Jeste li ikada čuli za nastavu u kojoj se koze koriste kao nastavno sredstvo? Sigurno ne, a mogući razlog za to je što je za njihovu nabavku potreban fiskalni račun, koji prodavači koza ne mogu priložiti školi na evidenciju.
Osnovna škola Seonica kod Konjica prvo je bila prva škola u BiH sa zadrugom, kojoj je cilj bio povezati školu i selo aktivnim radom u zajednici, kao naprimjer čuvanjem koza, a onda je postala i prva škola koja je odbila donacije zbog loše organizacije – pokazalo se prekomplikovanim da koze budu dio školskog plana i programa.
OŠ Seonica je na konkursu Fonda otvoreno društvo (FOD) u 2015. predstavljena kao škola otvorenih vrata za sve, s inicijativom da se preko zadruge uveže stanovništvo sela sa školom koja je jedina obrazovna, kulturna, naučna, sportska institucija u ovom kraju. Njihova ideja bila je da povežu stanovništvo sela sa školom, tako što bi đaci, njihovi roditelji i zaposleni u školi kupovali ili pravili različite korisne stvari i davali ih onima kojima su one potrebne. Nakon toga, seljani su te potrepštine trebali koristiti zajedno s đacima koji bi, kroz aktivnosti s njima, učili obrađivati zemlju, brinuti o životinjama... Izabrani su kao primjer dobre prakse i dobili 13.400 USD, ali su ubrzo odustali od svoje ideje i vratili novac donatoru. Odluku o odustajanju i povratu novca donio je Zijad Halilović, direktor škole, izabran nakon što su dobili donaciju. On je utvrdio da nisu mogli precizno odrediti cijene stvari koje bi koristili, ali i da nisu mogli dobiti fiskalne račune za ono što bi ustupili seljanima. Jedino rješenje bile su potvrde iz općine, koje nisu mogli koristiti jer njihovo izdavanje traje predugo.
Ne želim prihvatiti nikakve obaveze od prethodnog rukovodstva škole, kategoričan sam da sve protekle aktivnosti obustavim zbog novonastale situacije.
Informisan sam od prethodnog rukovodstva škole o aktivnostima koje su vođene za protekli period, a, između ostalog, i o realizaciji prvog dijela projekta Školska zadruga. S obzirom na to da sam početnik u ovom poslu i ne želim prihvatiti nikakve obaveze od prethodnog rukovodstva škole, kategoričan sam da sve protekle aktivnosti obustavim zbog novonastale situacije: isteka mandata direktoru, postavljanja vršioca dužnosti, izbora direktora, smjene Školskog odbora, imenovanja novog, problema oko prijema radnika od starog saziva Školskog odbora, tužbe radnika, i tako dalje. Mislim da ćete razumjeti moju situaciju i zahvaljujem se na saradnji, pojasnio je Halilović.
Iako je direktor Halilović u svojoj izjavi naveo razlog za obustavljanje ideje, posjetili smo OŠ Seonica u potrazi za odgovorom na pitanje zašto smatraju da je smjena rukovodstva opravdan razlog za odbijanje finansiranja ideje koja bi pomogla društvenoj inkluziji djece.
Teško je vjerovati razlozima koje je direktor Halilović predstavio u svojoj izjavi, zato što OŠ Seonica, za razliku od većine seoskih škola, funkcioniše odlično: ima predstavnike i predstavnice države na svjetskim takmičenjima, fitnes salu, fonokabinet i etnoprostoriju za praktičnu nastavu. Sve to stekli su donacijama – bivši direktor Fadil Zatega kaže da škola funkcioniše na osnovu prijateljstava. Samo u posljednjih deset godina OŠ Seonica je, uz pomoć mnogo lokalnih i internacionalnih donatora, realizovala 11 projekata, pa se postavlja pitanje kako nisu uspjeli realizovati i ovaj dvanaesti.
U školi su nas domaćinski primili. No, razgovor o tome kako i zašto su predložili ideju koja se ispostavila nerealnom za izvesti i zašto su zbog toga dopustili da novac ne dođe u njihovu školu, vrtio se ukrug, jer niko od sagovornika nije želio razgovarati o propaloj inicijativi. Prvo su rekli da ideja nije dobro zamišljena.
A svako bi da dobije džaba kozu. Hoćeš kupiti 100 kg krompira? Nema fiskale. A kako ću onda kupiti kozu?
Malo smo se zaletjeli. Projekt bio-prošao. Nismo mi sami. Što da sad izazivamo, to bi moglo stvoriti probleme s budućim donatorima. Prozivati ikoga – ne smijem, neću, izjavljuje bivši direktor Zatega. Naglašava da je od samog početka ideja zadruge bila nedovoljno isplanirana i da su prelako prešli preko načina na koji su trebali komunicirati sa zajednicom.
Svi hoće jer je besplatno. Naši učenici nisu istog materijalnog stanja, i kada bismo sad kazali: nek se jave učenici koji nisu u mogućnosti, dobit će 20 KM – kako bismo izabrali? Svako će se isto javiti. Lako je raditi u Sarajevu. Ovo je selo. Plan je bio obezbijediti za šest-sedam ljudi da se bave stočarstvom. Pa i onaj bi – e, ne bi. A svako bi da dobije džaba kozu. Hoćeš kupiti 100 kg krompira? Nema fiskale. A kako ću onda kupiti kozu?, priča Zatega.
Umjesto fiskalnih računa, alternativa su bile potvrde, na šta nisu mogli izdvojiti dovoljno vremena jer izdavanje potvrda traje sedmicama.
Bibliotekarka Sabina Turak objasnila je da su stalno pod lupom, da je sve na njima, i čista papirologija, ali da čak ni to nije bio jedini problem: Počevši od mene, od direktora, svi osim sekretara škole vozarimo, od četiri do 25 kilometara. Djeca su vezana prevozom. Ako propuste zadnji bus u 1.20, dođemo do problema. Teren je dosta razuđen. Na nekim mjestima autobus ide do kraja asfalta, odakle neka djeca trebaju da pješače još oko sedam kilometara, kaže ona.
Sekretar Hakalović tvrdi da đaci nisu bili na gubitku jer je inicijativa prekinuta na samom početku.
Teško je povjerovati u to, jer bi đaci, da nije došlo do smjene rukovodstva, učestvovali u dodatnim atraktivnim aktivnostima. Ovako jesu na gubitku jer bi iz škole ponijeli nova iskustva i znanja.
Da ova priča ne postane samo – o onome što su mogli uraditi, a nisu – Seonica treba da bude podsjetnik na to koliku odgovornost imaju kolektivi škola. Možda bi rekli bilo pa prošlo, ali treba pričati i o ovakvim slučajevima i glasnije pitati zašto se nešto dešava ili ne dešava, jer se prelako prelazi preko propusta, ne samo u obrazovanju, nego i administrativnom vođenju škole. Ne smije i ne treba biti prihvatljivo da je lakše zadržati donacije za izgradnju krova nego izgradnju odnosa u društvu.
