Iz dječije perspektive

Kratka priča o motivaciji za upis na fakultet i izboru studijskog programa

Fali mi potvrda

Samir Lemeš

04.12.2020

Naš obrazovni sistem školuje inženjere, pravnike i ljekare koji bi 1970. godine bili vrhunski stručnjaci. U međuvremenu se svijet promijenio iz temelja.

Ilustracija: Anson0618 / Shutterstock.com

Kako maturanti odlučuju koji fakultet upisati? Najbolja ilustracija za odgovor na to pitanje je jedan stari vic zasnovan na predrasudama o bosanskoj lijenosti: ulazi Bosanac u ljekarsku ordinaciju i odmah s vrata obraća se ljekaru: Doktore, treba mi potvrda da ne mogu raditi!, a ljekar odgovara kontrapitanjem: Dobro, šta vam fali? Bosanac odgovara: Pa fali mi potvrda!

Ubijeđen sam da se sa sličnom motivacijom mnogi maturanti upisuju na fakultete – samo da što lakše dobiju potvrdu, odnosno diplomu, a malobrojni su oni koji se upisuju u potrazi za znanjem, vještinama i kompetencijama.

 

Motivi za studiranje

Po završetku srednje škole maturanti imaju nekoliko opcija. Mogu se zaposliti kod privatnika za minimalnu platu, produženo radno vrijeme (i, naravno, neplaćeni prekovremeni rad), sa rijetkim slobodnim vikendima i godišnjim odmorom kad gazdi odgovara. Ako imaju porodične i/ili stranačke veze, mogu se zaposliti u državnoj službi, uz preuzimanje obaveze da obezbijede dovoljan broj glasova na svakim narednim izborima za stranku koja im je to omogućila. Teoretski, mogu pokrenuti i vlastiti biznis, koji mora imati dovoljno veliku maržu da se podmire svi nameti državi, reket inspektorima i lokalnim kriminalcima, a da nešto ostane i za platu. Mogu se zaputiti na Zapad ako tamo imaju tetku kod koje će stanovati dok se ne snađu i gdje će više zaraditi na poslovima održavanja higijene nego na rukovodećim pozicijama u BiH. Naravno, mogu se odlučiti i da nastave školovanje kako bi stekli diplomu, svojevrsnu propusnicu za malo bolje plaćena radna mjesta.

Jedan od motiva za upis na fakultet jeste sticanje diplome, koja uglavnom povećava šanse za zaposlenje. Nekima je motiv upisa na fakultet produženje socijalnog statusa – prava na primanje penzije, boračke naknade ili drugih vidova socijalne pomoći. Motivi za upis, ali i izbor fakulteta, ponekad su i neostvarene ambicije roditelja, pa takvi maturanti upišu fakultet samo zato što to želi mama ili tata. Rijetki su oni koji ga upišu da bi zaista nešto i naučili.

 

Privatni ili javni univerzitet?

Nije dobro generalizirati, ali ustaljeno je mišljenje da su kriteriji za prolaznost na privatnim univerzitetima na Balkanu značajno niži nego na javnim. Treba biti iskren pa priznati da ima i privatnih univerziteta koji se trude postići i održati visok nivo kvaliteta nastave, ali ima i državnih koji svoju reputaciju grade samo na uvriježenom mišljenju da imaju tradiciju i da su zato bolji od privatnih. Jaz između javnih i privatnih univerziteta dodatno produbljuju zvanične institucije. Ne želeći priznati vlastite slabosti i nedostatke, rektori javnih univerziteta u BiH ne žele u rektorsku konferenciju primiti rektore privatnih univerziteta, iako za to nema nikakvog uporišta u propisima. Kompletan sistem visokog obrazovanja trebao bi se razvijati i graditi na jedinstven način, jer bez saradnje i dijaloga nema ni napretka.

Agencija za razvoj visokog obrazovanja i osiguranje kvaliteta BiH trebala je uvesti red u ovu oblast, ali je njena prvobitna namjena krajnje ispolitizirana. Dobila je samo savjetodavnu ulogu, imenuje ekspertne komisije koje ocjenjuju ispunjenost uslova za akreditaciju i o tome daju mišljenje, umjesto da bude državno upravno tijelo koje bi obezbijedilo postizanje minimuma standarda visokog obrazovanja i za javne i za privatne univerzitete. Otkako postoji, Agencija je samo dva puta dala preporuku o uslovnoj akreditaciji jer nisu bili ispunjeni propisani kriteriji za upis u registar visokoškolskih ustanova. Ako se ikad desi da komisija eksperata Agencije dâ negativno mišljenje za akreditaciju visokoškolske ustanove, tek onda će ispuniti svoju ulogu. Sve dok se to ne desi, svrha njenog postojanja stvarno je upitna. Do tada, umjesto kvaliteta nastave, jedini kriterij za razlikovanje univerziteta su cijene školarina.

