Odgojni aspekti

Kada đaci odustanu

Strah od odgovornosti ili neuspjeha

Amna Dervišagić

03.08.2020

Djeca niskog samopoštovanja loše se osjećaju kada pogriješe, izgube ili ne uspiju. Kao rezultat toga, možda neće raditi onako kako bi mogla

Foto: Free pic

Svima treba ohrabrenje. Umjesto da nekog uvijek suočavate sa njegovim greškama, recite mu njegove vrline. Pokušajte ga podsjetiti na njegovo bolje ja, njegovo stvarno ja koje se može usuditi i učiniti i pobijediti!… Jer ljudi zrače onim što im je u srcu. (Eleanor H. Porter, Pollyanna)

Samo nekoliko dana nakon što smo osigurali da tri učenice Gimnazije iz Bosanske Krupe ipak učestvuju na ljetnom krugu takmičenja Owlypia (zahvaljujući sponzorstvu uspješnog bh. tenisera Damira Džumhura i njegove porodice), jedna od učenica je odustala! Danima me mučilo pitanje zašto, jer je bila peta u prvom krugu. Pokušala sam doprijeti do srca ove divne djevojke i ispostavilo se da nije u pitanju ni nedostatak ambicija ni lijenost. Jednostavno se uplašila – odgovornosti!

Njena potreba da odgovori zadatku adekvatno i uspješno pokazala se za nju bolnom, a prema mom mišljenju možda i nepodnošljivom. Upitala sam se zašto. Da li sam ja bila ta koja ju je trebala više ohrabriti? Jesam li joj mogla prije odustajanja pomoći da shvati da je savršenstvo nedostižno i da je bolje i pogriješiti s vremena na vrijeme nego ništa ne uraditi? Da svako ima pravo na greške, veće i manje, i više puta? Možda sam joj trebala pojasniti da odgovornost nije samo izlazak iz uobičajenog stanja, stres i preznojavanje, nego i prilika da proširi svoje mogućnosti i dobije neprocjenjivo iskustvo. Možda jednostavno nije željela iznevjeriti moj trud za njih misleći da neće biti najbolja, iako je već pokazala da je jedna od najboljih u svijetu. Samo je to morala naučiti o sebi!

 

Šta kažu psiholozi? Gdje su tu roditelji?

Mnoga djeca po prirodi vole da se takmiče. Sjetimo se prvih dječijih igara: ko će prvi dotrčati do onog stabla, ko će se popeti više na krušku (neki se od pada s kruške ne oporave cijelog života), ko će brže pojesti supu, skupiti igračke...

Svako od nas susreo se i sa problemima kada smo počeli savladavati neku novu vještinu. Svi smo padali s bicikla (neko samo jednom i više nikad, a neko bezbroj puta) trljajući modrice na koljenima. Dakle, djeca kroz razna takmičenja ubrzo shvate da cilj ne može uvijek biti postignut tako lako jer uvijek postoji puno drugih ljudi koji žele postići iste ciljeve. Možda neće uspjeti čak i ako se budu trudila. Iskustva neuspjeha mogu se pretvoriti u iskustva učenja koja poboljšavaju sposobnost djeteta za uspjeh u budućnosti. Henry Ford je jednom rekao: Neuspjeh je samo prilika da se ponovo počne djelovati, ali pametnije.

Ohrabrenje i pohvale snažni su podsticaji za djetetov razvoj. Ponekad je lako primijetiti kada se djeca osjećaju dobro, a kada ne. Taj osjećaj kada nam je dobro opisujemo kao samopoštovanje. Djeca visokog samopoštovanja osjećaju se voljeno i prihvaćeno, samouvjereno, ponosna su na ono što mogu učiniti, misle o sebi dobro, vjeruju u sebe. S druge strane, djeca niskog samopoštovanja samokritična su, misle da nisu tako dobra kao druga djeca, razmišljaju o tome kako su nekad gubila, a ne kako su uspijevala i sumnjaju da mogu zadatak uraditi dobro. Djeca ne izmišljaju lošu sliku o sebi, ona to uče od odraslih, uglavnom od roditelja.

Pomoći djetetu da voli sebe i ima pozitivnu sliku o sebi najveći je dar koji mu svaki roditelj može pružiti. Ali, kako pronaći način da se djeca osjećaju dobro i da se pod jednakim uvjetima suočavaju sa životom?

Odgovore sam našla u knjizi 501 način za jačanje samopoštovanja vašeg djeteta (501 Ways to Boost Your Child's Self-Esteem) Roberta Ramseya, edukatora i savjetnika u Louis Parku u Minesoti, gdje je svaku školu savezna vlada odredila kao nacionalnu školu izvrsnosti. Evo nekih načina:

- Zagrlite dijete svaki dan.

- Zaista slušajte svoje dijete, ne prekidajte ga i ne završavajte njegove rečenice.

- Pomozite svom djetetu da se sjeti dobrih vremena u lošim vremenima.

- Objavite crteže i školske radove svog djeteta na vidljivim mjestima u kući. Za to služe vrata frižidera.

- Zapamtite, ako vaše dijete misli da je nešto važno, onda je važno.

- Recite svom djetetu vlastite snove i nade za budućnost.

- Naučite ga poneki magični trik.

- Kad ste ljuti, nemojte djetetu davati tihi tretman. Naučit ćete ga da radi isto i vama kasnije.

