Odgojni aspekti

Učitelji sa posebnim potrebama

Ponekad i ne slutimo šta sve djeca razumiju

Amna Dervišagić

27.02.2020

Koliko se osoba sa invaliditetom odluči biti nastavnik, koliko ih ostane u profesiji, kako izgleda njihov razgovor za posao?

Ilustracija: Valeria Stolyarova / Shutterstock.com

Razgovarala sam sa djecom o dostignućima profesora Stevena Hawkinga uprkos njegovoj teškoj bolesti, a između ostalog i o njegovoj borbi sa diskriminacijom zbog teškog invaliditeta. Prikazivala sam slajdove Hawkingovog života sa ciljem da prenesem poruku da invaliditet ne smije biti prepreka ka uspjehu. Standardni pedagoški kliše.

Jedan učenik je, valjda u želji da bude faca, doviknuo: Profesorice, šta je taj predavao, je l’ fizičko?

Dakako, vidjelo se da je djeci to bilo smiješno, a ja sam se skamenila: šta sad? Kako reagovati? A onda sam se dosjetila i dala zadatak da napišu šta oni misle o ovom pitanju svog kolege i šta bi na ovaj komentar rekao profesor Hawking! Obećala sam i ocjene.

Djeca su prionula na posao, očito su imali težak zadatak. Čulo se i tiho negodovanje i otpuhivanje prema kolegi: Eto ti sad, Stivene! Zbog tebe uvijek ispaštamo svi!, mrmljali su. A on – posmatram ga – sjedi i smješka se, bojkotuje, ali znam da će i on napisati odgovor.

Učenici polako počinju predavati svoje radove i evo prvih.

Pitam se sa koliko ovakvih komentara se susreo u toku svog života lijepi um kakav je bio profesor Hawking? Nezamislivo mi je da i dalje dopuštamo taj neljudski komentar u našem razvijenom i nazovi demokratskom svijetu! Po meni bi profesor Hawking uključio sinhronizator glasa i rekao mu da se sutradan nađu na igralištu, pa da mu taj učenik preračuna kojom brzinom treba baciti košarkašku loptu da bi pogodio koš! Trebate mu i vi to zadati, draga profesorice!, čitam i smijuljim se u sebi – divno!

Zamislite da je društvo u kojem je živio profesor Hawking ovakvim komentarima bacilo profesora Hawkinga u depresiju i samosažaljenje i tako blokiralo njegove zasluge svijetu? Ili Helen Keller? Beethovena??? Mislim da bi mu se profesor Hawking nasmijao i rekao momak, baš si duhovit! Jer to je široka duša, on je čovjek od kojeg se uči hrabrost, čitam dalje.

Dok su djeca radila svoj školski odgojni zadatak, razmišljala sam o TV-emisijama u kojima se tek kao zanimljivost prikazuju priče o profesorima sa invaliditetom: o profesorici muzike iz Zagreba koja koristi ogromno uvećalo kako bi upisala čas i napisala note, o nastavniku koji je potpuno gluh i ima asistenta u nastavi kako bi prevodio djeci, bezbroj primjera nastavnika u kolicima... Koliko se osoba sa invaliditetom odluči biti nastavnik? Koliko nastavnika sa nastalim invaliditetom ostane u toj profesiji? Kako izgleda njihov razgovor za posao? Koliko ih u pisanoj formi CV-a navodi i taj “detalj”? Da li je strah od diskriminacije ili odbacivanja uzrok da ne otkrivaju svoj invaliditet, jer mnogi poslodavci ne vide sposobnog profesionalca, nego osobu sa invaliditetom.
Dok ja tako razmišljam, moj učenik s početka ove priče je donio svoj odgovor.

Zaprepaštena sam bila i nekoliko puta sam ga pročitala:

E draga profesorice, razumio sam zbog čega ste zadali ovaj zadatak. Želite pokazati djeci da ostave mjesta u razmišljanjima o sebi i o drugima, da nikoga okolnosti ne treba da određuju. Da se treba boriti za svoja prava. Ali zaboravili ste na jednu ogromnu istinu: vi predajete u Bosni. Zar mislite da bi profesor koji ima dijagnozu Stivenovu uopće ušao u naše škole, a kamoli predavao uz pomoć kompjuterske simulacije glasa? Vi ste vanserijski naivac. Zašto ovo kažem? Svi ovi koji su napisali kako sam bezobrazan jer sam to pitao za Hokinga smijali su se kada vi ne gledate, a kada iziđete iz razreda smijaće se još više! Rijetki su oni koji će razumjeti zašto ste ovo zadali jer se svi boje jedinice. A i ako je dobiju - sigurno će ići da se žale upravi i imat ćete velikih problema zbog ovoga. Zašto se borite sa nekim svinjama kojima je svejedno šta bacate pred njih, bisere ili otpatke? Njima je bitno da ih ne pitate ništa i da prođu taj dan. Nikoga nije briga za tog profesora u kolicima, mnogi su se smijali dok ste nam prezentirali slajdove o njemu. On se mogao izboriti na sudu zbog diskriminacije jer je živio u demokratskoj moćnoj državi! Izvinite, sjetite se šta ste vi prošli u svojoj borbi, a i vama su se neke svinje smijale kada ste hodali sa flasterom na oku. Sigurno ćete razumjeti. Ja vam se nikad ne bih smijao jer nisam đubre. A sada da napišem zašto sam ono napisao, tj. da li taj Hoking predaje fizičko. Zato jer sam slušao o jednom ruskom profesoru koji je invalid od djetinjstva i zaista podučava tjelesni odgoj. Mislim da se zove Vladimir Solodovnikov ili tako nekako. A moj rad ocijenite kako hoćete, ono što bi meni taj Hoking odgovorio je sigurno da bi bolje predavao nego Zajim koji nas nije naučio ni da je lopta okrugla. Nema ovdje demokratije, zakona i samilosti. Jer, kako reče Marčelo, Kupi je, pokaži je, maši njome, hvali se/ dok budala uči, imam načine drugačije,/ ovde vlada maršal Mito, uzmi lepo plati je, napisao je moj učenik.

Trebao je ovo biti tekst o osobama s invaliditetom u prosvjeti, o pravima ljudi sa invaliditetom, o poznatom fizičaru koji je ostavio trag u historiji fizike istraživanjem crnih rupa, ali i u medicinskim analima, a postao je tekst o dušama mladih osoba, o surovoj bosanskoj zbilji koju razumiju bolje djeca koja na prvi pogled izgledaju mangupi i koji ti pošteno i bez uvijanja otkriju svoje lice sanjara koji želi mijenjati tamni vilajet bosanski u kojem vlada gospodin Mito.

Nisam nikoga ocijenila, a sljedeći sat sam im rekla da testove ne mogu ocijeniti jer nisu fizika i vratila im ih da sami sebi daju ocjene.

Najnovije

Online nastava u Brčkom

Škole u ekranima

Adnan Pečković

Prava i obaveze učenika

Mobiteli u nastavi

Adnan Pečković

Zamislite da ste dijete

Roditelji nisu obučeni za roditeljstvo

Edina Međić

Porodični odnosi u učionici

Učitelj svom djetetu

Amna Dervišagić

Predstavljamo zadruge

Učeničke zadruge: Radišna Mladost iz Foče

Enes Kurtović