Fotografije: Amer Tikveša
U Kino sali Doma kulture u Konjicu nema grijanja. Ne radi kotlovnica. Tako je od rata. Tu pripremaju i izvode predstave glumci Amaterskog pozorišta Neretva[1]. Garderoba je bife iza scene. Nedostatak dovoljno dobrih uslova za rad ima i svoju pozitivnu stranu. Djevojke u bifeu jedna drugu šminkaju i pripremaju kostime. Tu pegla za kosu može služiti i kao pegla za košulju, recimo za kragnu i rukave. Tu pauza ne znači samo odmor nego i grijanje.
Dođemo ovdje, napravimo pauzu, ugrijemo se i ponovo nastavimo s probom – kaže mladi glumac Emir Pirija. Objašnjava zašto se ipak smrzava: zato što su probe bitne za razvoj mašte, vježbanje glume kroz igru.
Voditelj male scene Dino Kerić ga dopunjava: Ono što mi pokušavamo jeste da djeci kroz teatar ponudimo mogućnost da se igraju, da maštaju... Najobičnije igrice kojih se djeca igraju vani, kada ih izvedete na scenu, to je jedna predstava. Isto tako i sa ljudima, svaki razgovor koji vodite i izvedete ga na scenu, vi izvedete jednu predstavu. Na sceni djeca jačaju motivaciju, koncentraciju, oslobađaju se treme, straha od javnog nastupa.
Dino nema problema s njihovom disciplinom. I nediscipliniranost ima edukacijski potencijal: Najlakše je reći jednom djetetu ti si ometalo, bit ćeš kažnjen. Ništa se time ne postiže. Ima jedna djevojčica koja konstantno skače, pravi zvijezde, ne možemo da održimo mir zbog toga što je ona stalno u tom pokretu. Naravno da nećete sad reći jednom hiperaktivnom djetetu stani, nemoj to raditi, nego bukvalno smo krenuli s njom da radimo i onda je ona naučila nekoliko djece da prave zvijezde.
Dino Kerić nema formalno glumačko obrazovanje. Pokušao je upisati Akademiju scenskih umjetnosti, ušao u uži izbor i na kraju nije bio primljen. Pokušat će opet. Osim u Sarajevu, iskušaće volju bogova glume i u Tuzli. Većinu toga što zna nosi iz AP Neretva i pozorišnih radionica koje je posjećivao. Učio je od starijih, ali i iz iskustva. Sjeća se tako svoje prve predstave: Moja prva predstava Luiđija Pirandela, Večeras se improvizira. Imao sam osjećaj da baš ja mogu sve da upropastim u toj predstavi, toliku tremu sam imao. Nevjerovatnu. Moja uloga je imala sedam-osam rečenica, a glumio sam nekog preplašenog lika. I ja sam prebacio svoj strah na njega, i na kraju je sve ispalo dobro. Nastavio sam da glumim i posjećujem radionice koje su uglavnom vodili ljudi koji su završili akademiju i meni se svidio taj rad na radionicama i nastavio sam i ja to da radim s mlađima.
Jedan od važnijih zadataka za njega je razbiti kod djece tremu, strah od reakcije publike. Sudeći po onome što su djeca izvela na sceni, u tome uspijeva. Jedna od igara koje su djeca izvela bila je između dvije vatre. Igrali su i fanta: Fantovi su razni predmeti koje igrači prije početka igre stavljaju u vrećicu. Svak zna što je njegov fant. Jedan igrač izvlači fantove. Držeći fanta skrivenog u ruci, postavlja pitanje onome ko je na redu da postavi zadatak: Šta da radi ovaj fant? Kad je pitanje postavljeno, fant se pokazuje i vlasnik fanta mora izvršiti zadatak. Tek nakon izvršenja zadatka, vlasnik fanta može svoj predmet dobiti natrag.
Zadaci za fantove bili su pravi razbijači treme. Trčati oko publike, zagrliti i poljubiti nekoga u publici, raditi sklekove pred gledaocima... Djeca to izvode bez oklijevanja i bez trunke samozatajnosti ili stida. Na programu su i skečevi. U jednom od dva na programu Sajra Špuren glumi tračaru. Tračara prikuplja informacije sa svih strana da bi ih mogla prenositi drugima, opisuje ona kako se pripremala za ulogu.
Ja u skeču igram ulogu mame pa trebam da kritikujem svoju djecu kako su stalno na tehnologiji, da previše vremena provode na mobitelima..., kaže Lejla Muhibić.
Nije im bilo teško pripremiti se jer u okruženju imaju i tračara, a i više puta su ih stariji kritikovali zbog prekomjernog korištenja mobitela. Međutim, sve što glume ima pripremu koja ih na kraju navede da se u ulozi lika kojeg glume počnu osjećati kao u svojoj koži.
