Isa Zuhrić, student prve godine hemije na sarajevskom Prirodno-matematičkom fakultetu, treći i četvrti razred gimnazije završio je u Velikoj Britaniji, u jednoj od tamošnjih slobodnih škola u Durhamu, a sada uz studiranje radi kao projektni asistent u bosanskohercegovačkoj Fondaciji Humanost u akciji.
ŠKOLEGIJUM: Kako uspijevaš pomiriti obaveze za fakultet i posao?
Imao sam sreću da je moje školovanje u Velikoj Britaniji bilo vrlo kvalitetno i vrlo fokusirano. Slušao sam tri predmeta – matematiku, hemiju i biologiju, i na fakultete sam došao s velikim predznanjem, što mi je pomoglo da se snađem. Ostali predmeti zahtijevaju malo rada, ali nije tako strašno, a na poslu imam kolege pune razumijevanja i, kako je to nevladina organizacija, nema pritiska i žurbe, posao ne mora biti završen između 9 i 17 sati, pa se sve stigne.
ŠKOLEGIJUM: Otkud u Velikoj Britaniji, i to u srednjoj školi na dvije godine? Ljudi iz Bosne i Hercegovine obično odlaze na studije...
Osvojio sam jednu prestižnu stipendiju za obrazovanje prema britanskom programu za srednje škole, to je HMS program ili The Headmasters' and Headmistresses' Conference Projects Scholarship Scheme, koji ovdje realizuje Udruženje Plus (https://udruzenjeplus.ba/projekti/hmc-projects-scholarship-scheme-2023/), za koji se mogu se prijaviti đaci drugih razreda srednjih škola. Direktori velikih slobodnih ili nejavnih i neprofitnih škola u Velikoj Britaniji nude stipendije jednom broju učenika i učenica iz manje privilegovanih porodica iz srednje i zapadne Evrope. Znao sam odranije za taj program, imam prijatelje koji su već koristili tu pogodnost i obrazovanje nastavili na američkim univerzitetima u Dubaiju. Rano sam znao da želim da iskoristim mogućnosti tog programa, pa sam dosta radio na tome, trudio sam se da mi ocjene budu što bolje i da prolazim što više vannastavnih aktivnosti kako bih impresionirao evaluatore koji dolaze da odaberu studente. Bila je to prijava, intervju, odabir i završio sam u Durhamu na sjeveroistoku Velike Britanije. To je bilo divno iskustvo, a program postoji i sada, mladi ljudi se prijavljuju, u kontaktu sam s njima i drago mi je da žele da idu, da su otvoreni da dijele svoju kulturu i uče o drugima.
ŠKOLEGIJUM: Da li bi mogao porediti srednjoškolsko obrazovanje u Velikoj Britaniji i u BiH?
Tamo je osnovno obrazovanje od prvog do šestog razreda, potom više od sedmog do jedanaestog, onda ide srednja škola ili šesta forma i svaki od tih segmenata ima ekvivalent kod nas. Ideja je da iz ciklusa u ciklus sužavaju broj predmeta ka onome što učenika interesuje, tako da s desetak predmeta završite na tri ili četiri, ili, ako ste baš kapacitet, na pet. To su obimni predmeti, nastavni planovi i programi su na stotinjak stranica, ali daju jako dobru podlogu za univerzitete. Nema ocjena koje kao kod nas budu upisane u dnevnik i koje popravljate, nego postoji samo jedna ocjena na kraju školske godine, s tim da vam nastavnici daju takozvanu predviđenu ocjenu, koja vam treba da biste se prijavili na univerzitet jer se prijavljujete godinu prije kraja srednjeg obrazovanja. Ali nema ocjena tako da ganjate prosjek, i to daje veliki prostor da sami sebe evaluirate na početku poglavlja ili segmenta školovanja. Uočio sam i da jako cijene praktični dio znanja, vještine.
ŠKOLEGIJUM: Kako naučite evaluirati sami sebe na konstruktivan način?
