Možeš misliti, iz Beograda u Seonicu, sa smiješkom i blagim čuđenjem govori mi nastavnica Zora Azinović dok razgovaramo u njenom vrtu ispred kuće u Konjicu, sunčanog oktobarskog dana 2013. godine. Završivši francuski jezik i književnost 1966/67. godine na Pedagoškoj akademiji u Sarajevu, odlazi u Beograd i upisuje treću godinu na Filološkom fakultetu. Tokom posjete roditeljima u Konjicu neplanirano prihvata ponudu i počinje predavati francuski jezik u osnovnoj školi u Seonici (20-ak km od Konjica).
Zima, oluja, a ja u čamcu, preko jezera... 45 minuta do Ostrošca, prisjeća se nastavnica Zora rješenja za neredovne autobuske linije.
Njena kolegica Gordana već određeno vrijeme živi na Jablaničkom jezeru, na onoj obali na koju je njena kolegica Zora pristajala s čamcem kada bi se vraćala s nastave. Ljeti je, kaže, zadovoljstvo provoditi dane pored vode. Zimi je teže. Prvu penzionersku zimu namjerava provesti čitajući knjige i provodeći dane u šetnjama, ponekoj posjeti gradu kad nađe prevoz...
Opredijelivši se za hemiju i ekonomiku domaćinstva, diplomirala je na Pedagoškoj akademiji u Sarajevu 1971. godine. Nakon jednogodišnjeg rada u Seonici, prelazi da radi u dječije obdanište narednih sedam-osam godina, a nakon obdaništa počinje raditi u Osnovnoj školi 3. mart (današnja Prva osnovna škola).
I sinoć sam bila u školi, kaže nastavnica Subhija s osmijehom, ne krijući da često sanja školu, nastavu, razred, veliki odmor... Završila je Pedagošku akademiju u Sarajevu 1968/69. i nakon dvogodišnjeg rada u osnovnoj školi u selu Stranjani kod Zenice došla je poučavati u Konjic 1974. godine, u današnju Drugu osnovnu školu.
Svi prolaze, niko više ne pada. Učenik danas ima pet jedinica pa mu se pokloni da ide na popravni. Nisam za to. Nije korektno prema ostalim učenicima koji vrijedno rade, ljuti se nastavnica Zora. Odnos učenik-škola i škola-učenik se umnogome promijenio u vrlo kratkom ali burnom periodu i, htjeli ili ne, počeo se posmatrati kao odnos prije i poslije rata.
Roditelji nekada nisu pravili probleme, niti su krivili nastavnike ako bi dijete imalo negativne ocjene i moralo ponavljati razrede.
Današnja petica je nekadašnja trica, ističe nastavnica Gordana simbolično prikazujući kriterije ocjenjivanja nekada i sada, dodajući da bi se često znala usprotiviti kolegama koji bi govorili dovoljno je da dijete sjedi na času za dva.
Nije dovoljno! Kako će biti? Nikako se ne slažem s tim. Ako to radimo djeci, onda im nismo prijatelji. Šta si djetetu dao od znanja na taj način – ništa. Ne smijemo ih slijepu slati u svijet.
Problem je u tome što djeca znaju da ne moraju učiti a da će ipak na kraju proći (jer inače naredne školske godine neće biti norme časova za sve nastavnike), ali i u tome što je roditeljima postao cilj da djeca prođu, a ne da nauče.
Jedan učenik kojem sam predavala je još na početku školske godine imao pet-šest jedinica i kada sam ga upozorila da mora početi učiti i popraviti ocjene, kazao mi je da se ne brinem, da će to na kraju godine sve biti dvice, sjeća se nastavnica Gordana i nastavlja:
Znalo mi se desiti da mi na popravni učenik dođe s plaže! Kad ga upitam je li barem pogledao šta treba naučiti, odgovori da nije jer je bio na kupanju. Onda su nastavnici u nezavidnoj situaciji, jer je prema današnjim kriterijima nastavnik kriv ako dijete ima negativne ocjene. To je tako od rata do danas.
Svaka ocjena mora biti zaslužena, poruka je mojih sagovornica koje su 40 godina provele u radu sa djecom, u odjeljenjima sa preko 40 učenika.
Uvijek gledam na učenike kao na svoju djecu, dodaje nastavnica Subhija.
