Nova čitanja

Ivana Zečević, profesorica na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Banjaluci

Prenaglašenost u ponašanju znak je da treba potražiti savjet i psihološku podršku

Nenad Veličković, Rubina Čengić

28.10.2021

Roditelj koji razvija odnos povjerenja, gdje postoji toplina, ali i jasno postavljene granice, treba da ima uvid u komunikaciju svog djeteta.

Foto: Školegijum

Školegijum: Kako objašnjavate povodljivost djece za izazovima s društvenih mreža, čak i kada je to što žele da urade očito opasno, poput bacanja pod automobil u pokretu?

Ivana Zečević: Društvene mreže su danas jedan od dominantnih prozora u svijet. Tamo saznajemo šta se oko nas dešava, kakvim ljudima smo okruženi, ali preko njih imamo i susrete s brojnim ljudima i događajima koji mogu negativno uticati na naš razvoj. Među mnogim oblicima učenja kojima se bavi psihologija nalaze se i socijalna učenja, uz pomoć kojih bismo mogli da shvatimo zašto su djeca i mladi skloni povodljivosti – obične imitacije, nesvjesno imitiranje ili preuzimanje stavova neke druge osobe; potom modelovanje – svjesno preuzimanje nečijeg ponašanja ili stavova na osnovu sviđanja i vikarijsko učenje. Ako govorimo o imitaciji i modelovanju – nekada, prije interneta i društvenih mreža, usmeno smo prenosili informacije i tako razvijali stavove, a tuđa ponašanje kopirali na osnovu gledanja uživo ili putem TV-a. Sada nam društvene mreže nude mnogo više informacija, veći set reakcija, ponašanja i stavova, koje mi preuzimamo. Iako ni sve odrasle osobe nisu zrele, moramo imati na umu da adolescenti i djeca nisu dostigla zrelost, te nemaju izgrađen sistem vrijednosti, a sposobnost rasuđivanja, izvođenje zaključaka, ako za to i imaju kapaciteta, ne koriste onda kada ih se bombarduje njima interesantnim informacijama. U tom uzrastu često mijenjaju stavove, nekada iz dana u dan, a skloni su da, posebno adolescenti u ranijoj i srednjoj adolescenciji, bez ikakvog kritičkog promišljanja preuzimaju tuđe stavove s ciljem da budu primijećeni i popularni u svojoj vršnjačkoj grupi jer je ta grupa glavni element socijalizacije u tom uzrastu. Imamo i adolescente koji, usljed želje da budu posebni i primijećeni, očekujući divljenje, manifestuju ponašanja koja nisu prihvaćena u njihovoj društvenoj zajednici, čak su i osuđena, pa onda odlaze u krajnost. Primjer ovoga su delinkventne radnje, nanošenje štete sebi ili drugima... Ovdje moramo napraviti razliku između djece koja imaju probleme u mentalnom zdravlju i djece koja modeluju ponašanje s ciljem privlačenja pažnje. Dakle, danas imamo veliku izloženost, mnogo stimulansa iz spoljašnje sredine koji prosto izazivaju adolescente, pa oni ne mogu da odole onako kako su mogle ranije generacije jer do njih nije dolazila tolika količina informacija, odnosno podsticaja.

 

Školegijum: Ako na jednoj strani imamo stimulanse iz spoljašnje sredine, a na drugoj kućni odgoj i informacije o tome šta je opasno – zašto djeca ili mladi ljudi ipak biraju ono opasno?

