Na portalu Lolamagazin objavljen je članak sa naslovom Da li vjerujete da postoje roditelji koji djecu ne presvlače DANIMA, uz sliku malih nasapunanih dječijih ručica pod mlazom vode.
Tekst počinje izjavom da će autorka biti vrlo direktna, što prati par pitanja (Koliko često mijenjate veš? Koliko često se kupate?) i konstatacija: Nije vam ugodno da čitate? Rekli ste: 'Fuj, ko još ovo radi?'
Tu mi već nije bilo ugodno da čitam, ali iz sasvim drugih razloga. Pomislila sam:
Šta ako se pomirišeš i sama sebi smrdiš, a ne možeš uraditi ništa povodom toga, jer živiš u Zenici i nemaš grijanje i nemaš struje po dvije sedmice svake zime, ili živiš u Sarajevu i vode više nemaš nego što imaš? Šta ako nemaš kupatilo sa tušem, ili nemaš kupatilo uopšte?
Nisam pomislila:
Nije skupa voda, ali su skupe pamet i odgovornost, nego sam pomislila – ukidaju se vodozaštitne zone, ide se ka privatizaciji vodovoda, i voda će postati još skuplja i nepristupačnija.
Međutim, članak ne govori o vodi, ne govori o pravu na vodu, o poteškoćama sa kojima se roditelji u Kantonu Sarajevo susreću zbog redukcija, o izazovima sa kojima se roditelji u drugim mjestima susreću, jer njihova naselja uopšte nisu priključena na vodovod i kanalizacionu mrežu, već nakon usputne neoliberalne konstatacije da je voda jeftina, a (individualna) odgovornost skupa, prelazi na glavnu temu – higijena u vrtićima.
Naime, u Srbiji (a autorka je sigurna i u Bosni) Ljekari i vaspitači u vrtićima tvrde da roditelji sve češće dovode djecu koju nisu istuširali i presvukli danima. Nema linka na izvor, tako da je nemoguće utvrditi koji ljekari i koji vaspitači? Koliko ih je? Da li je rađeno neko istraživanje, o čemu, ko ga je financirao? Da li su ljekari u vrtićima, i ako nisu, kako znaju kakvu djecu roditelji dovode?
Autorka nastavlja:
Naslage prljavštine pod noktima i neuredna i zapuštena kosa svakodnevna su slika. Ne, nije riječ o djeci iz siromašnih porodica, već o onim čiji roditelji prilično dobro materijalno stoje. Vaspitači pribjegavaju raznim metodama pa još dodatno uprljaju djecu ne bi li roditelji odreagovali, ali te tempere, hrana ili slatkiš najčešće ostanu zalijepljeni na ručicama i sljedećeg dana.
Da li bi bilo uredu da djeca imaju naslage prljavštine pod noktima da su iz siromašnih porodica? Da li je prljavština vezana za siromaštvo, i samim tim tada prihvatljivija? I šta je prihvatljivije, prljavština ili siromaštvo? Kako se zna čiji roditelji dobro materijalno stoje? Zašto vaspitači pribjegavaju metodama kao što su prljanje djece hranom i temperama, a ne metodama da razgovaraju sa roditeljima i pokušaju pronaći rješenje? Da li djeca mogu ruke oprati u obdaništu? Da li u obdaništu postoje lavaboi koji su prilagođeni visini djece predškolskog uzrasta, da li su im dostupni sapuni, ubrusi, peškirići?
Na koji način država podržava roditelje u brizi o dječijoj higijeni – da li postoje kursevi roditeljstva, šta su roditelji učili o higijeni u školi, da li su više vremena posvetili učenju o strukturi ćelije, ili o potrebi za čistoćom tijela? Da li na dječije proizvode za higijenu država osigurava popust, kako ih oporezuje?
Članak propušta priliku da se osvrne na društveno-politički kontekst ovog važnog pitanja i umjesto toga citira jednu od vaspitačica (sakrivenu u anonimnost), koja govori kako ima jedan dječak koji nosi iste hulahopke po nekoliko dana, i kada ona vidi da dijete nije presvučeno ona ga uprlja temperama.
Autorka teksta onda zaključuje kako je situacija porazna (kako smo od anegdote jedne vaspitačice sa jednim dječakom došle do generalnog problema koji je porazan?) i kako su istraživanja pobila teorije ljenguza da se djeca ne moraju kupati više od dva puta sedmično.
I opet, izvora za istraživanja nema, nego se esejizira o koži kao spužvi koja nakuplja sve i svašta. Zatim se navodi apel doktora (iz privatne klinike) da se djeca presvlače i konstatacija da se stomatolozi susreću sa sve više i više karijesa kod djece (koji stomatolozi, gdje, na osnovu čega?).
Autorka zaključuje da su karijesi posljedica nepranja zuba i nemara roditelja, a ne loše prehrane kojoj doprinose sve skuplje i nekvalitetnije namirnice, manje vremena za kuhanje i spremanje obroka uslijed liberalizacije tržišta rada koja je dovela do sve nepredvidljivijeg radnog vremena, ili lošeg zdravstva unutar kog se mjesecima čeka na stomatologa, ili se mora platiti odlazak kod privatnika.
Za kraj autorka konstatuje da su one majke koje ne mogu svoju djecu kupati loše i da je nekupanje zanemarivanje djece i slučaj za socijalne radnike_ce.
Zvuči grubo?
Autorka misli da ne.
U okviru neoliberalnog feminizma unutar kog je članak nastao, koji omogućava (pa čak i zahtijeva) da se odgovornost za svaki uspjeh i neuspjeh svede na ličnu motivaciju i kapacitet, ovakav zaključak nije samo logičan već i neizbježan.
Međutim, to i jeste jedan od problema neoliberalnog feminizma – što odgovornost sa sistema prebacuje na pojedinca i tako probleme predstavlja kao lako i brzo rješive, a ne strukturalne. Ovakvi tekstovi krivicu sa lošeg sistema prebacuju na pleća roditelja. Sistem oličen u inventivnim vaspitačicama može onda bez ikakvog problema njihovu djecu prljati još više.