Dokle god se djeca ne budu znojila za ocjene, od naše škole nema ništa!, njihov je zajednički stav. Ne treba biti normalno da roditelji učenika mole za dvojku, pa ako ne bude znao i naredne godine, onda neka padne.
Roditelji, djeca i radne navike
Ubrzan tempo života, alarmantna socijalna karta, nezaposlenost... samo su neki od mogućih uzroka zašto izostaje saradnja roditelja i djece u njihovom obrazovnom procesu. Odgoj djece često je sasvim prepušten nastavnicima, što je pogrešno, jer dijete ne može za jedan dan naučiti od nastavnika ono što bi trebao od roditelja. Ima slučajeva i kada roditelji u potpunosti dignu ruke od djece, uz opravdanje: šta ću mu ja, ne uči meni nego sebi.
Ako ste posadili cvijeće i mjesec dana ne uđete u vrt, to cvijeće će zarasti, metaforički opisuje takav odnos roditelja prema djeci nastavnica Subhija.
Međutim, danas se zna desiti da učenik ima po tri-četiri jedinice a da roditelj, vlastitom krivicom, o tome ne zna ništa. Djeca se moraju kontrolisati u procesu učenja. Nije rješenje zatvarati djecu u sobu i prisiljavati ih da uče, djeca trebaju imati isplaniran dan, biti pod kontrolom roditelja i moraju izgraditi radne navike.
Kroz svoju praksu sretale su se ove tri nastavnice sa različitim slučajevima pogrešnog odnosa roditelja prema djeci. Tu izdvajaju, prije svega, bezrazložno laganje kojim roditelji opravdavaju izostanke djece s nastave, tračanje, agresivnost, bolesne ambicije...
Ako roditelj pred djetetom kući govori da je neki nastavnik budala, kako će to dijete izgraditi poštovanje prema tom nastavniku, pita se nastavnica Gordana.
Roditelji,čak i kad su prezauzeti, moraju imati vremena za djecu, posvetiti im pažnju i ne prepuštati ulici njihov odgoj.
Internet je mač s dvije oštrice i njegovu upotrebu djeci bi trebalo ograničiti na sat vremena dnevno, stav je iza kojeg stoje sve tri nastavnice. Znalo se desiti da učenici ujutro spavaju u školi jer su po čitavu noć na internetu, sjeća se nastavnica Subhija i dodaje da ima i primjera u kojima se roditelji takmiče čije će dijete imati skuplji mobitel, što su apsurdne stvari.
Sve to se itekako odražava na obrazovni proces. Nekada je u svakom razredu bilo najmanje deset učenika koji su aktivno radili i na koje se moglo osloniti na času. Danas ih je sve manje.
Uveliko se promijenio odnos roditelja i prema djeci i prema nastavnicima. Roditelji danas dolaze u školu kada žele, ne poštujući termin informacija koje je nastavnik odredio, sjede u zbornici s prosvjetnim radnicima, šalju nastavnicima SMS poruke (Šta je moje dijete dobilo iz kontrolnog?), vrše pritisak na nastavnike ako dijete ima slabe ocjene...
Sve naše sagovornice slažu se da ratne i postratne traume mogu biti u vezi s padom kvaliteta školstva i da bi se društvo trebalo više baviti tim fenomenom. Ni prije nisu bile velike plate, ali je atmosfera bila zdrava i nije manjkalo entuzijazma za rad. Danas je postala praksa samo da prođe čas, zaključuje nastavnica Zora.
Obrazovna politika i udžbenici
Nastavnice u penziji, Gordana Jusufbegović, Zora Azinović i Subhija Kapić jednoglasne su u ocjeni da će obrazovanje biti loše i lošije sve dok ne bude pod ingerencijom jednog ministarstva na nivou države. Razočarenje u obrazovni sistem raste iz godine u godinu. Poziv prosvjetnog radnika je srozan na najniže grane, kaže rezignirano nastavnica Gordana.
