Pretpostavimo da je tema izbjeglica, dominantna posljednjih sedmica u medijima i na društvenim mrežama, došla u vidokrug djece školskog uzrasta. Vjerovatnoća je velika. A ako ta djeca nisu zombiji, možemo pretpostaviti i da ih je zaintrigirala priča o brutalnostima i poteškoćama sa kojima se ti ljudi susreću na tzv. Balkanskom koridoru. Da imaju neke nedoumice, i neka pitanja, možda i neke druge emocije: strah, stid, ljutnju... Škola je sigurno jedno od mjesta gdje se o tome može i treba govoriti. Čak i ne čekajući da se pitanja postave.
Nastavnik/ca koji ovih dana završava godišnji plan rada može bez većih problema prilagoditi svoje planirane sadržaje ovome cilju.
Naravno, prije toga treba se zapitati: šta mi ustvari znamo o izbjeglicama? Odakle ta djeca u šatorima u beogradskim parkovima, djeca umotana u deke na mađarskoj granici, djeca u rukama roditelja koje ih prebacuju preko bodljikavih žica i iznose iz skoro potonulih čamaca.
Sve bruji o izbjegličkoj krizi, kao da je to – kriza – nešto novo, kao da su izbjeglice novi problem, neočekivan i iznenadan, i kao da za to nismo spremni. Organizuju se humanitarne akcije, uvezuju se aktivisti preko Fejsbuka, šalje se iz Sarajeva pet tona hrane za Beograd. Kratkoročno smo humani, ujedinjeni u želji da pomognemo, aktivni i osuđujemo apatiju. No, šta sa onim izbjeglicama koje ostanu? Šta sa onima koji ne odu dalje za Evropsku uniju, onima koje se odluče nastaniti u Bosni ili Srbiji? Hoće li naše emocije ostati iste ako se pojave u našim naseljima? Hoćemo li preko noći postati Mađari, ili ćemo biti u stanju dugoročno im pomoći? Koliko smo u stanju prihvatiti ih i pomoći im da ostvare svoje snove i ciljeve?
Prvi korak, pod uslovom da nam se opcija solidarisanja s mađarskom policijom ne dopada, jeste učenje.
Dakle, kako učiti djecu o izbjeglicama?
Države svijeta su 1951. godine, nakon humanitarne krize koju je pokrenula masovna migracija izbjeglica tokom Drugog svjetskog rata, odlučile da treba da postoje univerzalna, međunarodna pravila koja regulišu status osoba koje se nalaze izvan države čiji su državljani i koje imaju opravdan strah da će biti javno progonjene zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, ili pripadanja nekoj socijalnoj/političkoj grupi, te se zbog toga ne mogu vratiti u svoja prvobitna boravišta (čl. 1. Konvencije o statusu izbjeglica 1951). Prema tome, prva i najprva stvar koja treba biti jasna u pristupu ovoj temi jeste ova: da izbjeglice imaju pravo da budu tu. Naše države nisu dobre i humane zato što prihvataju osobe koje traže status izbjeglice, već time poštuju svoje međunarodne obaveze. Poštivanje prava izbjeglica nije sadaka, već obaveza.
Druga stvar koju je bitno znati jeste da izbjeglice moraju dokazati svoj status, kroz proces koji je često dug, komplikovan i njima potpuno stran. Oni koji imaju status izbjeglica sigurno nisu tu zato što ih je sreća nanijela.
I treće, stvar koju je bitno osvijestiti jeste da ima i onih koji iz nekog razloga ne mogu dobiti status izbjeglica – da li zbog nedostatka dokumenata ili činjenice da nisu sve vrste nasilja podjednako prepoznate, iako taj status zaslužuju. Da, sistem klasifikacije je nesavršen: koristan, ali nesavršen. Ali je i dalje najbitnije prvo: izbjeglice imaju pravo da budu tu. Mi nismo divna ljudska bića zato što ih tolerišemo, nego je to najmanje što možemo i treba da uradimo.
Kako ovo osvijestiti kod djece? Kako pomoći djeci školskog uzrasta da razumiju šta su izbjeglice kroz suosjećanje, a ne kroz sažaljenje? UNHCR na svojoj stranici nudi mnoštvo obrazovnih alata koji se mogu koristiti pri nastavi, da se kod djece razvije svijest o problematici izbjeglica na kreativan i produktivan način. Prenosimo neke ideje, malo prerađene i prilagođene, s nadom da nismo zakasnili da se nađu i u godišnjim planovima rada.
Za nastavnike/ce likovnog
4/5. razred:
Cilj je kroz časove likovnog ohrabriti djecu da zamisle kroz šta sve izbjeglice prolaze. Nastavnik/ca učenicima pročita kraći odlomak na početku časa koji se bavi tematikom izbjeglica. UNHCR-ova stranica nudi dva moguća odlomka, oba na engleskom. Najtoplije vam preporučujemo slikovnicu Armina Gredera Ostrvo. Nakon čitanja, djeca treba da nacrtaju ili nešto iz odlomka, ili da ilustriraju kako oni misle da bi se priča mogla nastaviti. UNHCR takođe ima kolekciju crteža koje su djeca crtala u izbjeglištvu. Njihovi crteži bi se mogli uporediti sa crtežima učenika, i trebala bi se ohrabriti grupna diskusija – Šta je na crtežima? Šta im se sviđa na crtežima? Da li im je nešto tužno, da li im je nešto posebno lijepo, da li im je nešto poznato?
Idealno: 4 časa.
