte“ i njegov stilistički potencijal u primjeru, čitalac ne može da se ne zapita zbog čega autor, neizazvan, ima potrebu da, poput kakvog propagandnog majstora, boji epitetima suparničku vojsku – ona je „izdajnička“, „surova“ i na kraju okrunjena potpuno besmislenom sintagmom: „labilne moralne konstrukcije“.
Pogledajmo na koji se način pojašnjava i oprimjeruje onomatopeja:
„Tek na brežuljku, između otkrivenog klekovog žbunja, prepoznali su zvižduke vjetra s Jadikova“ (M. Lalić: „Hajka“, 435)
(...) Pisac nam stvara sliku surovog planinskog pejsaža kroz koji se provlače iznemogli partizani. Oba ranjena partizana jedva izdržavaju talase vetra, koji ih svojom hladnoćom obara u sneg i skoro zatrpava vejavicom. Tako se auditivnom slikom surovog partizanskog života pokazuje istovremeno i njihova moralna snaga, prodorna snaga njihove borbe, predstavljene patnjama i snagom ovih dvaju ranjenika.“
Leksem „zvižduk“ nikako ne može biti „auditivna slika surovog partizanskog života“, već kombinacija glasova (z, v, i, ž) koji dočaravaju zvuk vjetra u konkretnom primjeru. Ideološka propaganda vidljiva je i u nastavku: partizani su moralni i snažni više puta – moralno su snažni, prodorna je borbena snaga i opet, snažni su (kako student može učiti o stilu od lošeg stiliste?)
Pri objašnjavanju strane leksike, autor se ne suzdržava od iznošenja vlastitih stavova:
„Varvarizmi (...) su jezički elementi koji za naš književni jezik predstavljaju pogrešku protivu čistote književnog jezika.“
Osim rečeničnog stila „labilne konstrukcije“, kako bi možda autor rekao (za književni jezik predstavljaju pogrešku protiv čistote književnog jezika), niz je drugih nejasnoća i u nastavku teksta: iako u prvoj rečenici iznosi puritanistički stav o jeziku, dalje kaže da oni (varvarizmi), ipak, imaju određenu stilističku funkciju i da bolje odgovaraju od određenih „domaćih“ riječi? U zaključku ovog podnaslova, autor kaže sljedeće:
„Germanizmi, galicizmi i italijanizmi evociraju razne vremenske periode nasrtljive i surove ekspanzionističke politike, njene najezde na naš narod. Svi navedeni varvarizmi imaju evokativnu funkciju slikanja ekspanzionističkog mentaliteta i njegove surove prirode koja se manifestuje grabljivošću.“
Ovakve ideološka i viktimološka tumačenja teže da predstave svaku stranu riječ u književnom jeziku kao psihološko profiliranje onih iz čijih su jezika potekle, a stilistiku svedu na puko sredstvo kojim se postiže vrlo jasno definisana agenda autorova.
Bajata ideologija
Jedini zaključak koji možemo izvući, proučavajući ovaj akademski udžbenik, jeste da je u interesu autora bilo da „povadi“ primjere koji odgovaraju ideološkoj platformi i instrumentalizira književnost, dajući jednu vrstu pomoćnog sredstva za loše i politički subjektivno čitanje i tumačenje. Namjesto da se ovaj udžbenik proučava kao primjer lošeg stila, on, naprotiv, služi da pouči buduće generacije profesora književnosti i jezika onome što je stilistički vrijedno. Ideologija možda jest bajata, ali ne znači da nije ideologija!
