Odgojni aspekti

Zapis iz učionice

Pobijedili smo strah od javnog nastupa

Mirza Ahmetović

26.03.2021

Na ovaj način može se produbiti osjećaj zajedništva u razredu, đaci se mogu podstaći da cijene jedni druge i da ističu vrline.

Ilustracija: nuvolanevicata / Shutterstock.com

Negdje sam pročitao da je strah od javnog nastupa jedan od najzastupljenijih kod ljudi. Teško je dokučiti šta su razlozi tog straha, ali sam primijetio da ga imaju i moji đaci. Čak običan izlazak pred tablu za njih predstavlja problem, pa pružaju otpor, drhte, zamuckuju, griješe... Također sam primijetio da uviđaju razliku između izlaska pred tablu radi pisanja i izlaska radi izlaganja ili govorenja. Ovo drugo pada im mnogo teže. Ukoliko se nešto ne poduzme što je ranije moguće, strah se produbljuje i neki ga se nikada ne oslobode. Stoga odmah u šestom razredu nastojim da radim na tome.

Prije pandemije, u vrijeme normalnog odvijanja nastave, takve probleme rješavao sam pomoću grupnog rada, kada je jedna od obaveznih faza bilo prezentovanje urađenog, pri čemu bi svi članovi jedne grupe izlazili pred tablu i govorili o onome što su uradili. Na taj način izbjegavao sam početni otpor i nije bilo onih koji ne žele izaći i govoriti, ili u početku barem pročitati iz sveske. Ubrzo bi se oslobodili i počeli bi i samostalno izlaziti pred tablu, prezentovati i izlagati svoje radove.

Sada, kada grupni rad nije dozvoljen, morao sam smisliti nešto novo kako bih potaknuo đake da postanu slobodniji. Jedna od mogućnosti je da kreiraju vlastite prezentacije u PowerPointu pa da ih izlože pred razredom. Međutim, teme vezane za gradivo za njih su odbojne i teške, barem u početku. Skloni su da prave mnogo više grešaka kada govore o nečemu s čim se prvi put susreću. Razgovarao sam s njima i zaključili smo da bi im bilo puno lakše govoriti pred ostalima o nečemu što je njima blisko.

Nakon tog razgovora pokrenuo sam novu aktivnost: Predstavljanje sebe. Pripremio sam se za izlaganje o sebi, zapravo o nečemu što volim i što me karakteriše kao ličnost. Primijetio sam da đaci uživaju kada slušaju nastavnika da priča o sebi. Nakon izlaganja predložio sam da za naredne časove i oni pripreme nešto o sebi. Objasnio sam da to može biti bilo šta: muzika koju slušaju, filmovi koje gledaju, knjige koje čitaju, nešto iz njihovog života. Također sam napomenuo da je ovo izvrsna prilika da se još bolje međusobno upoznamo – u šestom razredu učenici su podijeljeni u potpuno nova odjeljenja, pa se neki od njih nikada ranije nisu vidjeli.

I radilo je! Odmah od narednog časa javljali su se sa vlastitim idejama i kreacijama. Jedni su govorili o crtanim i igranim filmovima koje vole, drugi o muzici, treći o knjigama... Primjerice, dvije učenice koje jako vole Harryja Pottera, i knjige i filmove, odlučile su da naprave prezentacije i plakate o tome. Govorile su o detaljima iz knjiga, pričale o likovima, neobičnim pojavama i zanimljivim činjenicama. Svi su ih slušali s punom pažnjom. Zatim je jedan dječak napravio prezentaciju o bratu i sestri. Pokazao je fotografije i govorio o odnosu prema njima dvoma. Jedna djevojčica napravila je nekoliko prezentacija, ali je odbijala da ih izlaže pred razredom. Predložio sam da pokrenemo prezentaciju, a da ona izlaže sa svog mjesta. Za početak je to bilo sasvim dovoljno. Onda je govorila o najdražim predmetima u školi. Tako sam saznao da voli bosanski jezik jer im nastavnik priprema razne kvizove i igrice koje igraju na svakom času. Historija joj je također među dražim predmetima jer je nastavnik dobar i daje dvice i kada nisi naučio. Govorila je i o nedostacima i prednostima promjene smjena u školi (u našoj školi smjene se mijenjaju svake dvije sedmice, pa to i đacima i nastavnicama teško pada), te o stvarima koje je radila kao mala: igrala se s mravima, pijuckala vodu iz truleksa ili zvala policiju iz zabave.

Za ovo postoji otpor nekolicine đaka, što zbog straha, što zbog problema s govorom, ali malo je onih koji ne uspiju da to pobijede i na kraju izađu pred svoje drugove i kažu ono što imaju. To doživljavam kao najveći uspjeh. U mojoj učionici uvijek vrijedi pravilo da se nikome ne smijemo ukoliko nešto pogrešno kaže ili uradi. Nastojim svojim primjerom to pokazati i nikada se ne smijem djeci kada izvale nešto što bi me inače nasmijalo. Nasreću, do sada nisam imao priliku da često radim s djecom koja imaju ozbiljne govorne poteškoće, ali da bi sve ovo bilo uspješno, važno je postaviti pravila.

Shvatio sam da, uprkos skraćenim časovima, postoji mogućnost da se posvetimo i nečemu što nije u nastavnom planu, a što će vjerovatno donijeti ogromnu korist mojim učenicama i učenicima. Mislim da sam uspio malo bolje upoznati djecu, čuti njihova razmišljanja o nekim temama i saznati šta su njihovi prioriteti, a šta im ne predstavlja nikakvu važnost. Također, smatram da se ovako može produbiti osjećaj zajedništva u okviru jedne grupe, razreda, da se đaci mogu podstaći da više cijene jedni druge i da ističu vrline, a ne nedostatke.

Ovu aktivnost nisam uspio uklopiti u nastavni plan. Čak i kad bih uspio u tome na nekoliko časova, ne bih imao dovoljno vremena da dam priliku svim đacima. Stoga se protegla na duži period – posvetim joj desetak minuta na početku časa, a onda se bavimo planiranim gradivom.

Vjerujem da ne smijemo zanemariti značaj javnog govorenja kao kompetencije koja je primjenjiva u različitim segmentima života. Uostalom, zar nismo tu da djecu pripremamo za teške životne izazove? Da li bi pomoglo da se vježbe govorenja pred publikom uvrste u nastavne planove pojedinih predmeta? Razmišljam o sebi i o tome koliko mi je teško istupiti javno i reći nešto. Sjećam se škola koje sam završio i mogu na prste nabrojati koliko puta sam imao priliku da govorim pred razredom ili pred grupom. Definitivno se nešto mora promijeniti po tom pitanju kako bismo našoj djeci omogućili da lakše kroče kroz život, bez kočnica u vidu bezrazložnih strahova.

Najnovije

U njihovim cipelama

Vrijednosti u našem društvu

Edina Međić

Škola i vakcinacija

Decu treba naučiti kako da budu racionalno nepoverljivi, odgovorni građani

Miloš Janković

Zapis iz učionice

Pismena vježba

Mirza Ahmetović

Učenici Gimnazije u Bosanskoj Krupi obilježili Dan čišćenja digitalnog otpada

Svako može pospremiti svoje

Amna Dervišagić

Škola u borbi protiv međuvršnjačkog nasilja

Čas odjeljenske zajednice

Maksuda Muratović