Iz dječije perspektive

U njihovim cipelama

Škola mišljenja i linija slaganja

Edina Međić

17.02.2021

Osnov svake debate i diskusije je dosljednost u poštivanju pravila, i tada nas učenice iznenade svojim vještinama i stavovima.

Ilustracija: Dzelaluddin / Shutterstock.com

Mnogi roditelji i nastavnice misle da učenici nižih razreda osnovne škole nisu sposobni za argumentovano iznošenje mišljenja, da prebrzo sude i donose odluke, te da imaju problem da saslušaju mišljenje koje se ne slaže s njihovim. Vjerovatno bi promijenili mišljenje da vide kako pri obradi književnih djela naša djeca podržavaju postupke nekog lika ili pronalaze rješenje problema iznoseći svoje argumente za i protiv.

Osnov svake debate i diskusije je dosljednost u poštivanju pravila, i tada nas đaci iznenade svojim vještinama i stavovima. Sa učenicima trećih razreda napravila sam jedan eksperiment s linijom slaganja, što je je debatna strategija koja im pomaže da formulišu i iznesu svoje stajalište u odnosu na neka pitanja i da ga pojasne. Aktivnost se realizuje tako što na zidovima učionice postavim oznake: slažem se u potpunosti, uopšte se ne slažem, donekle se slažem i donekle se ne slažem. Čitam jednu po jednu tezu i tražim od učenica i učenika da zauzmu mjesto u odnosu na stav koji zastupaju. Mogu mijenjati mjesto u skladu sa iznesenom argumentacijom. Nakon što zauzmu pozicije, tražim da iznesu i obrazlože svoje stanovište, odnosno razloge i argumente. U ovoj situaciji pandemije, kada moramo održavati distancu, s đacima sam napravila kartončiće s oznakama koje podižu uvis nakon iznošenja teze.

Nedavno su me iznenadili njihovi stavovi na tezu da zadaću u školi treba ukinuti. Većina njih (70%) bila je protiv ukidanja zadaće, uz obrazloženja da bi imali manje znanja, da se bez zadaće ne mogu motivisati za samostalno vježbanje, da bolje usvajaju znanje kada imaju zadaću, da im je to obaveza koja stvara radne navike... Oni koji su bili za ukidanje zadaće (20%) kao razloge su naveli da nemaju dovoljno vremena za igru, da im smetaju ukućani dok rade zadaću, teško im je samostalno raditi i ne vole učiti. Ostali su zauzeli stav donekle se slažem i obrazložili da razumiju kako im zadaća pomaže da bolje savladavaju gradivo, ali je ne vole raditi.

Uspjeli smo se dogovoriti da neće imati zadaću ako na kraju časa pokažu da su određeno gradivo usvojili, a oni koji žele dodatne zadatke, mogu ih zatražiti i dobiti.

Prilikom iznošenja teze da u školi treba zabraniti prodaju gaziranih sokova i brze hrane, 75% đaka izjasnilo se da je treba zabraniti jer je to nezdrava hrana, oštećuje organizam, povećava broj bolesne djece, pa bismo smanjenjem izazova i dodira s njom bili zdraviji, manje gojazni, te da proizvođači ne trebaju zarađivati prodajući nezdravu hranu djeci. Oni koji su bili protiv tvrdili su da niko ne mora kupovati te proizvode, da trebamo imati pravo izbora ako to volimo, da se ništa neće desiti ako ne pretjeramo u količini, da trebamo kupovati da razvijamo privredu... Jedan učenik smatrao je da je ne treba zabranjivati, ali da svako treba znati loše strane takve ishrane.

Na tezu da nastavnike trebaju zamijeniti kompjuteri samo dva učenika bila su za, objašnjavajući da lakše uče uz kompjuter i da vole tako provoditi vrijeme. Ostali su bili protiv jer im kompjuter ne može pomoći i pojasniti kad im to treba, da je kompjuter predmet bez osjećaja i ne poznaje ih i često pogrešno ispravlja zadatke, te da bez nastavnica učenje nije veselo. Dogovorili smo se da, kada požele rad za kompjuterom, to kažu i dobit će zadatke te vrste.

Ponudila sam im i tezu da škole trebaju ukinuti ocjenjivanje. Protiv je bilo 80% đaka, što me iznenadilo. Smatraju da ocjena nije mjerilo znanja, ali im pokazuje na kojem su nivou, da ih dobra ocjena obraduje, a loša natjera da više rade. Formativno praćenje im se ne sviđa jer ne budi nikakvu reakciju. Roditelji se obraduju dobrim ocjenama i oni osjećaju ponos. U okolini ih svi prvo pitaju za ocjene u školi i svima je to važno. Druga strana je potvrdila da se znanje ne može mjeriti ocjenom; ne sviđa im se da odgovaraju za ocjenu i osjećaju strah od greške, kad dobiju lošu ocjenu budu kažnjeni oduzimanjem mobitela; više im se sviđa opisno ocjenjivanje.

Jednoj učenici bilo je svejedno, jer ona zna koliko zna i sa i bez ocjene.

Pošto već znaju koje znanje trebaju imati za koju ocjenu, dogovorili smo se da rade najviše što mogu i postignu nivo koji žele. Moći će odgoditi svoje odgovaranje ako nisu spremni dva puta u mjesecu. Istovremeno će moći odgovarati i na časovima dopunske ako im je lakše prezentovati znanje pred manjom grupom učenika. Imaju mogućnost i da upotrijebe naučeno različitim aktivnostima kod kuće i da ih prezentuju u školi.

No, najviše sam ponosna što nijednom nisam trebala intervenisati po pitanju debatnih pravila. Sve se odvijalo u pozitivnoj atmosferi, poštovalo se tuđe mišljenje, pažljivo slušalo, stavovi su se iznosili na kulturan i ljubazan način. Ako to mogu djeca od dvanaest godina, šta li je problem s odraslim ljudima?

Najnovije

U njihovim cipelama

Eksperimenti u razrednoj nastavi

Edina Međić

Svjetski dan osoba s Daunovim sindromom

Za mene su ovakvi ljudi poklon

Maksuda Muratović

Povratak djece u škole u Kantonu Sarajevo

Prosvjetari naglašavaju da smo, brinući se o fizičkom, zanemarili mentalno zdravlje

Rubina Čengić

Instruktivna nastava

Pomoć djeci ili izraz nepovjerenja

Maksuda Muratović

Nastavničke dileme

Nezainteresovanost đaka za takmičenja

Amna Dervišagić