To je malo teže pitanje. To je pristup nastavnika, a možda i manjak pritiska koji pravi prisustvo roditelja i ono pitanje: Šta si dobio? Tamo budete u internatu, sami, okruženi samo drugovima i nastavnicima. U principu, meni je stalo da dobijem dobre ocjene i da uradim dobro završni ispit, mojim profesorima je stalo da što bolje uradim ispite, a školi je stalo da učenici budu što uspješniji jer ne mogu poklanjati ocjene, a potrebno im je da privuku nove učenike i onda se svi udruže da budete što bolji – i uprava škole, i nastavnici i savjetnici... Svi vam pomažu, i kada dobijete lošu ocjenu, odnosno nastavnik primijeti da niste na procijenjenom nivou, on vas pozove da vam ukaže na to gdje ste i zašto pogriješili, pa vam kaže da čitate pitanja, da ne žurite, da obratite pažnju na određeno poglavlje... Drugačiji je pristup.
ŠKOLEGIJUM: Nema ocjena i nema roditelja – da li su onda to elementi koji učenicima otežavaju napredak?
Ne nužno! U Velikoj Britaniji nema ocjena koje vam tokom godine upisuju u dnevnik, nego samo završni rad koji pišete pod šifrom i svako pitanje pregleda druga osoba iz odbora za ocjenjivanje, imate onoliko osoba koliko ima pitanja i oni ne znaju čiji rad pregledaju, iz koje škole je rad, znaju samo pitanje. Osim toga – imate svijest da sve što radite, radite radi sebe i da biste naučili ono čime želite da se bavite, a ne da biste dobili pet.
ŠKOLEGIJUM: Kažeš da učiš zato što želiš da naučiš, a u BiH postoji gotovo opšti utisak da tvoji vršnjaci nemaju takav pristup učenju, vjerovatno čak ni na fakultetima.
Zavisi. Nas na prvoj godini hemije ima 12, a na godini ima 60 mjesta i mislim da smo svi došli da naučimo nešto da bismo u budućnosti radili ono što želimo. Mi svi sebe guramo da bismo naučili što više jer volimo tu nauku. Na nekim drugim fakultetima gdje imate 150 ili 120 studenata na nekom smjeru je možda malo drugačije, neko želi da završi ili roditelji žele da završi ili da ne dangube. S druge strane – kako da u srednjim školama očekujete da neko uči da nauči ako imate 15 predmeta, među kojima su sociologija, filozofija... mnogo je društvenih predmeta koji jesu potrebni za neko opšte znanje, ali nisu nužni svima. Neće osoba fokusirana na umjetnost biti odlična u matematici ili neko ko želi da se bavi naukom čitati Kanta...
ŠKOLEGIJUM: Ali, djeca biraju srednju školu, pa i smjer.
Da, ali čak i kada upišu srednju muzičku ili likovnu školu moraju učiti predmete koji ih se baš i ne tiču, nisu im bitni ili potrebni za zanimanje ili rad u oblasti koju su odabrali.
ŠKOLEGIJUM: A opšte obrazovanje?
Slažem se da je potrebno, ali mislim da je pristup nastavnika i onih koji kreiraju kurikulum pogrešan jer u razredu imate 20 ljudi sa različitim interesovanjima i ne može to što predajete biti generalno i isto za sve. Upravo zbog toga su nastavnici jako važni i nije lako biti nastavnik, nastavnicima postaju najbolji učenici. Neprilagođavanje kurikuluma različitim potrebama ili interesima učenika i nemogućnost da učenici odaberu uže polje učenja, nego obaveza da prate pet predmeta koji ne zanimaju mladu osobu fokusiranu na neku oblast je opterećenje. Šta će budućem muzičaru napredna hemija ili fizika?
ŠKOLEGIJUM: Da li si se sretao s ljudima koji kreiraju kurikulume ili su radili na reformi kurikuluma? Šta misliš – da li oni koriste utiske ili razmišljanje mladih ljudi o obrazovanju?
