Prigovaram nasilju, jer kad se čini dobro – ono je samo privremeno; zlo koje se čini je trajno. (Mahatma Gandhi)
Nasilje u školama nedvosmisleno se tumačilo kao fizičko, verbalno, psihičko ili drugo nasilje nad učenikom ili učenicom koje bi proveli drugi đaci, grupe vršnjaka ili čak učitelj. No, većina zanemari i drugu stranu nasilja u školama – nad učiteljima.
To je širom svijeta ozbiljno pitanje, koje je dobilo relativno malo pažnje u literaturi, a i tamo gdje se spominje literatura sugeriše da je iz više razloga nedovoljno prijavljeno. Istražujući ovu problematiku, naišla sam na istraživanje Odjela za humanističke nauke Univerziteta u Veroni prema kom je 84,8% ispitanih nastavnika u periodu od 12 mjeseci prije ispunjavanja upitnika doživjelo nasilje u školi. Najčešći oblik je verbalni napad/zastrašivanje, opscene primjedbe đaka, te bacanje predmeta na nastavnika.
Ovo saznaje ponukalo me da istražim prisutnost nasilja u našim školama, pa sam napravila upitnik za nastavnike i nastavnice i došla do zapanjujućih informacija!
Od 158 ispitanica i ispitanika, od čega je 93% žena, najčešće sa 10 do 20 godina radnog staža, većina ih je, blizu 60 posto, doživjela verbalno i cyber nasilje i razne prijetnje, a nekoliko i fizički napad. Prema odgovorima, nasilje čine i dječaci i djevojčice. Većina ispitanica kaže da uprava škole nije adekvatno reagovala (56 posto), te da su im kolege ili kolegice povjeravale probleme i iskustva u vezi s nasiljem (77,8 posto). Na pitanje da li su se svetili đacima za nasilje, ispitanici su u najvećem broju odgovorili da nisu, ali ima i onih koji su govorili o težim pitanjima za učenike i kažnjavanju ocjenom.
Prije nekoliko godina i sama sam bila žrtva napada – učenica drugog razreda gimnazije na društvenoj mreži Dernek.ba objavila je post (i danas ga čuvam, sa svim komentarima djece), koji citiram samo u onom dijelu za koji smatram da je podnošljiv za širu javnost:
Ev nisam nikako mogla odoljeti svojoj zelji.. jednostavno sam morala napisati blog o mojoj omiljenoj nastavnici.. Neki znaju o kome je rijec a neki ne e rijec je o Amni Dervisagic!!!!!!!! Predaje fiziku(hebem i nju i njen predmet)...glupa je ko k**** zena..ima 40 godina, ona kaze da je za nju ideal muskarac Ajzak Njutn..(et glupace)hebo je on onakvu retariradu....ta zena mene ne da mrzi vec joj muka od mene ahhahaha ko te hebe glupaco..samnom na casu nema nikakvog kontakta(kantakt s njom i ne zelim)..nema ga zato jer ona sta god kaze ja joj poklopim jer fakat je glupa... Nedavno mi je rekla da se moji roditelji trude mene da odgoje ali da to im ne uspijeva a ja nisam normalno precutala i rekla sam joj eto bas fino ali ti nemas koga ni da odgojis ona je samo pogledala u mene i zacutala..
Nakon što sam pročitala post, razmišljala sam na koji način da to riješim. Odlučila sam sve predati u policiju i napisati otvoreno pismo Nastavničkom vijeću jer se radilo o cyber napadu na ustanovu, ne samo na mene (spominjani su i slikani i drugi profesori). Tadašnje rukovodstvo škole sankcionisalo je autoricu posta i komentatore, zakazana je i sjednica Nastavničkog vijeća na kojoj se donosila odluka o načinu rješavanja problema odrastanja. Tražila sam da školski psiholog napravi psihološki profil ove učenice – osim što je dijagnoza djevojke bila da je mnogo egoistična, nije se grebalo ispod površine, pa sam tražila pomoć i drugih stručnjaka kako bih dostojanstveno prevazišla sve probleme kroz koje je cijela moja porodica prolazila. Osjećala sam se užasno i za cijelu generaciju fiziku sam podigla na strahovit i gotovo nedostižan nivo. Išli su psihologu i đaci, žalili su se da sam se jako promijenila, plašili su se za ocjene zbog svog nerazumijevanja fizike, a cijeli grad je brujao o mojoj bezosjećajnosti.
