Učenik Alen Mahmutović ima sindrom krivih nogu (Paralysis cerebralis diparesis) zbog čega ga vršnjaci nisu prihvatali u društvo, ismijavali su ga ili, još gore od toga, podapinjali mu da padne. Kako sam kaže o drugoj djeci, bilo je neobično da vide kako neko drugi krivo hoda i kako neko teško uči. Njegova sestra Alisa Mahmutović zbog poteškoća u govoru također je bila izopćena iz društva. U tim situacijama odlazak u školu je stresna stvar. Zbog toga Alen i Alisa zbog nisu željeli da idu u školu, izostajali su sa nastave kako ne bi bili povrijeđeni. Njihova majka Amela Duvančić kaže kako joj je bilo teško gledati djecu odbačenu i osamljenu, zbog toga što nisu kao drugi. Stresno je prihvatala svaki njihov dolazak iz škole kada bi joj se žalili na provedeni dan. Teško je kada vam djeca dođu iz škole i pričaju šta su im taj dan učenici govorili ili uradili. Amela je, kako kaže, krivila i školu, i djecu i roditelje, ali je shvatila da se time ništa ne postiže, već da se svi zajedno moraju uključiti kako bi se riješili problemi, i kako oni ne bi postali još veći.
Džejla Spahić, djevojčica bez roditeljskog staranja, koja je boravila u domu, imala je problem da se uključi u društvo zato što su je drugovi i drugarice zadirkivali, govorili joj ružne riječi, isključivali je iz igre, a ona, kako sama navodi, nikada nikome od njih nije pravila probleme.
Sve troje idu u istu školu – OŠ Enver Čolaković u Brezi – i svoje probleme, bar kad je škola u pitanju, smatraju prevaziđenim.
Zavladala su neka nova pravila koja su učenice i učenici sami napisali:
- Sve sukobe rješavat ćemo razgovorom: nećemo se tući, gađati, pljuvati, prijetiti
- Poštovat ćemo različitosti – nećemo omalovažavati riječima i dodirima jedni druge
- Pomoći ćemo učeniku u nevolji – nećemo šutnjom podržavati nasilje, potražit ćemo pomoć odraslih
- Uključit ćemo u svoje aktivnosti osamljene učenike – nećemo nikoga odbacivati
- Elektronske medije koristit ćemo samo uz dozvolu učitelja za učenje, a ne za vrijeđanje
- Čuvat ćemo svoje i tuđe stvari – nećemo otimati i uništavati imovinu.
Ponašanje u skladu s tim pravilima postalo je svakodnevnica zahvaljujući projektu Ovakav sam, prihvati me koji se provodi od septembra u ovoj školi.
Cilj je bio da se pomogne u uspostavljanju inkluzivnog odnosa u školi bez obzira na nečiju etničku ili vjersku pripadnost, dob, rod, fizičke i mentalne sposobnosti ili onesposobljenja i bilo koju drugu karakteristiku na osnovu koje se bilo koga može diskriminirati. Kroz redovnu nastavu učesnici i učesnice su se upoznali s problemima u koje zadiru projektne aktivnosti, a zatim su pedagogica Amra Mušić, nastavnica Amra Frljak i učiteljica Irhada Jusić nastojale kod učenika razviti empatiju kroz radionice koje su provodile na časovima odjeljenskih zajednica i vannastavnih aktivnosti. Ispočetka je bilo jako teško razviti saradnju sa učenicima, jer su odbijali priznati svoje postupke i prihvatiti ih kao neispravne.
Prvi korak bio je Dnevnik zahvalnosti u koji su učenici svaki dan upisivali događaje zbog kojih su i kome zahvalni. Listajući njihov dnevnik možete naći i sljedeće primjere:
Zahvalna sam svojoj drugarici Aidi, zato što mi je dopustila da joj pomognem oko kolaža.
Zahvalna sam učiteljici zato što nam je oprostila, jer smo zakasnili na hor.
Zahvalna sam svojoj prijateljici zato što mi je posudila plastelin.
Zahvalna sam što me je mama rodila, jer ja je mnogo volim.
Prvi korak pokazao je kako učenici zapravo poznaju prave vrijednosti, svjesni su šta je prijateljstvo, pomoć, oprost, ljubav, te kako se kroz takve situacije razvija odnos i kako jedni druge bolje upoznaju. Dalji razvoj projekta išao je kroz likovnu radionicu pod nazivom U našem razredu. Ova radionica pomogla im je da shvate kako su oni svi zapravo jednaki. Čas likovnog održan je tako što su na platnu oslikavali otiske svojih dlanova, kako bi vidjeli da su zapravo svi isti. Oslikani dlanovi podsjećaju ih na to da među njima ne treba postojati nikakva razlika, da njihove ruke treba da su zajedno na jednom platnu, kako bi se u budućnosti mogli osloboditi predrasuda. Učenici i učenice prije ovoga su se zadirkivali i rugali jedni drugima, na osnovu odjeće, oblačenja, ali ovo im je pomoglo da shvate kako prema takvim stvarima treba biti oprezan i da prijatelje ne treba tako gledati. Njihovi otisci dlanova pokazuju im jednakost i poštovanje prema drugome. Zatim su na svoje oslikane dlanove upisivali emocije, i to po prioritetu, tako se na prvom prstu nalazilo prijateljstvo, zatim ljubav, podrška i slično.