Da bar koriste potencijale mladih ljudi ikako! Naše vlade ili većina vlada apsolutno ne priznaju mlade ljude. Ponekad čak mislim da su mladi ljudi jedna od marginalizovanih grupa, zapostavljenih, a svi se hvataju za glavu jer mladi odoše i pitaju se šta ćemo. O našim potrebama, prilikama, mogućnostima, obrazovanju raspravljaju daleko stariji od onih kojih se sve to tiče. Ja prihvatam činjenicu da oni imaju mnogo više znanja i iskustva nego mladi ljudi, ne mogu ni zamisliti šta je sve potrebno za pisanje kurikuluma, koliko znanja i podrške kroz različite službe, ali sve to može biti drastično bolje ako razgovarate sa studentima. Mi imamo sjajnih intelektualaca koji nisu studirali van BiH, ali su načitani, motivisani i spremni da prave pozitivne pomake, ali vlast ih ne koristi i to je zastrašujuće. Mladi, da bi mogli nešto tako raditi, moraju biti u politici, a za to se moraju uključiti u stranke, a i kada se uključe mogu biti jedino u vijeću mladih i jako rijetko se kandiduju.
ŠKOLEGIJUM: Rekao si da je u Engleskoj škola privatna i da je nastavnicima i upravi stalo da učenici steknu znanje – da li to znači da je privatizacija obrazovanja poželjna?
Škola koju sam ja pohađao nije privatna, nego je nezavisna, osnovala je fondacija i ona je priznata u sistemu obrazovanja, njihovi ispiti idu istim ispitnim odborima kojima i ispiti iz drugih škola, primjenjuju iste kurikulume, standardizovane udžbenike koje izdaju certifikovani odbori, ali i standardizovano ocjenjivanje. Vaša škola vas ne ocjenjuje na ispitima, sistem ocjenjivanja je sličan našem na eksternoj maturi. Nastavnici žele uspješne ljude, učenike koji znaju, jer ih takvi učenici predstavljaju u najboljem svjetlu, i rekao bih da je to njihova svijest i savjest jer su jako dobri pedagozi i stalo im je. U Velikoj Britaniji je nastavnicima generalno stalo. Škola želi da ima što više učenika koji će plaćati školarinu i stalo im je da učenici budu uspješni jer će tako privući više novih učenika i pokazati se kao dobra škola. E sad, kao nezavisna škola moraju opravdati novac koji roditelji daju i moraju se truditi više nego druge, prvenstveno javne škole, jer ne mogu sebi priuštiti da učenik izađe s ocjenom 2. No, mislim da bi bilo pogubno privatizovati obrazovanje u BiH jer mi imamo privatnih škola koje su podjedinice privatnih fakulteta i služe da skupljaju novac za vlasnike fakulteta, a obrazovanje koje pružaju nije nužno kvalitetno i tako obaraju standard. Kod nas je školama stalo da zarade. Inače, razlika između privatne i nezavisne škole je to što nezavisna ne zarađuje, one su neprofitne organizacije, privatne škole stvaraju profit, a javne finansira sistem i one su često ravna linija, a možda im zbog tih sigurnih finansija nije ni stalo.
ŠKOLEGIJUM: Na čemu zasnivaš takav stav o privatnim školama?
Imam mnogo prijatelja koji idu u te škole ili su išli prije, a i razgovarao sam s mnogo ljudi, sa studentima, profesorima koji predaju tamo. Ali sam takođe shvatio da nama nije potrebna velika reforma, nego mala i radikalna, gdje se stabilnost posla nastavnika malo zaljulja, ali im se da i poticaj da rade dobro, kroz novac ili na neki drugi način, a i učenicima se daje poticaj da budu bolji.
ŠKOLEGIJUM: Kako podsticati učenike?
Mogu dati primjer iz škole koju sam ja pohađao. Škola ima pet kuća i svaki student pripada jednoj od njih i tamo spava, ima sobu za odmor i ima kravatu sa tankim linijama u bojama te kuće, i učenice i učenici. Oni koji su uspješni u nečemu – sportu ili glumi ili u akademskim dostignućima – dobiju šire pruge u bojama te aktivnosti i mogu dobiti jako široke pruge, ali i direktor može dodijeliti posebne boje koje su nagrade, možete postati perfect i dobiti najšire pruge u određenim bojama. To ne nosi direktne materijalne benefite, ali studentima je sasvim dovoljno. Postoji i pedesetak nagrada i vi dobijete kupon da kupite knjigu i u tu knjigu vam na dan škole pred svim gostima na ceremoniji daju nagradu, vaše ime bude upisano u vječnu ploču u jednoj velikoj sali u školi... Sve to je podsticaj da učenici više uče i da se više zanimaju za nešto što im je zanimljivo. Škole daju i mnogo stipendija, ali to nije presudno za studente. Dakle, podsticaj ne mora biti materijalni, već i priznanje mnogo znači, pokazuje da ljudi cijene vaša postignuća, a mi smo se ovdje limitirali za zlatnu i srebrnu značku, učenika generacije ili pohvalu nastavničkog vijeća, i to je to.
ŠKOLEGIJUM: Posjećivao si okrugle stolove u okviru Dana Školegijuma – zašto ti je to bilo zanimljivo?
Pozvao me prijatelj kojeg sam upoznao na vannastavnim aktivnostima i on mi je predstavio Školegijum i profesora Nenada Veličkovića, a prije par godina sam radio na jednom panelu sa Srđanom Puhalom, i kada sam vidio njegovo ime, shvatio sam kakav je profil govornika, da su to ljudi koji imaju veliko znanje, ali ih sistem ne čuje i ne vidi, i htio sam da vidim šta imaju da kažu, bilo mi je zanimljivo. Obično na takve okrugle stolove dolazim s određenim predznanjem koje onda tamo nadograđujem ili čak i promijenim. Ovo mi je otvorilo neke sasvim nove perspektive i zato su ovi paneli važni. Ranije, recimo, nisam osvijestio da je obrazovanje tako glomazan sistem koji je stvarno teško promijeniti. Paneli su zaista bili sjajni, dali su mi nove perspektive koje do tada nisam imao.
ŠKOLEGIJUM: Kada bi mogao da učestvuješ u nekom društveno-političkom procesu, šta bi najviše volio?
Mislim da je obrazovanje temelj svega jer gradi sve, od ekonomije nadalje. U naprednim državama obrazovanje je jedna od najprofitabilnijih grana djelovanja. Obrazovanje daje intelektualce, ali i inovativne ljude, obrazovane ljude koji mogu da mijenjaju sve i stvaraju napredak. Kada bih imao priliku da djelujem, to bi bilo vezano za obrazovanje, u bilo kojem kapacitetu, ali s ciljem da otvorim što više mogućnosti ljudima koji su obrazovani da primijene znanje, nastavnicima i nastavnicama da uče, da idu na treninge, da se usavršavaju, direktorima škola da idu na edukacije kako upravljati školom, kako raspolagati novcem, da stiču menadžerske vještine, a učenicima da idu na što više različitih aktivnosti i događaja koji se tiču onoga što ih zanima i čime se žele baviti, da idu na predavanja na fakultetima koje žele da čuju, da posjete institute, vladine organizacije, da se upoznaju sa svim što mogu. Osim toga, uvjerenja nastavnika se prenose na učenike, i to je jako štetno, imamo problem da se nacionalizam provlači kroz narativ nastavnika, i ne samo nastavnika historije, nego svih nastavnika u školi i kroz čitave školske ideologije, što dalje šteti društvu jer škole ne podržavaju interreligijski i interetnički dijalog. Bošnjaci ne ulaze u bogomolje koje ne pripadaju njihovoj vjeri, a ni drugi. I za taj nedavni slučaj sa sinagogom u Sarajevu ne mogu kriviti ni roditelje jer su prošli isto obrazovanje koje nije širilo vidike. Još nismo izašli iz ratne mržnje.
ŠKOLEGIJUM: Šta bi još radio u obrazovanju?
Ako krenemo od pretpostavke da je obrazovanje nemoguće promijeniti jer je, kako je Dejan Ilić objasnio, glomazno i inertno da bismo ga mijenjali u potpunosti i jer će nastavnici opet predavati kao što to rade posljednjih 20 godina, s tim da će možda malo prilagoditi predavanja, testove i vježbe, ali neće biti značajno drugačije, pitanje je šta možemo promijeniti. Možemo ga malo modernizovati. Naši nastavni planovi i programi su stari, treba ih modernizovati i uvesti stavke vezane za nove načine komunikacije, prevoza, društvene interakcije, nove prijetnje društvu, nova saznanja i ideje u nauci... To treba prilagoditi i modernizovati. Našem obrazovanju je potrebno da se pristup škole promijeni i da učenici nisu pod pritiskom, da ne odgovaraju za ocjenu, nego da idu na usmjeravanje, i treba više pažnje uspješnim učenicima jer sada pažnju dobiju učenici koji imaju loš uspjeh, a oni dobri su zapostavljeni. Naprednim učenicima trebaju posebni programi, napredni predmeti, pomoć da se spremaju za olimpijade, da se kreira poticaj da budu inovativni – zašto neko ne bi bio pisac, zašto ne bi obogatio našu kulturu. Bitno je da u školi učenici imaju prostor da se usmjeravaju i da napreduju, da im se da prilika...
