Odgojni aspekti

Zamislite da ste dijete

Roditelji nisu obučeni za roditeljstvo

Edina Međić

26.02.2020

Šest mojih đaka je dobilo brata ili sestru. Postali su agresivni i nervozni u toku nastave. U razgovoru s majkama otkrila sam da one ne znaju šta da urade.

Ilustracija: Alina Reynbakh / Shutterstock.com

Mnoge stvari se mogu mijenjati, ali s porodicom počinjemo i završimo. Roditelji rođenjem djeteta preuzimaju jedan od najtežih poslova – preuzimaju odgovornost za dječije fizičko i psihičko zdravlje i podizanje kako bi postao produktivni građanin spreman na saradnju i sposoban da doprinese društvu u kojem živi. Ima li težeg i zahtjevnijeg posla? A koliko je roditelja obučeno za njega? Toga bi se trebali sjetiti oni koji za sve što dijete napravi okrivljuju roditelje.

Kvalitetna saradnja škole i roditelja omogućava kontinuirano praćenje rada i razvoja učenika, pronalazak uzroka eventualnih teškoća, ukazivanje na propuste i poticanje normalnog toka razvoja. Učitelji i učiteljice su prvi koji pokušavaju izgraditi partnerski odnos s roditeljima.

Sistematski rade i s djecom i s roditeljima iako u toku svog obrazovanja za nastavnike nisu osposobljeni za situacije u kojima će se naći. Aktivnim slušanjem roditelja koji dolaze na informativne razgovore saznaju mnoge teške probleme sa kojima se porodice susreću danas.

Sve češće se nađu u situacijama da trebaju preuzeti uloge psihologa, socijalnih radnika, pa i drugih zanimanja.

Nedavno sam i sama bila u takvoj situaciji. Šest mojih đaka je dobilo brata ili sestru. Postali su agresivni i nervozni u toku nastave. U razgovoru s majkama otkrila sam da one ne znaju šta da urade. Neke su pokušavale nametnuti autoritet silom, druge su pokušavale djeci dati više slobode izbjegavajući postavljanje granica, a najviše njih je osciliralo između strogosti i popustljivosti. Iscrpljene brigom o bebama, tražile su savjet i recept kojim bi pomogli starijoj djeci.

Pošto recept ne postoji, zamolila sam ih da zamisle da su dijete.

Prije svega, dijete je uplašeno i boji se gubitka roditeljske ljubavi i pažnje. Nesigurno je i strah ga je da će biti odbačeno. Uznemireno je i teško se prilagođava jer je bilo središte svijeta. Pokušava zadržati taj položaj. Susreće se sa osjećajem ljubomore i rivalstva jer majka provodi manje vremena s njim, manje razgovaraju i igraju se. Povećava se kažnjavanje i kontrola ponašanja. Dijete osjeća krivnju i sebe smatra lošim i bezvrijednim. Ne razumije osjećaje roditelja. U školi je razdražljivo, nervozno i zahtjevno. Stalno protestvuje, a u stvari mu treba pomoć da izađe na kraj sa svim tim osjećajima.

Neki psiholog bi nastalu situaciju lakše riješio, ali ja nisam psihologinja i moje sposobnosti su mnogo manje. Ja sam u razred donijela bebu lutku. Moji đaci, osmogodišnjaci, bili su oduševljeni. Postala je beba našeg razreda, a pomogla je u učenju o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Uz nju smo naučili dijelove tijela, sadržaje lične higijene i podjelu poslova u porodici... Za smanjenje buke u razredu bilo je dovoljno reći: „Ššš, beba spava.“

Djeca vole kad im se povjeri briga o nekom ili nečem ako se u tome ne pretjeruje. Zbog toga sam s roditeljima dogovorila još jednu aktivnost. Svako dijete je našu bebu nosilo kući i o njoj se brinulo jedan dan. Zadatak je bio da je okupaju, obuku i otpjevaju joj uspavanku koju smo učili u školi brinući se o njoj kao da je živa. Roditelji su pratili te aktivnosti, razgovarali s djecom i popunjavali upitnik koji mi je davao smjernice za dalji rad. Posmatranjem su otkrivali sposobnosti svog djeteta, razgovorom uspostavljali bliskost, uočavali probleme i davali podršku. Provodili su vrijeme zajedno, što mi je bio jedan od ciljeva. Naša beba je putujući dobila sve ono što beba treba da ima (pelene, cuce, kapice...)

U učionici su djeca predstavila kako im je protekao taj dan s bebom i kakav je osjećaj brinuti se o nekom. To mi je pomoglo da radim na razvoju empatije, tolerancije i sposobnosti decentracije kod učenika. Taj mjesec dana smo se mnogo smijali i zabavljali.

Naravno da ovom aktivnošću nisu svi problemi riješeni, ali su malo olakšani. To je proces u kojem se situacije mijenjaju i za njih treba tražiti rješenje.

Partnerski odnos roditelja i učiteljica i učitelja podrazumijeva da često radimo i ono što nam nije u opisu poslova. Naravno, svako ima pravo izbora. Ostaje ipak pitanje za razmišljanje: Kome se danas naši roditelji mogu obratiti za savjet i pomoć?

Najnovije

Nije sve u ocjenama i znanju

Trema i strah od javnog nastupa

Maksuda Muratović

Kako radi grad (6): Hitna pomoć

Trka s pet vremena

Irhad Suljić

Diptih o vaspitanju (pred početak nove školske godine)

Dva citata i jedno lukavo pitanje

Nenad Veličković

Mars i BiH bliži nego ikada

Gimnazijalke iz Bosanske Krupe odbrojavale sekunde do polijetanja rakete

Amna Dervišagić

Njemačka nezavisna organizacija Teach First pruža podršku đacima u teškim uslovima

Obrazovna inicijativa kao borba za pravedno obrazovanje

Marina Stojaković