 

Profesionalna orijentacija

Nekad su zavodi za zapošljavanje imali psihologe kod kojih ste mogli uraditi test sklonosti za vašu buduću profesiju. Na osnovu seta različitih testova dobijete odgovor na pitanje koja profesija najviše odgovara vašem karakteru i talentima, za koju imate predispozicije i šta biste trebali studirati. Danas usluge karijernog savjetovanja nude neke ustanove za obrazovanje odraslih i nevladine organizacije, dok su zavodi za zapošljavanje uglavnom pretvoreni u servise za evidentiranje nezaposlenih i lov na honorarce kako bi ih izbrisali iz svoje evidencije. Na internetu se može pronaći dosta ovakvih testova (i besplatno), samo je potrebno znati šta tražite, a pretragu će vam olakšati poznavanje engleskog jezika. Pojmovi za pretragu su Free career aptitude test, Personality test, Holland Codes career tests. Proguglajte malo – pomoći će vam kod izbora buduće profesije.

Ako se odlučite za ovakav test, saznaćete u kojoj profesiji ćete najbolje iskoristiti vaše sklonosti i sposobnosti, ali to ne garantuje i mogućnost zaposlenja ili poslovni uspjeh. Za to treba prikupiti informacije o tržištu rada, što nije nimalo lak zadatak.

 

Tržište rada

Koristiti tržište rada kao kriterij za izbor studijskog programa na fakultetu je nezahvalno. Ono što je perspektivno danas to ne mora biti i za četiri ili pet godina, koliko traje studij. Danas deficitarna zanimanja, poput softverskih inženjera, developera i programera, za nekoliko godina mogu i nestati kao profesije jer je moguće da ih u potpunosti zamijeni vještačka inteligencija. Za zanimanja budućnosti, poput stručnjaka za informacijsku sigurnost, blockchain tehnologije, ličnih fitness savjetnika, analizatora kvantnog mašinskog učenja, zaštitnika virtualnog identiteta i drugih, još ne postoje studijski programi.

Ako biste pitali poslodavce šta im treba: idealan radnik mlađi je od 22 godine, ima pet godina radnog iskustva, govori barem dva strana jezika, brzo uči i stiče nova znanja, odlično vlada IT-alatima, nema porodičnih obaveza, ne smeta mu rad vikendom i van radnog vremena, može putovati bez ograničenja... S takvim karakteristikama nebitno je kakav ste fakultet završili, ustvari ne treba vam ni diploma. Velike IT-kompanije (Microsoft, Google, Apple, Amazon) više ne traže da imate fakultetsku diplomu da bi vas zaposlile. Važno je da imate takozvane soft skills, da ste sposobni brzo savladati nove zadatke i naučiti koristiti nove tehnologije, da imate sposobnost kritičkog razmišljanja i snalaženja u novim situacijama... Sve ono što klasični obrazovni sistem ne pruža, nego očekuje da ih sami steknete.

 

Promjena paradigme

Naš obrazovni sistem je vrhunski, savršen, ali za XX stoljeće. Školujemo inženjere, pravnike i ljekare koji bi 1970. godine bili vrhunski stručnjaci. U međuvremenu se svijet promijenio iz temelja, a mi smo ostali negdje između ere hipika i ere pankera. U školama i na fakultetima nastava se većinom svodi na učenje činjenica, rijetko se traži njihovo smisleno povezivanje i upotreba u stvarnom životu. Da bismo uhvatili korak sa svijetom, u nastavne planove i programe moramo uvesti kritičko mišljenje, racionalno korištenje savremenih tehnologija, inovativnost i poduzetništvo, soft skills. Ukoliko to ne uradimo, ostaćemo samo sirovinska baza za globalno tržište kojim vladaju korporacije. I nije dovoljan entuzijazam nastavnika, to moraju tražiti i učenici i studentice, jer obrazovni sistem postoji zbog njih, a ne zbog nastavnica. Nemojte samo tražiti potvrdu da ne možete raditi, tražite znanje s kojim ćete moći raditi.

Najnovije

Povratak djece u škole u Kantonu Sarajevo

Prosvjetari naglašavaju da smo, brinući se o fizičkom, zanemarili mentalno zdravlje

Rubina Čengić

U njihovim cipelama

Škola mišljenja i linija slaganja

Edina Međić

Instruktivna nastava

Pomoć djeci ili izraz nepovjerenja

Maksuda Muratović

Nastavničke dileme

Nezainteresovanost đaka za takmičenja

Amna Dervišagić

Može i ovako

Drvo problema protiv lošeg uspjeha

Maksuda Muratović