ŠKOLEGIJUM: Kako bi ti to napravio?
Sekcije treba prilagoditi da ne budu sve istog dana i da učenik može samo na jednu sekciju. Zašto ne bi bile vikendom, zašto učenici ne bi išli u posjetu fakultetima da vide da li to žele da rade, zašto ih škola ne bi slala na neke aktivnosti koje ih zanimaju, zašto učenicima koji su manje privilegovani ne bismo omogućili mobilnost da napreduju u onome što žele da rade? Naš sistem učenike spremi za sve i za ništa, i neko izađe iz gimnazije sa znanjem tri jezika, tri prirodne nauke, matematikom, sa sedam društvenih predmeta, muzičkom i likovnom kulturom, sportom i vjeronaukom, i ako se želi baviti teologijom – imao je jednom sedmično vjeronauku ili filozofiju, što je nedovoljno za ozbiljno usmjeravanje. Zašto ne bi imali šest predmeta koje sami biraju, a da ove opšte završe do drugog srednje? Ja sam u prvom i drugom razredu gimnazije iz BHS jezika učio jezičku kulturu koja se uči na fakultetu, ali nikada neću obrađivati glasovne promjene ili način na koji su riječi od starobosanskog došle do današnjeg oblika. Važno je da znam govoriti ispravno i da znam pravopis i gramatiku, ali kao obavezan predmet mi to nije potrebno. Zašto ne bi bila samo književnost?
ŠKOLEGIJUM: Otkud ljubav prema hemiji?
Zanima me otkad sam bio mali. Jedna od mojih prvih slikovnica bio je Ilustrovani rječnik hemije i fizike, i do desete godine sam listao stranice o nuklearnoj fisiji. Zanima me hemija i volim je, ali me zanima i politika, političke nauke, diplomatija i međunarodni odnosi, i to sam htio da upišem, a onda sam shvatio da oni imaju najmanje plate, da s tom diplomom ne mogu raditi ništa. Hemija mi daje amortizaciju, mogu je kombinovati s aktivističkim angažmanom.
ŠKOLEGIJUM: Mogu li se znanja iz hemije principijelno koristiti u društvenopolitičkim procesima?
Teško. Poznavati prirodne nauke ima koristi u društvenopolitičkim tokovima na način da znate kako funkcionišu hormoni i slično u međuljudskim odnosima, ali za to će vam kod nas reći da ste psihopata ako to pokušate primijeniti. U svom eseju, odnosno motivacionom pismu, kada sam se prijavljivao na univerzitete u Engleskoj, hemiju sam povezao sa diplomatijom – rekao sam da odnosi među hemijskim elementima imaju sličnosti sa odnosima među državama jer se zasnivaju na kompromisu i objasnio da su hemijski elementi, kada su sami, nestabilni i teže ka stabilnom obliku i utopiji od osam elektrona, pa se tako i kombinuju, a što ih je više, to su stabilniji. I to sam onda povezao sa diplomatijom pojasnivši da smo svi, kada smo sami, manje stabilni, treba nam podrška i težimo da se udružimo s nekim u neki kompromis koji je uzajamno koristan, i što nas je više, bićemo stabilniji. To je više moja lična filozofija nego nešto što se može primijeniti.
ŠKOLEGIJUM: Zašto nisi ostao u Velikoj Britaniji?