Ivana Zečević: Jer ponekad ne razmišljaju i jer je vršnjačka grupa veoma važna u tom periodu razvoja. Imamo djecu iz funkcionalnih porodica, koje su na pravilan način usmjerene na dijete i na izgradnju djetetove ličnosti, posebno samopoštovanja i samopouzdanja, i to može da bude prepreka da se dijete izloži nekoj opasnosti, odnosno to je upravo jedan od zaštitnih faktora, ali i ta djeca ponekad učine sve da budu prihvaćena jer je ta vršnjačka grupa izuzetno važna. Ona misle da će, ako urade to nešto strašno, djelovati hrabro i steći poziciju unutar grupe. Među djecom što kopiraju po život opasna ponašanja ima pojedinaca koji imaju probleme s mentalnim zdravljem, i oni takvim ponašanjem šalju poziv u pomoć, traže da budu spašeni... Tu, naravno, ne smijemo da generalizujemo i da kažemo da je svako dijete koje je imalo iskustva sa rizičnim ponašanjima – dijete koje ima neki problem u mentalnom zdravlju. Dosta roditelja kaže da daje sve od sebe, da ne znaju šta više da rade sa svojim djetetom koje zna da pomjera granice... Ali, čim dijete počne da se otima od vrijednosnog sistema porodice i ulijeće u situacije bez promišljanja, prihvata vrijednosni sistem vršnjačke grupe – roditelji trebaju potražiti pomoć profesionalaca kako bi pravovremeno reagovali, s ciljem pružanja podrške. Dijete iz svake porodice može ponekad napraviti neki eksces, ali ona koja su sklona tome svojim ponašanjem pokazuju da porodična dinamika nije adekvatna. Roditelji trebaju biti svjesni kako je važno da budu podrška svom djetetu, da razgovaraju s njim, da se odnos s njim izgrađuje od njegovog rođenja, a ne preko noći, i da dijetetovo ponašanje ne mogu modelovati samo kaznama, vikom, već da je razvoj jedne zrele ličnosti mnogo kompleksniji proces.

 

Školegijum: Kako prepoznati ko šalje poruku i traži pomoć, a ko samo testira granice?

Ivana Zečević: To je teško odrediti, i to je više ekspertiza kliničkih psihologa. Moje znanje kaže da je to teško, a ne bih voljela da zbunim roditelje površnim ocjenama. U svakom slučaju, svaki roditelj čije dijete se upusti ili preuzme rizično ponašanje s neke društvene mreže, opasno po njegov ili život druge osobe, treba da zatraži pomoć u psihološkom savjetovalištu, gdje će psiholog da utvrdi je li to poziv u pomoć ili riziko-ponašanje usklađeno s odrastanjem.

 

Školegijum: Nije li to reklama za psihologe – u posljednje vrijeme ti prijedlozi su učestali, pa tako djeluje – ili samo kao društvo sazrijevamo u razbijanju stigme o posjeti psihologu?

Ivana Zečević: Možemo ovo vidjeti kao reklamu za psihologe, ali je psihološka podrška neophodna u mnogim, pa i ovakvim situacijama. Voljela bih da kao društvo sazrijemo i da shvatimo da svaka profesija ima svoje mjesto pod ovim nebom, pa i psihološka. Onda kada se kod psihologa dođe na vrijeme, dok je problem u nastanku, neophodno je mnogo manje intervencija nego kada se problem rasplamsa.

 

Školegijum: A šta s djecom koju zovu emo ili emotivci – oni oblače crno, apatični su, kažu da za njih život nema smisla, da treba izvršiti samoubistvo...

Ivana Zečević: I to je ekstrem kojim se privlači pažnja, ali moram naglasiti da bilo koje ponašanje koje je prenaglašeno kao pretjerano nezadovoljstvo, povučenost, izostanak komunikacije, ali i euforija, dakle prenaglašenost u bilo kojem obliku, jeste znak da treba potražiti savjet i psihološku podršku. Profesionalac iz oblasti mentalnog zdravlja će pogledati dijete i ocijeniti o čemu se radi. Dešava se da profesionalci iz nekih drugih profesija postavljaju različite dijagnoze, kao da dijete, ukoliko se vrpolji na stolici, ima poremećaj pažnje i koncentracije, što jako uznemiri ili zbuni roditelje. Zbog toga je važno da roditelji znaju da je najbolje potražiti psihologe ili psihijatre, profesionalce koji se bave mentalnim zdravljem, i posavjetovati se s njima. Uostalom, kada nas zaboli zub, idemo kod zubara, a ne tražimo pomoć na Google-u, dok se sa psihom igramo zaboravljajući da se ti problemi teško primijete, i kada psiha zaboli – često je već kasno da se potraži pomoć.

 

Školegijum: Šta mislite o mogućnosti redovnih psiholoških pregleda u školama, i zuba i psihe i svega. Zašto ih nemamo?

Ivana Zečević: Nije neophodno. Ovdje moram da spomenem i jednu divnu ideju koja je uvedena u nekoliko obrazovnih sistema u BiH, ali još uvijek nije na adekvatan način u njima zaživjela. Riječ je o Programu sekundarne prevencije, koji upravo podrazumijeva identifikaciju djece pod rizikom i rad sa tom djecom radi preveniranja antisocijalnih ponašanja, ali i mentalnih bolesti.