Učenica je završila školu, upisala fakultet, ne znam da li ga je i završila, neki komentatori koji su javno pisali da su se cijepali od smijeha sada su vrsni genetičari, profesori, medicinari, ljudi koji će se, nadam se, te epizode sjećati sa gnušanjem na sebe. U slučaju da im je i dalje smiješno, sada će moći pronaći taj pokvareni gen koji ih je navodio na neprihvatljive postupke. A ja ni danas ne tolerišem ni pokušaj nasilja prema sebi – odmah ga prijavljujem u policiju (barem one dijelove koji dođu do mene), a ne usudim se ni pomisliti šta se sve dešava, a o čemu ne znamo ništa.
Ako i dalje ne razumijete nasilje u školama, evo nekoliko odgovora mojih kolegica i kolega iz ankete:
Bila sam psihički zlostavljana od učenika koji je konstantno govorio kada sam pokušavala predavati, kričao je, vikao, zapričavao druge, a onda su mu se oni i pridružili, te se cijeli razred ponašao neprijateljski. On me ponižavao pred cijelim razredom verbalno, a ostali su se smijali. Bilo je nemoguće raditi iako je u tom razredu bilo izrazito kvalitetne djece koja su bila željna znanja, no nisu uspjeli doći do izražaja zbog toga učenika i njegovih pobornika. Na jednom satu pokrenuo je učenike te su me, dok sam obilazila grupe i komentirala grupni rad, gađali kredama i uspješno štitili jedni druge da ih ne mogu otkriti kada bih se okrenula da vidim tko to čini. Kada sam razrednici ispričala što se dogodilo ona ih je pitala što se dogodilo i rekli su joj da ja izmišljam. Zlostavljanje od strane dotičnog učenika trajalo je sustavno godinu i pol. Jedva sam ulazila u taj razred. Bila sam na antidepresivima da mogu izdržati cijelu godinu. Ravnateljica je znala za sve kao i pedagoška služba, no čekalo se da učenik završi 8. razred i ode. Nikada se u svojih 18 godina dotadašnjeg rada nisam osjećala tako jadno, nemoćno i poniženo.
Često se događa da učenik pokušava da slaže da je znao, te da mu nije jasno šta ja hoću od njega, a i on i ja znamo da je to laž i čista manipulacija. Zatim drsko i neprimjereno obraćanje meni, a ja pri tom nemam nikakav mehanizam da djelujem. Zatim su tu roditelji koji često svjesno lažu za svoje dijete, a i uprava koja najčešće ide linijom manjeg otpora pa me prisile na nešto s čime se ja ne slažem ili za što mislim da je pogrešno.
Bušenje guma na prijevoznom sredstvu, donošenje na sat oružja koje drže na klupi.
Crkli dabog!, rekla mi je učenica nakon što sam joj dao dovoljan iz odgovora koji je bio između nedovoljan i dovoljan.
Ja bum te rešio. Ti ništa ne znaš.
Vrijeđanje, kletve i psovke na jeziku nacionalne manjine. Podizanje noge na mene dok nisam gledala jer sam upisivala sadržaj ispitivanja u e-imenik.
Učenik me jednom po glavi udario knjigom. Najčešći oblik nasilja koji doživljavam u školi je verbalno zlostavljanje i izražavanje nepoštivanja, povišeni tonovi kada učenicima nešto ne odgovara i psovanje. Neki od mojih kolega doživjeli su i gađanje predmetima, te direktno psovanje, ruganje na društvenim mrežama i u školi. Svaki oblik nasilja tj. određena situacija rješava se na drukčiji način, ponekad je dovoljan samo razgovor s učenicima, a ponekad je potrebno i stručnu službu uključiti.
Cipele i odjeća s pijace.
Samo verbalno nasilje, naročito od pripadnika nacionalne manjine. Ono što je meni jako zasmetalo je činjenica da se njih ne smije odvesti u stručnu službu jer ispada da ne znaš raditi, a i kaže ti se da ne prigovaraš jer oni imaju veća prava od sve djece i svih nastavnika.
Učenik mi je vrlo jako stegao šaku jer sam insistirala da prestane da priča na času.
Izgovorene neprimjerene riječi, udarac nogom u nogu, udarac rukom u trbuh.
Mislim da je to apsolutno nečasno. Svi smo mi više krivi, općenito kao društvo, nego djeca. Uvijek se sjetim kako je to možda i najteže razdoblje u životu čovjeka – kad smo nesigurni, ranjivi, bez samopouzdanja, u potrazi za vlastitim identitetom, a mnogi učenici danas imaju i porodične probleme, financijske, bolesti, neizvjesna budućnost...
Pretražujući po internetu o sličnim iskustvima nastavnika u svijetu, pronašla sam tekst učiteljice Annie Demczak koji je postao viralan na društvenim mrežama:
Savjetuju ženama (i muškarcima) da traže pomoć ako ih neko udari ili vrišti na njih ili im kaže da će ih ubiti, govori im da će pucati na njih, krade, uništava im stvari, prijeti, psuje na njih, ruga se, izruguje se fizičkom izgledu – jer nije uredu da se neko tako ponaša prema njima!!!
Ipak, kada učenik učini nešto ili sve od navedenog učitelju, mi ne podižemo crvenu zastavu, ne bude nikakvih posljedica za ponašanje đaka, dopuštamo im da nastave bez obzira na sigurnost ili mentalno zdravlje učitelja. U takvim toksičnim situacijama i dalje se očekuje od učitelja da se pojave sa osmijehom na licu, ignorišu probleme, te da tako nagrade opasno i otrovno ponašanje i djeluju kao da se ništa nije desilo. Nastavnik je najtoksičnija profesija koju znam.
Tako mi je muka i zgrožena sam kada vidim mlade i energične ljude koji bahato napadaju svoje nastavnike. Čudesni, mudri i dobri nastavnici i dalje trpe i prihvataju da je napad na njihovom radnom mjestu dio profesije. Zašto? Mi volimo sve svoje đake. Volimo i đake sa traumom. Volimo đake sa mentalnim bolestima. Volimo i teške đake, pa i one nasilne… Volimo male ljude, napuštene od svih. Ali ponekad voljeti nekoga znači i postavljanje granica. Tražite dodatnu podršku. Prijavljujte opasno ponašanje. Stojte čvrsto na tlu. Prestanite govoriti: Oni su samo djeca.
Prestanite se plašiti roditelja ili uprave. Prestanite se pitati trebate li to nekome reći.
Ne odustajte jer mislite da niko ništa neće učiniti. Prestanite razmišljati kako je biti fizički i verbalno napadnut na poslu dio posla. Prestanite misliti da je intenzivna tjeskoba i depresija zbog vašeg radnog mjesta normalna. To nije u redu. To nije ono za šta smo se educirali. Vi ste divna, brižna osoba koja ima ogromno srce zbog želje da pomogne malim ljudima... Ali ne usuđujte se ni pomisliti da je uredu biti zlostavljan na svom radnom mjestu. Nikada nasilje ne bismo trebali tolerisati, ni na jednom području svog života. Ni ovo nije drugačije. Ako imate prijatelje učitelje, pitajte ih. Ako ste roditelj, pitajte dijete svaki dan šta se tog dana dogodilo u školi. Molim vas, zagovarajte dobrobit nastavnika. Trudimo se toliko mnogo za vašu djecu. Moćniji ste nego što mislite. Možete pomoći u zaštiti nastavnika. Imate moć da naše školske sisteme učinite boljim.
Razmislite o ovome!
