Iz dječije perspektive

Kad je učiteljica i mama

Ne smijem nikome reći da je moja mama jako loša učiteljica

Dženisa Mešanović

08.12.2021

U strahu da ne pretjeram, imam osjećaj da svom djetetu uskraćujem pomoć koja se od majke očekuje. Koliko se uključiti, a koliko isključiti? Nadam se da pronalazim neku zlatnu sredinu.

Ilustracija: LightField Studios / Shutterstock.com

Bilješka prva

SIN: Imam pet i pol godina i svakodnevno naporno radim, učim i vježbam jer, znate, u martu imam prvi ispit kojim dokazujem maminu sposobnost, njenu stručnost i prije svega dostojanstvo njenog zanimanja. Moja mama je učiteljica. A ja trebam dokazati da je ona zaista dobra u svome poslu. 

MAMA: Danas me moj sin pitao što će mi svjećica broj 5 na kuhinji. Bila sam iznenađena pitanjem jer je odbrojavao sate, tačnije minute do svog rođendana. Kad sam rekla da je svjećica za njega, za njegov sutrašnji rođendan, povrijeđeno mi je kazao da će njemu sada šest godina. Moje iznenađenje naglo je prešlo u zaprepaštenje. Pa ti ćeš sad u školu!?, izgovorila sam više kao uzvik, nego kao pitanje. 

 

Bilješka druga

SIN: Danas sam bio na upisu u školu. Mislim da sam znao odgovore na sva pitanja, osim da je oblak plav. Pitala me učiteljica da izaberem boju za oblak, a ja šutim i gledam. Pita me koje je boje oblak, a ja i dalje šutim jer postajem nesiguran. Gledam, ali ne vidim. Te boje nema među ponuđenim bojicama. Na kraju učiteljica pribilježi da taj zadatak nisam znao i ponudi mi da ga obojim plavom. Bojim i šutim. Vjerujem da učiteljica zna bolje od mene.

MAMA: Kakva mi je samo trka danas: časovi, sekcija, pedagoško vijeće. Zamalo da ne stignemo na upis, ali evo nas tu, u pola četiri, na vrijeme. Pedagogica uz smijeh kaže da je mislila da nećemo ni doći. Malo me uhvati i trema. Svi znaju kakva sam učiteljica, ali da li sam uz to i dobra mama učiteljica? Priznajem da skoro sve strpljenje i volju za radom s djecom iscrpim u školi, pa smo se za upis pripremali površno i užurbano, i to od onog momenta kad sam shvatila da moje dijete ima šest godina.

 

Bilješka treća

SIN: Mami su rekli da sam jako dobro prošao pri upisu u prvi razred. Sve sam tačno uradio, osim jednog zadatka. Drugarica iz komšiluka mi kaže da sam bio dobar samo zato što mi je mama učiteljica i zato što mi je donijela iz škole test da unaprijed vježbam. Jako sam se naljutio i gurnuo je. Onda se mama na mene ljutila jer sam tako postupio. Zatim sam ja bio ljut na mamu jer mi nije kazala da će na upisu biti zadatak sa plavim oblakom. Tako smo svi bili ljuti. A sve je moglo lijepo proći, bez ljutnje, samo da mi je mama zaista donijela test da vježbam.

MAMA: Danas smo u školi imali problem – tuča na školskom dvorištu. Baš danas, kad sam ja dežurna. Kraj je školske godine i svi smo umorni i pomalo nervozni. Direktor, pedagog, roditelji, đaci i ja pokušavali smo riješiti problem. Drž' – ne daj, kriv sam – nisam... Glava me zaboljela da ne znam ni kako sam došla do kuće. A kada sam došla, požalih što nisam noćila u školi: moje dijete gurnulo djevojčicu iz komšiluka, a njena mama me čeka na avliji. Sjetih se poslovice: Kod majstora kuća najgora.

 

Bilješka četvrta

SIN: Sutra krećem u prvi razred. Mnogo se radujem. Mama je trebala da uči prvačiće, ali je išla kod direktora i zamolila da se zamijeni s kolegom. Tako ja sada imam učitelja, a mama će da uči treći razred. Meni se to mnogo sviđa. Baš volim što će učitelj biti dječak kao ja. On će znati zašto sam gurnuo onu djevojčicu i neće se ljutiti zbog toga na mene. Dječaci to razumiju.

