Voljeti poeziju danas je gotovo stvar prošlosti – makar u školama. Komplikovane stilske figure, simboli neuhvatljivi na prvi pogled, teškoće sa tumačenjem „problemi“ su djeci navikloj na prožvakane, protumačene, „ready-to-go“ Google analize lektire, „provjerena“ tumačenja jednih te istih pjesama koje se ponavljaju iz čitanke u čitanku, pokoji predgovor za one dovitljivije... Sve pobrojano uvelike otežava jednom nastavniku književnosti pisanje pripreme za čas poezije. Svaka je pomoć, naravno, dobrodošla. Na sajtu Zavoda za školstvo iz Mostara, u rubrici „Nastavna praksa“, jedan nastavnik može pronaći metodičku pripremu za čas interpretacije – u ovom slučaju, riječ je o lirskoj pjesmi oprimjerenoj kroz sonet A. G. Matoša „Utjeha kose“ (pripremu je napisala prof. Renata Jukanović).
Upitajmo stručnjake
Nakon nekoliko kartica zamornih metodičkih definiranja, suhoparnih „zadataka“ i „elemenata“ interpretativne nastave, („Interpretacija-faza odgojno-obrazovnog procesa u kojoj se otkrivaju književnoumjetničke značajke teksta“, „Emocionalno-intelektualna stanka očituje se kao svečana šutnja, kao svojevrsna tišina iz koje zrači doživljaj ljepote...“), napokon imamo priliku vidjeti interpretaciju na djelu. 
Klik miša otvara tabelu kroz koju je oprimjereno „detektovanje“ emocija po stihu. Jedan od mogućih pristupa samostalnog rada jeste tablica u koju će učenici, pored svakog stiha, dopisivati emocije koje su pronašli. Tako je navedeno da je osnovni osjećaj stiha “Gledo sam te sinoć. U snu. Tužan. Mrtvu.“ – „Tuga“, a za sljedeći stih „U dvorani kobnoj, u idili cvijeća“ – „Kob“ itd. Kako se u pojašnjenju navodi, „analitički postupak traži da učenik otkrije osjećaj, da ga imenuje (pismeno ili usmeno izrazi)“. Naime, autorica pripreme navodi psihološki pristup, odnosno proces empatije i korespondiranja sa pjesnikovim osjećajima kao adekvatno tumačenje lirske pjesme; alternativni pristupi se ne spominju. U tome ne bi bilo ništa sporno, jer se u lirskoj pjesmi akcent stavlja na individualni emotivni doživljaj pjesničkog subjekta.
Međutim, svedemo li pjesmu na emociju, zaboravlja se niz drugih svojstava: na koji su način pjesničke slike ostvarene, koje su figure upotrebljene, zašto je upotrebljena jedna riječ namjesto druge, koje su formativne odlike pjesme koju čitamo... Zbog čega bi za jednog učenika bilo od primarne važnosti da prepozna i napiše emociju koju je uočio u stihu? Da li se, također, emocija može detektovati samo traženjem pridjeva, kao što je „kobna dvorana“ u drugom stihu Matoševe pjesme“? Da li se na ovaj način razvija analitički duh kod učenika, ili ih, pak, nastavnici navikavaju da je pjesma isključivo emocija i da smo posao završili kada otkrijemo šta je pisac htio osjećati? Da li bi, možda, za učenike bio plodotvorniji razgovor o razlozima „kićenog“ stila lirske pjesme, njene promjenljivosti kao rezultata usporedbe sa kasnijom lirikom, njenom preobrazbom i napuštanjem tradicije?
J'accuse!
Razloge za ove interpretativne postupke nalazimo u udžbeničkoj metodičkoj praksi koja nalaže da je kod učenika neophodno potaknuti empatiju, ne bi li sami prepoznali o čemu se u pjesmi „radi“ („Na temelju podataka koji su dobiveni usmjerenim čitanjem pjesme (otkrivanje osjećaja i raspoloženja) može se pristupiti traženju sintetičkog pojma u kojem se sjedinjuju sve emocije. Tim se postupkom razvija sintetički tip mišljenja“).
Da li nastavnici i profesori književnosti mogu svoje pripreme svesti na zastarjele interpretacije i romantičarske težnje ka otkrivanju onoga što je pjesnik ili pisac mislio dok je pisao svoje djelo? Dakle, razloge za ovo možemo naći u udžbenicima, ali ne i opravdanje za učenike koji poeziju vole dok je emotivna. U suprotnom, okreću se s gađenjem od književnosti.