Na času bosanskog jezika radili su dramatizaciju priče Ružno pače kako bi se svi stavili u ulogu ružnog pačeta i osvijestili kakve to posljedice može imati. Učiteljice Irhada Jusić i Mirsada Agić zajedno su sa svojim učenicima izradile žute maske i jednu crnu, koja je predstavljala ružno pače. Učenici su se uživljavali u ulogu ružnog pačeta kako bi iz vlastitog iskustva naučili da vanjski izgled, boja kože i različitost ne trebaju biti osobine po kojima se nekog procjenjuje. Kraj koji su djeca osmislila bio je i pouka, kako trebaju biti solidarni i prihvatiti svoje drugove i drugarice, jer svako od njih u sebi nosi prelijepog labuda, samo je važno kako ga prepoznati.
Kod učenika je poraslo saosjećanje i poštovanje prema drugima i to ne samo u školi, već i van nje. Dokazivo je to brojnim primjerima. Recimo, prilikom posjete Zavodu za zbrinjavanje mentalno invalidne djece i omladine u Pazariću, učenici su im uručili poklone koje su sami birali, a plaćali su njihovi roditelji. Radilo se o preko sto paketića. Pedagogica Amra Mušić kaže kako je neopisiva radost koju su djeca osjećala nakon te posjete, što pokazuju i mnogobrojne priče koje su se prepričavale nakon povratka. Zajedno su se igrali, plesali, pjevali, družili, što im je također pomoglo na njihovom putu oslobađanja od predrasuda.
Dalje, učenici su zajedno sa umjetničkom radionicom Desnek pravili papučice i korpice od drveta, te ih prodavali lokalnoj zajednici i omogućili Džejli s početka ove priče da ode na ekskurziju. Alen kaže kako sada ima prijatelje, posjećuje ih i nema problema da pronađe ekipu za fudbal. Amela Duvančić, Alenova i Alisina mama, kazala je kako je zadovoljna rezultatima, jer njena djeca sada u školu idu bez problema i ne žele da izostaju sa časova.
No, rad s djecom samo je jedna strana priče. Radilo se i s nastavnicima s ciljem unapređenja njihovih vještina i tehnika za djelovanje protiv diskriminacije. Tim ovog projekta pripremio je poklone koje su umotavali u ukrasne i obične papire. Ukrasni veliki papiri u sebi su sadržavali zgužvani papir ili neku drugu beznačajnu stvarčicu, dok su pravi pokloni bili umotani u novinske listove ili neke manje lijepe papire. Ovi pokloni su postavljeni na stol u zbornici i nastavnici su birali, svako za sebe poklon. Mnogi od njih svoju ruku su pružili prema velikim, lijepo ukrašenim poklonima koji su bezvrijedni. Neki su uzeli i poklone u novinskom papiru u kojima su pronašli nakit ili neku drugu vrijednu stvar. Ova radionica pomogla je stručnom osoblju u daljem radu, jer su uvidjeli kako prema vanjskom izgledu ne treba prosuđivati unutrašnju vrijednost.
Nastavnicima i učenicima pomoglo se stvoriti i održati okruženje za učenje koje jednako prihvata svu djecu bez obzira na njihovo porijeklo, sposobnosti i slično. Poboljšanje nisu osjetili odmah jer, kako je na početku rečeno, učenici nisu htjeli da prihvate i priznaju svoje postupke. Učiteljica Mirsada Agić navodi kako kada osjeti na času neku napetost među učenicima, razgovara sa njima, jer kaže kako učenici nisu svjesni težine riječi koje upućuju jedni drugima. Učenici upotrijebe neku riječ ili izraz, pa na učiteljicino pitanje šta to znači ne znaju odgovoriti.
U ovaj projekat uključena je i lokalna zajednica. Osim umjetničke radionice Desnek, u školu je dolazilo i stručno osoblje policije kako bi održalo predavanja o diskriminaciji, te upozorilo učenike da su neki postupci i policijski kažnjivi. Zatim, ustanova za socijalni rad pomogla je školi po pitanju romske djece koja su neredovno dolazila u školu. Oni su razgovarali sa njihovim roditeljima, sa njima samima, kako bi bili što redovniji u pohađanju nastave. Pored ove vrste uključenosti lokalne zajednice u projekat, tu je bila i nesebična pomoć načelnika općine Breza, Halila Tuzlića, koji je finansirao odlazak u Zavod u Pazariću, a poklone koje su im uručili skupili su njihovi roditelji.
Ovakav sam, prihvati me, trebalo bi biti jedno od pravila koja se podrazumijevaju, a ne da se do njega dolazi kroz projekte. Kad već nije tako, onda ovaj primjer može osvijetliti put do toga da prihvatanje različitosti postane nešto što se podrazumijeva.
