Bilo je jednostavno nemoguće ne zaljubiti se u već popularnu Drumduan srednju školu nakon priče objavljene u britanskom Guardianu. Iako možda niste od onih koje obrazovanje posebno interesira, pažnju vam je sigurno privukao naslov u kojem stoji da je školu osnovala dobitnica Oskara, Tilda Swinton. Možda je ne cijenite kao umjetnicu, ali duboko u sebi znate da se toliko prašine može dići samo oko nekog ko sigurno radi nešto zanimljivo i drugačije.
Zašto nam se toliko svidjela ova škola? Zašto nam je odjednom pažnju privukla vijest o nekoj školi u Škotskoj, pa smo na trenutak prestali/e čitati o finalu X Factora ili racionalizaciji obrazovnog sistema u KS?
Misija škole
Na njihovoj smo stranici pronašli...
Koja je svrha našeg obrazovnog sistema? Zašto više od decenije provodimo sjedeći u školskim klupama? Da li đake učimo životnim vještinama koje su im potrebne?
Ne zanima nas obrazovanje koje je zasnovano na ekonomskim i političkim agendama, koje nastoji proizvesti dobre radnike/ce, nego ono koje želi izgraditi ljudska bića u njihovom punom potencijalu: mentalnom, emotivnom, kao i praktičnom.
Glava, srce i ruke moraju konstantno biti u ravnoteži ukoliko želimo pomoći đacima da postanu zdrave i otporne odrasle osobe koje su u stanju donijeti mudre odluke, kako za sebe, tako i za svijet u kojem žive. Želimo vidjeti maštovite, prilagodljive i jake osobe koje znaju šta je empatija i suosjećanje.
Kako bismo spriječili negativne efekte prezasićenosti digitalnom tehnologijom, insistiramo na praktičnom aspektu učenja i podižemo iskustveni nivo nastave. Snaga volje i hrabrost nisu među vrlinama koje se danas cijene.
U sekciji praktične nastave (u čijem su planiranju učestvovali i đaci) između ostalog nalazimo: veterinarsku kliniku, krojača tradicionalnih škotskih torbica, krojačku radnju u Londonu, rad u Londonu i Španiji u okviru nevladine organizacije koja se bavi pružanjem pomoći nakon prirodnih katastrofa, avionsko inžinjerstvo, kurs talijanskog u Velsu, rad kao asistent/ica u školi, obdaništu...
Guardian počinje članak pričom o neobičnom direktoru škole, sinu poljskih doseljenika koji živi u prikolici u šumi i koji gaji nepovjerenje prema vlastima, do te mjere da ih se boji (već su mu jednom, prije deset godina, zatvorili školu u kojoj je radio), poredeći ih sa Gestapom. Uz to dodaje i to da je kao mladić radio kao tehničar na turnejama grupe Sex Pistols te da je na jednoj misi, kad je bio mali, dobio batine jer je bio previše znatiželjan: hostiju je izvadio iz usta da je bolje pogleda. Kryzs se, međutim, nakon što je inspekcija posjetila njegovu školu i povukla se u ured da donese odluku, odvaži i sa đacima uđe u sobu gdje su bili, u namjeri da im otpjeva jednu od pjesama koju je vježbao sa đacima. Njihova tačka završava se tako što se neki članovi komisije rasplaču i Krysz ih zagrli. U izvještaju komisije stoji kako su đaci samouvjereni, znaju se izražavati, jako su motivirani i puni poštovanja. Povjerujete da oni zaista žele biti u školi. Danas Krysz (učenici/e ga tako zovu) vodi školu u kojoj đake pohvale zbog geste kao što bi, recimo, bilo pomno proučavanje hostije; školu u kojoj ne postoje ocjene niti testovi, koja se zasniva na umjetničkom i praktičnom učenju. Školu čiji raspored časova ne ograničava učionica niti kabineti: nastava se odvija na selu, na plaži, grade se kanui, karamelizira luk, pjeva se, na ekskurzije ide bez mobitela i na skoro nenaseljeni otok gdje đaci sami prave svoj raspored. Između ostalog, proučavaju kolonije pčela, druže se i jedu supu od kopriva. I more sličnih, naizgled nevjerovatnih, nama pomalo smiješnih i za naše prilike nezamislivih sadržaja.
