Za ovom knjigom u nastavi književnosti već odavno postoji potreba. Ne zbog toga što nam manjka pojmovnika, rječnika književnih termina i teorija književnosti, već što pojmovnik Od slova do smisla Nenada Veličkovića osim stručnosti i odličnih metodičkih i pedagoških zahvata donosi na jednom mjestu sve pojmove predviđene nastavnim planom i programom. Nažalost, limitirajući faktor i ovoga puta su upravo nastavni planovi i programi puni, kako to i autor primjećuje, slabosti, proizvoljnosti, neprimjerenosti vremenu, interesima i uzrastu djece.
Pojmovnik će biti od velike koristi svima koji su, na direktan ili indirektan način, uključeni u obrazovni proces. Knjiga koja je pred nama nudi jednostavna, shvatljiva objašnjenja pojmova s kojima se đaci druže tokom osnovnog i srednjeg obrazovanja. Epiteti u Pojmovniku prestaju biti ukrasni pridjevi, arhaizmi zastarjele riječi, personifikacija stilska figura kad životinje pričaju, a što je, nažalost, često krajnji domet udžbenika kojim se učenici služe. Očita je autorova težnja da mlade ljude osposobi za samoobrazovanje, odnosno samostalno korištenje izvora znanja ne želeći da se učenje svede na puko bubanje noć pred kontrolni rad. Objašnjenja, praćena primjerima, omogućit će lakše snalaženje u tekstovima, uočavanje i zaključivanje, ali i kompariranje svijeta knjige sa stvarnim svijetom. Nastavnicima, pak, Pojmovnik bi umnogome trebao olakšati (i uljepšati) rad na času. Imati pred sobom učenika spremnog da iznese sopstveno mišljenje praćeno argumentacijom, odlučnog da kritikuje i prihvati kritiku, riješenog da bude svoj bez obzira na stavove mase – svakom bi nastavniku trebao biti cilj. Osim, možda, Zori iz Kurtovićeve Presude.
Najveća vrijednost Pojmovnika je u primjerima. Zahvaljujući njima, ova knjiga prestaje biti samo pojmovnik te postaje zanimljivo štivo koje i poučava i zabavlja i odgaja. Veliki je broj primjera književnih djela datih u odlomcima ili cjelovito. Mnogo, no ne i previše. Zna autor da od viška glava ne boli, znaju svi koji su zakoračili u učionicu: što manje suhoparnih definicija, što više primjera. I tu autor ne štedi. Navodeći primjere za alegoriju, uz manje-više očekivane, školske primjere Orvela, Dantea, Cesarića i Andersena, uvodi i sjajan primjer Babićevog Putovanja na kraj jezika. Objašnjavajući anegdotu, vratit će se u 480. g. p. n. e., a zatim preko Nasrudina doći do Matoša, Singera i Ćopića. Arhaizmima poklanja nekoliko stranica, priča nam cijelu priču o njima, a da se čitaocu niti jednom ne nameće pitanje zašto ovoliko, već prije zašto ne još. I tako kroz cijeli Pojmovnik: od Andrića do Ivančića, od Krleže do Kože... Balaševićevi stihovi našli su mjesto u primjerima gradacije; uz himne suncu, ljepoti i Afroditi tu je i sjajna himna s Anfilda; Oda čuturi J. J. Zmaja smjestila se uz ostale ode; vic je s razlogom našao svoje mjesto u usmenoj književnosti...
Još jedna odlika ove knjige je što, za razliku od dosadašnjih, ne bježi od božemesačuvajizraza. Ne libi se autor navesti primjere u kojima se pominje stražnjica/guzica/tur; smrdi kod Daviča rakija i pivo; Babićevog pola razreda dobije morsku bolest kada djevojčica njima zaljulja; blješte u Šehićevoj pjesmi kao kokain bijeli zubi; Rustico, šta je to što u tebe strši, a u mene ga nema?, pita se mladica u Bokačevoj noveli... Izazvaće autor zgražavanje kod mnogih moralista u liku roditelja i nastavnika, onih koji se čude jer se u Isakovićevim pričama (lektira za šesti razred) pominje čuna i zbog kojih ni u devetom razredu učenici ne mogu bez stida pomenuti kitu sitnoga bosiljka. Zna to autor, ali i (opravdano) ne haje jer Pojmovnik nije namijenio slijepim komesarima koji ne vide svakodnevnu pornografiju u ovom dehumaniziranom društvu, već djeci koja u tom svijetu trebaju živjeti.
Nema u Pojmovniku ništa suvišno (osim, možda, moje recenzije). Svima koji ga pročitaju – od samog naziva, predgovora i odlične Kurtovićeve pjesme pa do posljednjeg pojma u knjizi – utisak će se svesti u jednu riječ: odlično!
Foto: Enes Kurtović