6/9. razred:
Cilj je djecu navesti da prepoznaju da je izbjeglicama cilj vratiti se kući – imati mogućnost povratka kući. Kroz seriju crteža, ili čak i strip, djeca mogu razmisliti o tome šta za njih znači dom, i koji su neki od strahova sa kojima bi se oni suočavali kada bi morali da ga napuste, i kada bi nakon dužeg perioda morali da se vrate. Na UNHCR-ovoj stranici su dostupni dokumentarci koje učenici sa nastavnikom/com mogu pogledati na času i zatim diskutovati u pripremi za svoje crteže. Djeca treba da kroz svoje radove ispričaju priču, na sličan način kao što je ispričana u klipovima koje su gledali. Više nego tehnika, bitna je sposobnost da prenesu poruku, da komuniciraju kroz svoju umjetnost.
Idealno: 4 časa (jedan za video i diskusiju, jedan za planiranje i dva za crtanje).
Za učitelje/ice: Moja okolina
3. razred:
Cilj je kroz crtanje porodičnih stabala i istraživanje porodične historije navesti učenike/ice da istraže odakle su njihovi preci, da li su uvijek živjeli na istom mjestu, ako nisu – zašto nisu. Kroz diskusiju o migracijama može se uvesti koncept izbjeglica – djeci se može objasniti po čemu su izbjeglice drugačije. Može se otvoriti diskusija o razlozima za migraciju, i predrasudama koje imamo o imigrantima i izbjeglicama. Kako bi djeca opisala izbjeglice? Kako migrante? Da li njihovi preci ulaze u jednu od te dvije grupe?
Idealno: 2 časa (jedan za uvodnu diskusiju, jedan za diskusiju o porodičnim stablima i kako su i koliko ona promijenila mišljenja djece o izbjeglicama/migrantima)
Za nastavnike/ce historije
9. razred
Cilj je kod učenika/ca razviti razumijevanje uzroka i posljedica izbjegličkih kriza. Pri učenju perioda između dva svjetska rata i Drugog svjetskog rata posvetiti pažnju postignućima Lige naroda, a kasnije UN-a u kontekstu međunarodnog rješavanja pitanja izbjeglica. Zašto je nakon svjetskih ratova problem izbjeglica postao međunarodni problem? Kako se rješavao? Koje države su se zalagale za koja rješenja? Zašto? Ideja nije imati određeni broj časova posvećen specifično izbjeglicama, već razvijati svijest o kompleksnosti problema. Mogle bi se organizovati grupne vježbe u kojima učenici/e trebaju simulirati pregovore za jedan od mirovnih sporazuma iz perioda između dva svjetska rata, pri čemu treba da riješe i pitanje izbjeglica.
Za nastavnike/ce geografije
7. razred
Cilj je razviti detaljno razumijevanje različitih tipova migracije. Istaći razlike između ekonomske migracije, unutrašnje migracije i izbjeglištva. Kako su različiti tipovi migracije povezani? Da li je podjela uvijek jasna, da li nekada razlozi za ekonomsku migraciju mogu biti i razlozi za traženje izbjeglištva? Iz kojih predjela ima najviše izbjeglica? U koje predjele ih najviše ide? Treba ohrabriti učenike da razviju empatiju prema izbjeglicama kroz shvatanja faktora koji ih navode na migraciju. Kroz čitanje mapa učenici/e trebaju analizirati razliku između društvenih i fizičkih (geografskih) razloga za migraciju.
Za nastavnike/ce književnosti
7. razred
Odlomak: Dnevnik Ane Frank
Cilj je navesti učenike da razmisle o tome po čemu je Ana Frank slična njima, da li po godinama, po tome što ima simpatiju, mamu, tatu i sestru? Kako se ona osjeća i zašto? Učenicima/ama se može zadati da napišu unos u dnevnik u kojem opisuju šta bi im iz njihovog života najviše falilo da moraju da odu od svoje kuće. Takođe im se može zadati da nađu priču o nekoj drugoj poznatoj ličnosti koja je bila izbjeglica i prepričaju je. Odakle je ta osoba otišla i zašto? Gdje? Kakav je doprinos dala društvu u kojem se našla? Tako mogu osvijestiti da izbjeglice mogu biti važni i produktivni članovi društva ako im se to omogući.
Za mame i tate
Sve ovo neće imati velikog učinka ako se roditelji ili staratelji ne uključe. (Linkovi za neke akcije navedeni su ispod teksta). Mame i tate, povedite svoju djecu sa sobom u kupovinu. Objasnite im zašto i za koga kupujete stvari. Pitajte ih šta oni misle da treba kupiti, šta bi oni voljeli da imaju da su u sličnoj situaciji. Objasnite im da ne mogu slati stvari koje su velike, jer će njihovi vršnjaci vjerovatno dalje putovati. Objasnite im da hrana koju šaljete ne smije biti kvarljiva. Pitajte ih da li žele pokloniti nešto od svoje odjeće. Pokažite im slike iz beogradskih parkova, ali ih povežite sa pričama o, naprimjer, Ajnštajnu. Pomozite svojoj djeci da razviju empatiju, a ne samo toleranciju. Pomozite im da izbjeglice vide prvenstveno kao ljude, kao svoje vršnjake, moguće prijatelje i prijateljice. Ko zna, možda u procesu i vi nešto naučite.
A ako vas vaša djeca ili vaši đaci u međuvremenu nešto pitaju, evo mjesta na kojima možete provjeriti imate li dobre odgovore:
Koliko izbjeglica ima u Bosni i Hercegovini, i kako žive?
http://balkans.aljazeera.net/vijesti/zivot-izbjeglica-koje-zive-u-bih
Koje su to poznate izbjeglice?
http://www.refugeeweek.org.uk/Info-Centre/Famous-Refugees
Statistike o izbjeglicama za 2014. godinu.
http://www.unhcr.org/556725e69.html
Za sve ostalo što vas može zanimati, od zakona do dokumentaraca:
Pročitajte i druge tekstove autorice Marine Veličković:
