Foto: Vanja Ćerimagić
Kako kaže, svrha muzičke škole nije samo da osposobi nekoga da svira, već i da ga upozna sa stvarnim svijetom muzike, bendova, produkcije i festivala. On radi tako što od razreda napravi bend s kojim vježba. Zajedno uče pomoću niza zanimljivih vježbica kao što je ona kojom je počeo predavanje – on zada melodiju i neke riječi, a potom bend to odsvira. Nakon određenog vremena ili kada se desi nešto zanimljivo, neko napravi grešku ili odsvira nešto drugačije, Django zaustavi bend i razgovaraju o tome šta se desilo, šta bi trebali uraditi, šta su primijetili i sl. To je po njegovom mišljenju prostor za teoriju. Teorija ne može postojati bez prakse. Nakon što se bend uvježba, on potraži sponzore koji su voljni podržati bend da učestvuje na nekom festivalu. Tako vježba u učionici nije uzaludna. Nakon napornog rada bend se predstavlja u stvarnom svijetu muzike učeći šta je sve u njemu bitno osim vježbanja. To je odlična prilika da se upoznaju sa stvarnim svijetom muzike i sa svim njegovim problemima. Uvijek se trebate potruditi da uoče koliko su bitni razglas, osvjetljenje i druge stvari s kojima se ne susreću u školi – kaže Django.
Predavanje je održano pod nazivom How dare you play music in a classroom? Kao kompozitor, pijanista, profesor na konzervatoriju Rhythmic Music Conservatory (RMC) u Copenhagenu, gostujući profesor na konzervatoriju Royal Academy of Music u Londonu i već pet godina profesor na Univerzitetu HKB u Bernu, podijelio je svoja iskustva o tome kako učiti/podučavati muziku. Predavanje je održano prvenstveno za nastavnike i nastavnice muzičke kulture. Bila je to prilika da oni unaprijede svoju praksu i susretnu se sa novim idejama koje s lakoćom mogu upotrijebiti u učionici i muzičko obrazovanje učiniti mnogo zanimljivijim.
Django naglašava da je glagol koji uz riječ muzika dolazi u engleskom jeziku to play (engl. igrati, svirati). Dakle, muzika jeste igra. Kroz igru se uči svirati. Ekvivalent u našem jeziku pronašli bismo za ples, gdje je glagol igrati sinonim za plesati. U današnjim učionicama se sve više razgovara o muzici, dok je za igru ostavljeno premalo vremena. Često učenice i učenici na predavanjima dobiju samo teorijsko znanje, a onda su prepušteni samima sebi da vježbaju. Nastavnik, po Djangu, treba biti kreativan i uvijek samostalno pronalaziti nove načine da učenike zainteresira i učini sam proces učenja zanimljivim. Jedan od njegovih heroja je pilot Chelsey Sullenberger koji je 2009, nakon što je pri polijetanju naletio na jato ptica koje su uništile oba motora, u momentu donio odluku da sleti na rijeku Hudson spašavajući svih 155 osoba u avionu. Nakon toga se okrenuo kopilotu i rekao Pa i nije ispalo tako loše. Tog dana kapetan Chelsey Sullenberger postao je svjetski poznat. Ono što je Djanga fasciniralo jeste Chelseyjev odgovor na pitanje kako se toga sjetio. On je odgovorio da je cijeli život ulagao u banku znanja i da je u tom momentu samo podigao sve što je imao. Na isti način on vidi nastavnike, kao ljude koji cijeli život provedu u struci. U radu sa učenicima treba da koriste svoju banku znanja i iskustva, a ne da se vode formom.
Na naše pitanje kako raditi sa učenicima koji ne idu u muzičku školu, Django je odgovorio – isto. Podijelite ih u grupe. Date im instrumente. Zadate neki lagani ritam svakoj grupi i polako ih uključujete u stvaranje muzike. To će njima biti zanimljivo. Nakon sviranja kažete: ti si bio prebrz, dakle tvoj ritam izgleda ovako, zadati je izgledao ovako i onda to napišete. Tako oni nauče šta je ritam. Tu je opet bitan koncept igre. Oni treba da uče praktično. Tek kad se nešto odsvira može se razumjeti. Napravite niz praktičnih vježbica.
Kada je počeo učiti da svira, primijetio ga je profesor i pitao ga zašto pravi određene greške. Piše da sviraš ovo, a ti sviraš ono. Onda je Django rekao da on ne razumije to što piše. Profesor ga je prvi put naučio da čita note, ali tako što mu je pokazao šta one znače na instrumentu. Stavite učenike pred klavir i dajte im da odsviraju nešto jednostavno, a onda postavite pitanja: zašto poslije te note ide ova, zašto ne bi mogla ova. Tako učimo (Django Bates).
Predavanje je završio tako što je ponovo zadao tekst i melodiju, te je osamdesetak ljudi, koliko stane u prostoriju Vijećnice gdje se predavanje održavalo, ponovo uglas zapjevalo. Razlog zbog kojeg smo danas pjevali je taj što je pjevanje dobro za tijelo i um:
Deset zelenih boca visi na zidu, ako jedna padne ostat će ih devet.
Devet zelenih boca visi na zidu, ako jedna padne ostat će ih osam.
Osam zelenih boca ...
Jedan od prisutnih na predavanju bio je i muzičar Damir Imamović. Evo šta je njemu bilo važno: Važna mi je bila perspektiva koju je Django Bates unio u razgovor o studiju i podučavanju muzike. Njegova glavna meta, čini mi se, bio je pretjerani intelektualizam u nastavi muzike. Naime, to da ljudi prečesto filozofiraju o muzici onda kada bi trebali svirati i podučavati primjerom. To jeste boljka studija bilo koje umjetnosti kod nas. Poznato je da mnogi profesori zapravo uopšte ne prakticiraju ono što podučavaju. S druge strane, a to pitanje je postavio Timur Sijarić (nekadašnji student sarajevske Muzičke akademije, danas asistent na jednom prestižnom muzičkom institutu u Beču), mi se često nosimo sa antiintelektualizmom u nastavi, ali i uopće u bavljenju muzikom i umjetnošću. Na to pitanje se Django baš nije snašao. Pretpostavljam da ne poznaje kontekst i potrebu koju osjećaju mlađe generacije da unesu neku moralnu (pa i etičku) dimenziju u studij muzike i umjetnosti. To nije lažni intelektualizam na koji cilja Django, nego nasušna potreba da se raskrsti sa glupošću kao vrlinom. Eto, to su neke teme koje su meni bile važne u Djangovom predavanju i raspravi koja je uslijedila. Bilo mi je drago da vidim nekoliko mladih profesora/ica. Znamo koliko je pasivna naša akademska zajednica i često nastavni kadar izgubi svaki interes za posjetu koncerata i radionica u momentu kada utvrde vlastito mjesto na fakultetu. Ipak, sretan sam da neka nova generacija dolazi.
S obzirom na to da je nastava iz muzičke kulture u obaveznom obrazovanju najvećim dijelom memoriziranje podataka iz historije i teorije muzike, te da se sadržaj koji se obrađuje pretežno odnosi na tradicionalnu i klasičnu muziku, što djeca većinom ne slušaju van škole, ovo predavanje moglo je biti korisno za svakog nastavnika i svaku nastavnicu koja se odlučila da ga posjeti. Ma kako sadržaj bio djeci nezanimljiv, Djangov praktični pristup mogao bi časove muzike učiniti omiljenima.
Pročitajte i analizu sadržaja nastave iz muzičkog vaspitanja.