 

Školegijum: Gdje su granice dječije ili adolescentske privatnosti, smiju li one postojati? Imaju li roditelji pravo zavirivati u mobitele, laptope, prepiske...

Ivana Zečević: Teško je dati jedinstven odgovor, ali je kod mlađe djece potrebno više roditeljske kontrole. Danas ona vrlo rano dobijaju mobilne telefone, već u nižim razredima osnovne škole, i roditelji tada trebaju imati informacije na koji način komuniciraju sa svojim vršnjacima. Roditelj koji razvija odnos povjerenja sa svojim djetetom, gdje postoji toplina, ali i jasno postavljene granice, roditelj koji je otvoren za različita iskustva – razvija iskren odnos, i on treba da ima uvid u komunikaciju svog djeteta s njegovim vršnjacima. Ona ne bi trebala da ugrožava djetetovu privatnost, pa je vrlo bitno djecu stalno upućivati u to šta podrazumijeva neadekvatno komuniciranje, šta je nasilno ponašanje u internet prostoru, i slično. Korisno je s vremena na vrijeme prekontrolisati prepisku, ali u djetetovom prisustvu, zajednički, u saradnji s njim. Bitno je znati da dijete nije žrtva nasilja samo ukoliko je neko prema njemu nasilan, već i ukoliko je dio neke komunikacije u grupi koja je nasilna prema nekoj drugoj osobi. Kada su adolescenti u pitanju, važno je imati na umu da je upravo povjerenje između roditelja i djeteta glavni faktor koji odlučuje hoće li dijete roditelju prijaviti neku neadekvatnu komunikaciju. U ovom periodu nije adekvatno prolaziti kroz komunikaciju svog djeteta sa vršnjacima, ali je bitno povremeno razgovarati s djetetom, posmatrati njegove reakcije i ponašanja, uviđati ima li nekih promjena, ali i djelovati preventivno pričajući o temama koje obrazuju dijete o stilovima komuniciranja koji nisu adekvatni. Roditelji trebaju s djecom često voditi razgovore, osnaživati ih da im prijavljuju sve što ih muči. Istina – ima roditelja koji nikada nisu kontrolisali prepisku svoje djece, i njihova djeca nemaju nikakvih problema kada je ovaj segment njihovog života u pitanju. Međutim, treba znati da, ako se nekada i pojavi problem, važno je ne osuđivati svoje dijete, već tražiti način da mu se pomogne. Roditelji koji svoj odnos s djetetom zasnivaju na razvoju strahopoštovanja, koji izazivaju strah kod djece, trebaju znati da to nije dobar način komunikacije i da nikako ne prevenira nasilnu komunikaciju njihovog djeteta s drugim osobama. Poznato nam je da dijete može sakriti svoju prepisku s drugom djecom. Dakle, opet dolazimo do priče o povjerenju. Roditelji koji su autoritarni, kruto postavljaju granice i rigidno traže da ih se dijete pridržava, nisu na dobrom putu. Ukoliko još primjenjuju česta kažnjavanja usljed nepoštivanja pravila, oni kod svoje djece razvijaju osjećaj straha. Djeca koja se odgajaju u strahu vremenom nauče da prevazilaze situacije koje roditelji kažnjavaju tako što ili lažu u pokušaju da ih izbjegnu ili se prepuštaju ulozi žrtve. Roditelji koji su previše zaštitnički orijentisani prema svom djetetu, a zovemo ih dron ili helikopter roditelji, koji ne postavljaju granice – odgajaju djecu koja ne uspijevaju na adekvatan način da razviju socio-emocionalne kompetencije, pa mogu da postanu i potencijalne žrtve nasilja. Vrlo je bitno da imamo na umu da, ukoliko želimo da nam dijete bude zrela odrasla osoba, srećna i zadovoljna svojim životom, ono treba da zna da je život satkan od uspona i padova, da nije med i mlijeko. Onda možemo zaključiti da roditelji, ako svom djetetu od početka života omogućavaju da doživljava samo ugodu, a kada se dese neugodne situacije, oni ih rješavaju – ne spremaju dijete za život. Svako dijete nekad treba da propati, da se samo izbori s problemom u onom opsegu koliko je ono samo kompetentno. A ako prijavi nasilje, roditelj treba da mu bude podrška u rješavanju, s tim da je vrlo bitno da je i samo dijete uključeno u to. Tako ga učimo samostalnosti, ali preuzimamo kontrolu kada shvatimo da ne može samo, uz obrazloženje da ne možemo pustiti da postane žrtva. Svaka ishitrena reakcija roditelja kada se dijete suoči s najmanjim problemom jeste odgajanje potencijalne žrtve, jer ono nije uspjelo da razvije odbrambena ponašanja.