Nekada se više pažnje posvećivalo i prosvjetnom radniku i cjelokupnom obrazovanju djeteta. Nekada su savjetnici za obrazovanje redovno dolazili u škole i znali održati čas nastavnicima. Danas to nije praksa i čitav sistem vrijednosti je poremećen. Nastavnici sasvim sigurno ne mogu riješiti probleme dvije škole pod jednim krovom, nacionalne grupe predmeta, zapošljavanja neosposobljenog nastavničkog kadra, katastrofalnih udžbeničkih politika, preobimnog i neprilagođenog plana i programa... Naprotiv, prisiljeni su raditi u takvom sistemu koji se od kantona do kantona, od entiteta do entiteta razlikuje, prilagođava prema vlastitom nahođenju i potrebama.
Zna se desiti da učenik preseli iz jednog grada u drugi u toku školske godine i da u toj školi ne uče iste predmete koje je on učio do polugodišta, podsjeća nastavnica Gordana.
Subhija Kapić je bila autorica školskih udžbenika (Kultura življenja za 5. i 6. razred osmogodišnjeg i devetogodišnjeg osnovnog obrazovanja, izdanja 2001, 2003, 2008. i 2011, Ishrana za 6. razred, 2004, Priručnika za nastavnike hemije u osnovnim školama, 2001, Okvirnih nastavnih planova za predmet kultura življenja, 2003/04. i 2007/08.) a udžbenik hemije za 7. razred 1998. godine je i recenzirala. U vezi s tim kaže:
Hemija je prirodna nauka i ne mijenja se mnogo, ali je greška što se taj predmet izučava tek u osmom i devetom razredu, jer je preobiman da bi se savladao za dvije školske godine.
Nastavnica Gordana je dosta kritičnija kada su u pitanju školski udžbenici: Imam utisak da autori koji pišu knjige iz godine u godinu komplikuju, ne pojednostavljujući djeci samu materiju. Atomska masa se izračunava uvijek na isti način, i nema potrebe komplikovati. Prije početka školske godine stol bi mi znao biti zatrpan udžbenicima raznih izdavača. Onda bih iščitavala udžbenike, tražila razlike, savjetovala se sa drugim kolegama, pa tek onda išla u razred pred djecu. Gradivo je iz godine u godine sve opširnije, a ne ostavlja se prostor i vrijeme da djeca isto savladaju i razumiju. Onda često učenicima znam reći da nije bitno je li knjiga nova ili stara, bitno je da iz nje naučite nešto. Kada su u pitanju udžbenici, uvijek treba imati u vidu i ekonomsku stranu, jer danas nije jednostavno opremiti dvoje, troje djece za školu. Ali ključ problema loših udžbenika je u tome što ih često pišu ljudi koje ne ulaze u učionice! Treba znati prići djetetu kroz knjigu. I nije to samo slučaj sa predmetom hemije, već i sa drugim predmetima, posebno sa udžbenicima za manje uzraste.
Djeca danas izađu iz škole a ne znaju ko je Jovan Jovanović Zmaj. Nema ga sada u udžbenicima, kritičnog je stava i nastavnica Zora, dok recitira Jeste'l čuli djeco, vjerujte bez šale, otvara se škola za pačiće male...
S ovu stranu jezera
Nastavnica Gordana već određeno vrijeme živi na Jablaničkom jezeru, na onoj obali na koju je njena kolegica Zora pristajala s čamcem kada bi se vraćala s nastave. Ljeti je, kaže, zadovoljstvo provoditi dane pored vode. Zimi je teže. Prvu penzionersku zimu namjerava provesti čitajući knjige i provodeći dane u šetnjama, ponekoj posjeti gradu, kad nađe prevoz...
Kao učenik osnovnoškolac, vrlodobar ili odličan sa dovoljnim ili dobrim vladanjem, na sebi svojstven način uvijek sam imao izgrađene korektne odnose i poštovanje prema svim nastavnicima koji su me učili, ispitivali, davali ocjene (dobre ili loše), kudili, hvalili, nikad obarali... ali priznajem da sam uživao što sam poslije više od deset godina imao priliku ja njih malo ispitivati.
O sagovornicama:
Zora Azinović, bibliotekarka i nastavnica francuskog jezika u Prvoj osnovnoj školi Konjic, u penziji je od 2011. Gordana Jusufbegović, nastavnica hemije u Prvoj osnovnoj školi u Konjicu, penzionisana je 2013. godine. Subhija Kapić, nastavnica hemije u Drugoj osnovnoj školi u Konjicu, penzionerka je od 2012. godine.
