Na času odjeljenske zajednice često razgovaram sa svakim đakom pojedinačno. Na jednom od časova tema je bila da li imaju strah od javnog nastupa, imaju li tremu kada trebaju odgovarati, je li ih strah nekog profesora, da li se ustručavaju da nešto kažu u razredu...
U jednom istraživanju većina Amerikanaca izjavila je da bi radije iskočila iz aviona ili držala tarantulu nego održala govor! Strah od javnog nastupa nije smiješan, već ozbiljan problem, koji učenicima otežava da pokažu stečeno znanje, a kasnije u životu može onemogućiti napredovanje u karijeri, promjenu posla ili realno predstavljanje sebe na razgovoru za posao.
Trema je fiziološka reakcija organizma na novu, stresnu i nepredvidivu situaciju. Nije urođeni, već naučeni strah, i stručnjaci kažu da – kako smo naučili da je imamo, tako se od nje možemo i odučiti.
U našem razgovoru učenici i učenice navele su koje im situacije izazivaju tremu:
- usmeno odgovaranje, kada ih profesorica izvede pred tablu;
- strah od profesora jer je strog;
- nesigurnost u gradivo kada odgovaraju;
- loša iskustva iz ranijih usmenih odgovora;
- nesigurnost pred vršnjacima;
- trema kada se obraćaju profesoru jer žele da im nešto objasni ili imaju neku molbu.
Postavila sam pitanje i kako znaju da imaju tremu.
Bude mi nelagoda, imam leptiriće u trbuhu, uzbuđenje koje uglavnom nestane par minuta nakon što počnem govoriti, kaže jedna učenica.
Druge učenice i učenici imaju izraženije simptome: stisne im se želudac, srce im lupa kao ludo, ruke se znoje, crvene obrazi, imaju haos u glavi, dožive totalnu blokadu, imaju praznina u glavi, ne mogu se sjetiti ni vlastitog imena kada ih profesor prozove, ne mogu se sjetiti gradiva, ubrzan govor, isprekidan govor, drhtav glas, zamuckivanje, uznemirenost, nemogućnost kontrole osjećaja.
Pitala sam ih šta pomisle o sebi u tom trenutku i dobila sam različite odgovore:
- Baš sam luzer, tako se zbuniti i ispasti smiješan pred svima!
- Svi su vidjeli kako sam pocrvenio!
- Šta će sad misliti o meni?
- Svi drugi normalno odgovaraju, jedini ja nisam sposoban za to!
- Kako sam glup!
- Kako sam smotan!
Željela sam saznati šta im pogoršava tremu:
- Neki predmeti mi nikako ne idu i plašim se da ću dobiti slabu ocjenu.
- Iscrpljen sam od učenja, nenaspavan, umoran.
- Roditelji me svaki dan pitaju jesam li popravio matematiku, fiziku, njemački.
- Ako se upoređujem sa drugim – najgori sam u razredu.
- Sumnjam u sebe i pitam se da li je ova škola za mene.
Tražeći način da im pomognem, na osnovu dostupne literature kreirala sam listu savjeta:
- Prezentacija može poprilično olakšati nastup jer, fokusirani na slajdove, učenici gube nesigurnost i stiču samopouzdanje.
- Osjećaj nesigurnosti prilikom odgovaranja pred cijelim razredom veći je kada niste dovoljno dobro savladali gradivo, kada niste dobro naučili.
- Pomaže usmjerenost na jednog slušaoca, a oslovljavanje nekog po imenu stvara iluziju zbližavanja, pa bi možda na taj način bilo lakše savladati strah.
- Dok odgovarate pred nastavnicom možete pokušati ubaciti prigodnu šalu, i tada trema praćena strahom nestaje.
- Ponovite gradivo svojim riječima, naprimjer biologiju ili historiju vježbajte naglas, kao da odgovarate u učionici, za strani jezik osmislite primjere, za matematiku, fiziku i hemiju riješite zadatke više puta... Dobro je da se pripremite za odgovaranje što sličnije onome kako će stvarno ispitivanje izgledati.
- Vježbajte odgovore govoreći naglas pred ukućanima.
- Zamislite da odgovarate pred nastavnicom i razredom i pripremite se za taj odgovor.
- Pravilno dišite, napravite nekoliko laganijih i dubljih udisaja – to smiruje.
- Smješkajte se, jer to djeluje smirujuće i na profesora i na okolinu; uvjerite sebe da odgovaranje nije problem, da ste spremni, ne mislite o strahu ili lošem rezultatu.
- Zamijenite loše misli realnim, zapitajte se šta je najgore što se može desiti, čega se toliko bojite i šta ako ispadnete smiješni ili drugi vide da ste zbunjeni; koliko je to strašno ako će već sutra biti zaboravljeno. Umjesto: Ispast ću glup i svi će mi se smijati, recite sebi: Odgovarat ću najbolje što znam i, ukoliko se malo i zbunim, neće biti katastrofa. Umjesto: Ništa ne znam, recite sebi: Učila sam i dosta ponavljala, znam najveći dio.
- Razmislite o tremi – vi niste jedini koji je imate prilikom usmenog odgovora, a ni drugi đaci u razredu ne gledaju samo u vas. Osim toga, pogledajte malo kad drugi odgovaraju – i njima zadrhti glas, pocrvene, možda se i smotaju... I prežive, a za par sati niko se toga ne sjeća! Za nekoliko mjeseci neko se na svoja takva iskustva blamaže smije i sjeća ih se kao smiješnih životnih situacija.
- Ni slučajno nemojte izbjegavati situacije kojih se plašite, jer će vam biti sve teže dići ruku i postaviti pitanje, javiti se da odgovarate ili prezentovati pred grupom... Trema se zapravo najbolje smanjuje stalnim izlaganjem izvoru. Nažalost, nema lakšeg puta.
- Prije časa koji izaziva strah bavite se nečim što volite, što vas relaksira i otpušta, nečim zbog čega se osjećate dobro.
- Umirite se, recite sebi: Polako; bit će sve uredu; i prije sam prolazio/la ovakve situacije; ništa se strašno neće dogoditi...
Nadam se da će ovo pomoći mojim đacima, ali i drugim ljudima koji pročitaju, da će možda motivisati moje kolegice i kolege da na isti način razgovaraju sa svojim učenicima, a prikladno je i za roditelje. Sretno i jednima i drugima i trećima!