 

Školegijum: Insistirate na porodici i roditeljima. Zašto se nastavnici ništa ne pitaju? Znate li možda šta se dešava s matricama, koja je uloga socijalnih kartona koje đaci imaju u školama? Je li škola opremljenija da reaguje na neprihvatljiva ponašanja?

Ivana Zečević: Nastavnici itekako imaju uticaj na adekvatan razvoj djeteta, ali pitanje koje ste mi postavili direktno se odnosilo na odnos roditelj – dijete. Nastavnici mogu raditi na podizanju svijesti o različitim oblicima nasilja, kao i na praćenju komunikacije i ponašanja među đacima. Matrice sam spomenula u prethodnom odgovoru, nazvavši ih Programom sekundarne prevencije. On je izvrstan, ali je bitno imati na umu da niti jedan program koji se provodi u školi ne može biti uspješan bez adekvatnog uključivanja zaposlenih u školi, ali i roditelja. Takođe, opremljenost škole zavisi od stručnosti kadra koji u njoj radi. Ne možemo očekivati da škole koje imaju jednog stručnog saradnika (obično pedagoga) imaju adekvatan odgovor na svaku situaciju koja se desi u školi, a posebno na primjenu Programa sekundarne prevencije. Za adekvatnu primjenu ovog programa neophodno je više stručnih saradnika i jačanje kompetencija nastavnika u radu sa učenicima koji su pod rizikom.

 

Školegijum: Šta mislite o roditeljskim grupama u kojima bi se razmjenjivale informacije kao dijelu paketa?

Ivana Zečević: Ukoliko je riječ o nekim grupama samopomoći, voljela bih da ih izbjegavamo. Roditelji trebaju biti svjesni da u školama rade profesionalci koji imaju zadatak i da vaspitavaju i da obrazuju njihovu djecu. Roditelji im u tome trebaju biti partneri. Svaki vid okupljanja u obliku neformalnih grupa, da ne kažem Viber grupa, štetan je više nego koristan.

 

Školegijum: Koliko je dobro ili korisno da roditelji jedni drugima skreću pažnju na neko ponašanje za koje misle da je posebno – što primijete na rođendanima, u igri dok čuvaju svoje dijete, kada je dijete bez roditelja u posjetama kod druga... Koliko je korisno skretati pažnju na tako uočena drugačija ponašanja i da li bi neko trebao napraviti priručnik za roditelje: na šta obratiti pažnju, kako reagovati?

Ivana Zečević: Uvijek je korisno da se ukaže na to da je kod djeteta primijećena specifičnost u ponašanju ili reagovanju, ali je bitno da imamo na umu da nisu svi roditelji profesionalci u ovoj oblasti, pa samim tim nisu ni obučeni da na adekvatan način imenuju specifičnosti koje primijete. Zato je važno da, nakon što primimo vijest da je kod našeg djeteta primijećeno neko specifično ponašanje ili reakcija, konsultujemo stručnjake. Do sada je na prostorima BiH kreirano dosta materijala koji bi roditeljima mogli pomoći u boljem vaspitavanju djece, a posebno kada je u pitanju korištenje digitalnih tehnologija. Te materijale radili su UNICEF, Save the Children, Emmaus, Regulatorna agencija za komunikacije.

 

Školegijum: Kako u porodici pomoći djetetu da izgradi kritičko mišljenje, da zna da odredi šta je dobro, šta nije, šta je tačno ili istina i šta nije? U posljednje vrijeme to tražimo od škola; je li to zadaća porodice, ako, naravno, roditelji imaju razvijeno kritičko mišljenje?

