Već oko sredine akcije, smislila sam kako ću ovaj tekst kraju privesti rečenicom: Operacija uspjela, pacijenti preminuli.
Uspjeli smo sedam dana provesti bez gadgeta, mijenjajući rutinu, bivajući u informacijskoj blokadi, ne znajući šta se dešava u životima prijatelja i porodice osamsto kilometara daleko. No, onoliko koliko nismo znali šta rade drugi, toliko smo se više zagledali u sebe i jedni u druge.
Po prvi put nakon toliko vremena, sve troje smo, barem tri od sedam dana, dremnuli popodne. budili smo se u čudu, pravili kafe i šejkove, znajući da nas krevet ne bi mamio da smo umjesto njega vidjeli stol sa računarom. Ili bismo legli i taj satak utrošen na odmor, utrošili na unezvijereno skrolanje gore – dolje po nekoj od aplikacija smartphonea ili tableta.
Kad mu je jako dosadno, sin, nakon što odigra igricu i izdopisuje se s društvom, postavi fotku na Instagram i izlajka sve fejs objave, uzme telefon i lijeno premješta ikone praveći novi raspored na ekranu.
Šta to radiš - upitala bih, a on bi odgovarao slijeganjem ramena.
Dosađujem se – dodao bi.
U toku akcije Sedam dana bez ekrana takva bi se, pak, dosada završavala kartanjem, spavanjem, a jednom čak i razmještanjem sasvim opipljivih stvari u njegovoj sobi u kojoj smo, na sinov prijedlog, odlučili napraviti novi razmještaj.
Zašto?
Tako. Da ne bude dosadno.
Svako od nas tokom ovih sedam dana varao je na ovaj ili onaj način.
Svi osim kćerke. Ona je, pak, nefotografisanoj vjeverici uprkos, posljednjeg dana rekla da se moramo nastaviti igrati igre riječima i kad istekne sedam dana bez ekrana, jer je tako zabavna, i da nekim danima možemo raditi zadatke uz kafu, recimo srijedom i petkom, predložila je, i brže-bolje otišla obići Danicu.
Danica je bila sasvim okej, kao i Marta, a nisu loše bile ni moje drugarice od krvi i mesa.
Kad sam se napokon ukazala online na Viberu, jedna od njih odmah je zavikala, pišući sve velikim slovima: Toliko toga ti imam pričati, da ne znam odakle da krenem.
Od prošlog petka, rekla sam ja i stavila smješka, a poruke i mejlovi pristizali su uz cvrkute i pijuke.
Život se glasno nastavljao gdje je stao prije sedmicu dana i odvijat će se, tako, do narednog tehnološkog posta. Sa znanjima koje sada imamo o potencijalima, ali i zamkama ekrana oko nas, ali i sa onim što smo naučili o sebi samima, vjerujemo da će idući proteći bez varanja i potrajati barem deset dana, te da će, kako to volimo reći za svaki događaj, postati tradicionalan početak svakog raspusta, poput kakvog jednogodišnjeg čišćenja organizma od toksina.
Prethodni nastavci - ovdje.