- Ohrabrujte dijete da pokuša ponovo.

- Imajte razloge za svoja pravila.

- Sjetite se da ste prvi i najvažniji učitelj vašeg djeteta.

- Pomozite svom djetetu da se sjeti dobrih stvari koje čini. To je suština samopoštovanja.

- Sjetite se svih stvari koje ste kao dijete rekli da nikad ne biste radili kad odrastete i budete imali svoju djecu.

- Uvijek odgovorite kada vas dijete nešto pita. Ako ga ignorišete, osjećat će se nevidljivim.

- Ne tjerajte dijete da radi i iskušava stvari kojih se boji.

- Uprkos protestima stomatologa i nutricionista, sjetite se da je svakom djetetu potreban slatkiš s vremena na vrijeme.

- Pjevajte s djetetom. Idite u planetarij zajedno. Pecajte zajedno. Gledajte zalaske sunca.

- Ne štedite superlative (divno, odlično, sjajno! itd.) kada se vaše dijete odvaži u nečemu.

- Recite djetetu istinu i recite šta mislite.

- Ne pravite izgovor za svoje dijete. Neka podnese posljedice svojih postupaka.

- Naučite dijete da je jedino glupo pitanje ono koje nikada nije postavljeno (nema glupih pitanja).

 

Dakle, da bi pomogli djetetu, roditelji bi trebali promijeniti vlastiti stav prema neuspjehu, jer ako su zbog neuspjeha djeteta više uznemireni oni nego dijete – problem je u njima. U mnogim porodicama postoji pritisak uspjeha, gdje roditelji upućuju prevelike zahtjeve prema djeci, koji su u suprotnosti sa njihovom dobi i mogućnostima. Neka djeca odrastaju kao izložbeni primjerci svojih roditelja, a vrlo je važno pomoći im da prežive neki poraz u djetinjstvu i reći im: Ok, izgubio/la si jedan krug, ne gubiš život. Nisi ti gubitak ili pobjeda. Ti si divna i jedinstvena osoba. Uz to, tretirajući igru ​​kao igru, a ne kao mjerilo vlastite vrijednosti, dijete može koristiti konkurenciju kao sredstvo samorazvoja, pa igru treba pretvoriti u želju za učenjem, a učenje u igru. I ovo i sva druga društva bila bi mnogo bolja da neka djeca nisu ostala tapkajući u mraku svojih strahova i da su samo imala nekoga da ih potapše i/li podrži.

Sada je možda lakše odgovoriti na teško i kompleksno pitanje zašto neka djeca odustaju na početku! Možda jesnostavno nisu naučena da se bore? Podsjetimo se i sami fizičara Tomasa Edisona koji je o stvaranju električne sijalice govorio: Morao sam napraviti više od 700 eksperimenata, ali nisam pogriješio 700 puta, nego sam uspješno dokazao 700 puta da te metode ne djeluju.

S druge strane, mnoga djeca se usljed neuspjeha ponašaju agresivno! Nastavnici su na takve reakcije odgovarali frazom proći će ih ljutnja sama od sebe, ili su ih slali pedagogu. Ali, da li neprihvatljiva reakcija na neuspjeh zaista prolazi s godinama? Naravno da će se s godinama ponašanje mlade osobe prilično promijeniti – tinejdžer više neće plakati nakon što je izgubio u igri, ali reakcija zbog poraza neće nestati, pa mlada osoba može postati ogorčena i depresivna jer se stalno poredi sa drugima koje smatra uspješnijima, a to nije dobro.

Pišući ovaj članak, sjetih se knjige Pollyanna Eleanor Porter i ljekovitog koncepta koji ona nudi. Riječ je o prebacivanju naše pogrešne perspektive na pronalazak nečega čemu ćemo se radovati. Pollyanna je arhetip sunčanog djeteta koje mijenja živote svih oko sebe. Ona se u ovoj priči upoređuje s prizmom koja uzima običnu bijelu svjetlost i čini da se raspe u svim prekrasnim bojama duge. Podsjeća ljude da ne zaborave na divne boje u životu kada im je teško. Jednostavnost vesele igre traženja dobrog u svemu najbolji je način za to: njena igra je bila pronaći nešto zbog čega će se radovati jer, bez obzira na situaciju, uvijek možemo biti sretni ako nastavimo loviti dovoljno dugo da pronađemo razlog za sreću. Pa zašto ne potaknuti djecu da pročitaju ovu knjigu ili pogledaju istoimeni film? Treba im pomoći, jer svaki dan mogu iznova zavoljeti sebe takve kakva su, neovisno o svojim postignućima, s tim da treba voditi računa da nerealan optimizam može biti opasniji od poraza.

Najnovije

Diptih o vaspitanju (pred početak nove školske godine)

Dva citata i jedno lukavo pitanje

Nenad Veličković

Mars i BiH bliži nego ikada

Gimnazijalke iz Bosanske Krupe odbrojavale sekunde do polijetanja rakete

Amna Dervišagić

Njemačka nezavisna organizacija Teach First pruža podršku đacima u teškim uslovima

Obrazovna inicijativa kao borba za pravedno obrazovanje

Marina Stojaković

Moral i (kozm)etika

Per prevara ad astra

Osman Zukić

Peppa Wutz crtići za njemački jezik u školama

Treba prestati djecu učiti da je prevođenje učenje jezika

Marina Stojaković