Ivana Zečević: Roditelji koji imaju izgrađeno kritičko mišljenje izgrađuju ga i kod svoje djece, potiču ih da ne zapadaju u zamke, da razmišljaju, da ne prihvataju sve što čuju ili što neko kaže i na taj način djetetu odmalena usađuju kritičko razmišljanje, potiču ih da provjere informacije, da ih povezuju i tek onda donose zaključak. No, mi imamo mnogo odraslih koji nemaju razvijeno kritičko mišljenje. Mi sada imamo pritisak na prosvjetne radnike da razvijaju kritičko mišljenje kod djece zato što je obrazovni sistem, kao i roditelji, odgovoran za adekvatan razvoj djece i mladih. Ali, kao što među roditeljima imamo one koji ne koriste kritičko mišljenje, tako i u obrazovnom sistemu imamo prosvjetne radnike koji podučavaju učenike tražeći prostu reprodukciju. Jedna od osnovnih karakteristika kritičkog mišljenja jeste ta da je informacija samo polazna tačka, a u našem obrazovnom sistemu kod određenih nastavnika i nastavnica ona je krajnja tačka jer oni traže prosto zapamćivanje. Pored toga, u našim obrazovnim sistemima s jedne strane nudimo vjeronauku, učimo djecu da vjeruju u nešto što nije potkrijepljeno nikakvim naučnim dokazima i što ne traži propitivanje, nego poslušnost, a s druge strane nudimo nauku koja traži istraživanje, upoređivanje, provjere... A u našem obrazovanju se često ni nauka ne propituje, nego djeca uče zakone napamet, nema eksperimenata, provjera definicija, pravila... Istini za volju, ne postoji država u kojoj svi stanovnici kritički promišljaju, ali postoje države u kojima je taj broj stanovnika mnogo veći nego kod nas, a kritičko mišljenje je važan alat koji koristimo i za promišljanje o naučnim činjenicama, ali i za život uopšte, pa, da se našalim, i za običnu kafu s prijateljima. Ono nam omogućava kvalitetniji život. Ipak, ne treba zaboraviti da kritičkog mišljenja nema bez emotivne stabilnosti, jer pojačane emocije za neku temu onemogućavaju kritičko mišljenje.

 

Školegijum: Kako kao profesorica na fakultetu ocjenjujete niže stepene obrazovanja, koje je najveće breme koje studenti donose?

Ivana Zečević: Ono što mi nekako prvo pada na pamet jeste nesigurnost koju pokazuju kada dođu na fakultet. To je s jedne strane očekivano, jer imamo promjenu sredine, načina na koji se odvija nastava, očekivanja od njih, ali s druge strane nisam sigurna koliko smo ih do tada uopšte osposobili da se brzo adaptiraju na nove uslove. Naši studenti, a tu mislim na djecu iz cijele BiH i regije, silno se, kao za slamku spasa, drže jednog udžbenika, ne istražuju, uče reproduktivno, samo na nivou činjenica, i ukoliko nastavnik daje slobodu izbora literature i učenja i podstiče učenje iz raznih izvora, studenti su mahom jako zbunjeni jer ne znaju izaći iz referentnog okvira. Da bih ih naučila da odu dalje, ja im u predispitne obaveze zadajem zadatke koje ne mogu riješiti s udžbenikom koji imaju, i onda moraju tražiti neku drugu literaturu. Ali 13 godina prethodnog školovanja i slijepo vjerovanje u udžbenik i sticanje reproduktivnog i deklarativnog znanja nama u visokom obrazovanju nesavladiva je, ili vrlo teško savladiva, prepreka. Uvijek, naravno, ima izuzetaka, ali ima i mladih koji dođu slobodniji, koji promišljaju, no i oni se vrlo brzo i lako prilagode većini. Osim toga, i na fakultetima ima profesora koji traže znanje iz udžbenika od riječi do riječi.

Najnovije

Školegijum čitaonica

Online biblioteka Lektira narodu, treće kolo

Školegijum redakcija

Antikorupcijski caffe

Šta studenti znaju, misle, govore... ili zašto šute

Irhad Suljić

Jedna stara pjesma i pitanja o obrazovanju

Cigle u zidu

Mirza Herco

Školegijum čitaonica

Online biblioteka Lektira narodu, drugo kolo

Školegijum redakcija

Povodom Dana učitelja i učiteljica

Moja čestitka

Edina Međić