Htio sam, prijavio sam se za upis na fakultet i dobio mjesto i imam ga još uvijek, isto za hemiju, ali školarina je 26.800 funti ove godine, prošle godine je bila 24.000 funti. A, pored toga, uslov da uđem u Englesku kao student je da pokažem da imam 10.000 funti za troškove života, i to je od 90 do 100 hiljada KM. I da imam te pare, ne bi se isplatilo da ih trošim na studiranje u Engleskoj. Pisao sam raznim ambasadama i još nekim institucijama i ni od koga nisam dobio odgovor. Našoj vladi nisam ni pokušavao jer i ako daju nešto, to je 700 KM granta za mobilnost. Pokušavam da nađem stipendiju, želio bih da završim taj studij u Engleskoj jer, koliko god je PMF zaista dobar, ono što nudi Univerzitet u Jorku je mnogo bolje. Oni imaju milione koje ulažu u jedan odsjek, a ovdje je nešto što je ekvivalent 1,5 miliona funti uloženo u Odsjek za biologiju, ali ni to nije dovoljno. No, nisam razočaran, znam da će mi i PMF dati dobru podlogu.
ŠKOLEGIJUM: A šta bi radio da imaš tih 100 hiljada, ako se već ne bi isplatilo platiti studiranje?
Ne znam. Mislim da mi sada, u ovim godinama, nije potreban taj novac. Nemam neku poslovnu ideju, a bilo bi lijepo da imam. Istina je i da nisam razmišljao o nekom vlastitom poslu, više sam razmišljao o tome kako unaprijediti društvo u BiH i o projektima za angažman mladih. Bilo bi lijepo da imam taj novac i da ga uložim u nešto održivo što bi vraćalo novac koji bih mogao uložiti dalje, ali i riješiti svoje stambeno pitanje.
ŠKOLEGIJUM: Na Danima Školegijuma si spominjao kviz koji priprema Fondacija Humanost u akciji i neugodnu situaciju sa Ministarstvom obrazovanja i odgoja u Vladi KS?
Prije nego što sam se pridružio HIA-i, UN Populacijski fond je podržao projekat Fondacije koji se ogledao u izradi igre za srednjoškolce koja se bavi menstrualnim zdravljem, odnosno informacijama o menstrualnom ciklusu, i u igrici je originalno zamišljeno pitanje da li je moguće imati seks u danima dok traje menstruacija. U razgovoru sa kolegama koji su radili na igri saznao sam da je Ministarstvo obrazovanja tražilo da izbacimo to pitanje jer bi spominjanje seksa izazvalo smijeh među učenicima – kao da menstruacija već nije tabu tema. E sad, ja mislim da je to jako važno pitanje jer je testiranje pokazalo da je to jedno od pitanja na koje niko ne zna tačan odgovor, i za mene je apsurd ukloniti takvo pitanje. Ljudi treba da znaju da je seks za vrijeme menstruacije moguć i da uz to pomaže ubrzavanje ovulacije i otklanja ili smanjuje glavobolje koje se pojavljuju kod žena u tom periodu.
ŠKOLEGIJUM: Kako ti to znaš ako niko iz tvoje generacije ne zna?
Kada sam čuo da je seks tokom menstruacije moguć, što je suprotno svemu što sam do tada čuo, odlučio sam da to istražim malo bolje. Studiram prirodnu nauku, naučio sam čitati naučna istraživanja, pa sam tražio naučne članke o tome kako bih dobio prave odgovore. I zaista postoje brojna naučna istraživanja o seksu u periodu menstruacije. Iznenadilo me da je to jedno od pitanja na koje gotovo niko ne zna tačan odgovor. Razumijem da tu imamo problem jer većina religija menstrualnu krv smatra nečistom i seks tokom menstruacije neprihvatljivim, ali o tome treba razgovarati mimo religije i mogli bi roditelji više o tome govoriti. Mislim da roditelji potcjenjuju efekat koji imaju nad svojim djetetom, jer oni mogu da djeluju kao filter ako ne žele da dijete odgoje u nekoj filozofiji ili religiji. Mogu objasniti određene pojmove na način na koji oni to žele, s tim da ne oštete dječiju sposobnost za kritičko mišljenje. Svaki roditelj svakog dana pita šta je bilo ili šta se tog dana učilo u školi, i ako dijete kaže nešto što se ne podudara sa stavom porodice – oni to mogu kanalisati, objasniti. Samo je važno da objašnjenje nije da nešto nije dozvoljeno i tačka, nego da objasne da u školi kažu jedno, da porodica ima drugačiji stav – to je idealan način da roditelji ne oštete djecu, da djeca ne odbace znanje, a da im um otvore za ideje koje zastupaju.