Vraćamo se na pitanje o tome zašto nam je toliko neobična ova vijest? Možda zato što trenutno možemo čitati samo o standardiziranim testovima, maturama, racionalizaciji. O školskim inspekcijama koje novčano kažnjavaju nastavnike/ce jer su negdje u dnevniku pogriješili/e a direktor/ica nije stavio/la paraf? Zbog toga nam vijest o Tildinoj školi zvuči nevjerovatnom i skoro neistinitom. Međutim, nakon početnog oduševljenja, neki od nas će se možda zapitati i na koji način možemo stvoriti više ovakvih škola i na koji način je Tilda, uz nekoliko roditelja, uspjela u ovoj namjeri. Jer, svi ćemo se složiti, ovo što piše pod misija škole, ovo o čemu priča Kryzs ili sama Tilda, nije ništa novo; nije ništa o čemu nismo i sami razmišljali nakon što smo proveli sedam časova u istoj klupi i na istoj stolici gdje su nam 70 % vremena diktirali lekciju ili prozivali nas da odgovaramo. Gdje su nam govorili da u školi treba šutjeti i gdje nam nisu dali da se smijemo, a kamoli pitali za naše mišljenje. Zašto mi nemamo ovakvu školu? Što i moje dijete ne bi išlo kod Tilde u školu? Moramo li biti bogati, poznati i utjecajni da bismo postigli da naša djeca idu u školu u kojoj će pronaći sebe?
Ovaj tekst nažalost ne daje odgovore na gore postavljena pitanja, međutim, može ukazati i na nekoliko činjenica koje objašnjavaju zašto ne postoji više ovakvih škola.
Jasno je da je Drumduan privatna škola. Ne nude stipendiranje. Štaviše, godišnja školarina od 7500 funti (oko 20.463 konvertibilnih maraka) prevelika je i za Veliku Britaniju (prosjek je 13.600), a kamoli za ovaj dio Škotske. Istini za volju, ukoliko imate 17 učenika/ca u razredu, testiranje i nije toliko potrebno jer je njihov napredak mnogo jednostavnije pratiti. Šta se, međutim, desi kada đaci završe školu i krenu na fakultet gdje će se ponovo uključiti u sistem koji je baziran na testiranju i gdje neće imati toliko personaliziran tretman? Jasno je da bi, zbog toga, sistematski trebalo raditi na mijenjaju kompletnog sistema obrazovanja. Da li nakon završene škole, koliko god da je ona lišena testova i bazirana na individualnom pristupu, ovi đaci imaju potrebne vještine da se uhvate u koštac sa pravim problemima svijeta u kojem živimo i koji definitivno ne mari za činjenicu da znamo ko smo, nego nas tretira kao potrošnu robu? Možda đaci ove škole pripadaju imućnim obiteljima koje neće dozvoliti da ova djeca ostanu bez posla, ali šta je sa ostatkom djece?
Treba napomenuti i to da su đaci koji pohađaju ovu školu niže razrede mahom završili u školama koje rade po Woldorf metodi koja se, ukoliko izuzmemo testiranje, ne razlikuje toliko od Drumduan škole: đaci uče na zabavniji način, na školu gledaju kao na prijateljsko mjesto gdje imaju priliku otkriti vlastite interese kao i formirati pozitivan stav o budućnosti; gdje ostvaruju jako dobre odnose sa nastavnicima, a zabilježeno je i da su manje skloni glavobolji, stomačnim problemima kao i poremećaju sna (preuzeto sa Wikipedije).
Nakon što utvrdimo da je skoro nemoguće osnovati ovakvu školu u našoj državi i nakon što se podrugljivo nasmijemo opisu privilegiranih Waldorfovih učenika (ovo sa glavoboljom je baš simpatično), možda možemo izvući pouku da ipak vrijedi dovoditi u pitanje trenutni sistem i tražiti načine da neke od ovih ideja primijenimo u našem školstvu kad god nam se za to pruži prilika. Možda nam djeca u školi neće imati priliku praviti kanu ili pohađati časove interpretativnog plesa, ali možemo utjecati na ono što se dešava poslije škole, organizirati se kao zajednica i pružiti svojoj, ali i drugoj djeci iskustva koja će im pomoći da shvate ko su i šta žele.
Foto: E. Kurtović
Razmišljate šta se još može naučiti iz drugačijih obrazovnih sistema od našeg? Pročitajte:
Svijet o obrazovanju, obrazovanje u svijetu,
Stavite fizičko u obrazovanje,
Kako da djeca ne izostaju sa časova
i mnoge druge koje ćete pronaći sami.