MAMA: Izvela sam još jednu generaciju đaka. Uspješno, nadam se. Vidjet ćemo rezultate kada padnu u ruke predmetnim nastavnicima. U zbornici će sigurno biti postavljeno pitanje: Ko je učio odjeljenje a? Možda kako bi me pohvalili zbog znanja đaka ili kako bi me kudili jer djeca ništa ne znaju? I ja bih se vjerovatno danas bavila tim pitanjem, ali imam veći problem – ne mogu da učim prvačiće, kako ću, pa moje dijete je prvačić? 

Nadam se da će kolega pristati na rotaciju.

 

Bilješka peta

SIN: Baš se spremamo za prvu priredbu. I zamislite šta? Ja sam voditelj! Bio sam jako ponosan kada me učitelj odabrao. Kaže da ću ja to najbolje uraditi. Nema načina da opišem svoju sreću. Ali, ostala djeca, pa i njihovi roditelji, kažu da je učitelj ulogu voditelja dao meni jer mi je mama učiteljica. A ja se samo pitam zašto onda mene muče i tjeraju da učim cijeli taj program, zašto jednostavno priredbu ne vodi moja mama?

MAMA: Kako sam samo ponosna – moj mali dječak se sprema za veliku ulogu voditelja priredbe za Dan nezavisnosti. Bio je oduševljen kada je donio tu lijepu vijest iz škole, ali, kako pripreme protiču, on je sve zabrinutiji. Čini mi se i da gubi interes i volju. To mi nikako ne liči na njega. Sreća pa je danas sve online. Ako ne bude išlo iz prve, snimanje ćemo ponoviti.

 

Bilješka šesta

SIN: Naučili smo slova i brojeve i imam sve same petice. Nisu prave. Učitelj tamo napiše neku bilješku i stavi svoj potpis. Posebno je kada ima i pečat. Ja sve to zovem petica jer mi je tako draže. I kad god ja dobijem te razne petice, djeca kažu da je meni lahko jer mi je mama učiteljica. Njihove mame ne znaju šta će biti na kontrolnom.

Istina, svi kažu da je moja mama dobra učiteljica, ali samo ja znam istinu i čuvam tu tajnu. Ne smijem nikome reći da je moja mama jako loša učiteljica, ja to znam provjereno: ona nikad ne zna šta će biti na kontrolnom i često ne zna ni da mi pomogne oko zadaće. Kaže da je sve to zaboravila jer je davno učila prvačiće i da zadaću pokušam uraditi sam. Ona sada u trećem razredu piše samo ćirilicom i ne razumije moje zadatke. 

MAMA: Kako je teško imati prvačića kod kuće. Čini mi se da je teže jedan kod kuće, nego 24 u školi. Ja znam biti učiteljica, znam biti i mama, ali biti mama učiteljica mi nikako ne ide. Nisam sigurna da pravilno odmjeravam koliko se trebam uključiti u djetetov rad kod kuće. U strahu da ne pretjeram, imam osjećaj da svom djetetu uskraćujem pomoć koja se od majke očekuje. Koliko se uključiti, a koliko isključiti? Nadam se da pronalazim neku zlatnu sredinu.

 

Bilješka sedma

SIN: Završio sam prvi razred i u knjižici dobio posebnu pohvalu za izuzetan uspjeh u učenju i za primjerno vladanje. Jako sam sretan. Mnogo volim školu, ali se ipak neizmjerno radujem raspustu. Na raspustu moja mama više nije učiteljica i sve što ja naučim, napravim i postignem tokom raspusta samo je moja zasluga, a ne njena. 

Doduše, kada napravim neki nestašluk tokom raspusta, tada komšije kažu da me mama ničemu nije naučila.

MAMA: Došao je kraj nastavne godine. U školi se više ne čuje graja djece. Rekao bi čovjek da je pomalo pusto. Ipak, ove godine mi raspust posebno prija. Moram priznati da sam potajno brojala dane do trenutka kad ću opet biti samo mama.

Najnovije

Wellcome PISA

Potrošačka korpa i obrazovno smeće

Enes Kurtović

Dječija prava u BiH

Komplikovane procedure i podijeljene nadležnosti

Edina Međić

Gimnazijalci iz Bosanske Krupe postaju građani naučnici

Igraće Stall Catchers i ubrzati traženje lijeka za Alzheimerovu bolest

Amna Dervišagić

Dnevnik nastavnice

Na času violine ja sam učenica

Andrea Gračanin

U njihovim cipelama

Mogli bismo pokrenuti reforme u vlastitim učionicama

Edina Međić