Dino s njima puno razgovara: Najvažnije ih je naučiti da nema glumatanja, da to budu oni, samo da se zamisle u situaciji lika kojeg glume. Imaju, recimo, neke specifične uloge, naprimjer, cvijeta. Pa kako će ona biti cvijet, naprimjer visibaba. Onda pričamo šta je visibaba, vjesnik proljeća, šta je proljeće, buđenje prirode i sl., kako ćemo ga predstaviti, pa osmijehom, razdraganošću i sl. Ti si, zapravo, ti, samo te drugi vide kao cvijet.
Djevojčici Maji najdraža uloga do sada je bila upravo cvijet, ljubičica. Bila je malo zbunjena mojim pitanjem kako glumiti ljubičicu, šutila je nekoliko sekundi, a onda joj je drugarica šapnula: Budeš slatka, umiljata i ljubičasta.
Sve o ženama
Za Noć teatra na programu je Sve o ženama, Mire Gavrana. Predstavu je izvela srednjoškolska scena AP Neretve.
Komad se sastoji iz pet različitih priča. Jedna govori o dvjema sestrama koje su voljele istog muškarca. Druga govori o sekretaricama koje rade u istoj firmi. Treća o dvjema prijateljicama čije prijateljstvo zapada u krizu pojavom treće prijateljice. Potom, tu je priča o tri djevojčice iz vrtića i njihovom uzajamnom odnosu kroz igru i želju za dominacijom te priča o tri starice u staračkom domu. Cjelokupan jedan ljudski život je dat, a poneka od glumica igra i dvije uloge.
Ajdina Smajić je treći razred gimnazije, u pozorištu je tri godine, igra Ladu: To je jedna žena od nekih 35–40 godina, glumim je u sceni Prijateljice, karakterno je dosta slična meni, temperamentna je, u nekim scenama pomalo agresivna, ne bih sebe baš tako okarakterisala. Njena prijateljica nađe novu prijateljicu pa je onda Lada ljubomorna na nju... Kaže da je za ove tri godine o glumi mnogo naučila: Napredovala sam od same dikcije, pokreta, suradnje s drugim glumcima.
Jedna glumica obučena kao starica naglas komentira situaciju u bifeu: Gledaj cura što su se sredile, a ja ko baba – svi se nasmijaše. Ispostavilo se da ipak voli svoj starački lik: Pa ima nešto u toj babi što mi se sviđa. Nema puno teksta, ali u to malo je rečeno sve. Sviđa mi se kad dođe kod svojih prijateljica koje su se počele tući štapovima i onda vikne: Dosta više, ko babe ste, a imaju sve po osamdeset godina.
Gotovo svaki lik ima zadnje misli o onom drugom. To traži mnogo neverbalnih elemenata – zavist, ljubomoru, mržnju, potcjenjivanje, cinizam... i u ekspresiji nijedna od glumica nije zakazala. Kod mladih amatera se nerijetko dešava da glumu shvate samo kao govor i pokret usklađen s emocijama koje su očite iz onoga što govore. Međutim, glumice na sceni konjičkog Doma kulture otišle su korak dalje. U sali je bilo oko sto gledalaca i svi su pljeskali, a jedan dio je krenuo do bifea nakon predstave da im čestita.
Predstavu je režirao Sejo Fišić, dugogodišnji član Pozorišta.
Seju sam upitao koliko oni vježbaju, s obzirom na to da je sve ispalo, za mene, iznenađujuće dobro: Radimo tri puta sedmično, po pet-šest mjeseci pred predstavu, a kad se približi vrijeme predstave onda radimo svaki dan. Ono što smatra najvrednijim iz svog glumačkog iskustva pokušava da prenese i na njih: Pokušavam da im pokažem da samo zajedničkim htijenjem i zajedničkim radom mogu napraviti dobru predstavu, da ne može pojedinac biti dobar u lošoj predstavi ili da ne može biti dobra predstava ako je pojedinac loš.
I svi to rade iz ljubavi prema teatru. Ni osnovci ni srednjoškolci svoju teatarsku edukaciju nikome ne plaćaju, a ni njihovi voditelji za svoj rad, gotovo svakodnevni, ne primaju naknadu.
Otišao sam samo s jednim gorkim utiskom – zašto se za takve ljude kaže da su amateri.
I šta je u umjetnosti danas uopšte profesionalizam?
[1] Amater – neprofesionalac, novajlija ili laik u standardnoj konotaciji. No, riječ je izvedena od latinske amo, amare, što znači voljeti, tako da bi amater u doslovnom prevodu bio ljubitelj.
