Prijedlog je odbijen, nakon što na sjednici nije dobio potreban broj glasova. Navodno, razlog je dao poslanik Mario Vukasović, citirajući neke stavove Mustafe Busuladžića, a prema novoj knjizi Tarika Haverića Kritika bosanskog uma. Stenogram sa sjednice nije još dostupan javnosti.
Haverić pobija tezu da je Busuladžić u NDH bio ideološki neutralan i analizira tekstove koje je ovaj pisao od 1942. do 1945. u Kalendaru "Narodne uzdanice", Novom Beharu, ElHidajetu ili Glasniku VIS.
Dva citata iz opširne analize, koja u knjizi zauzima stranice 74. do 95, dovoljna su ilustracija šta je poslanike moglo navesti da se uzdrže od glasanja. U prvom Busuladžić pokazuje svoj odnos prema sarajevskim Jevrejima:
"Kod nas su se ljudi borili protiv Židova i njihovih špekulacija, protiv njihovih prevara i izrabljivanja. Njih je nestalo iz čaršije, ali je u čaršiji ostao židovski duh špekulacije, podvaljivanja, nabijanja cijena, sakrivanja i gomilanja robe, krijumčarenja i lihvarenja u tolikoj mjeri da pokvarenost stanovitih trgovaca, bez obzira na vjeru, zasjenjuje rad nestalih Židova." (Mustafa Busuladžić, "Trgovačko poslovanje i privređivanje u svjetlu islamskih vjerskih propisa" (1944), u: Muslimani u Evropi, Izabrani spisi, Sejtarija, Sarajevo, 1997, str. 154.), a u drugom o pravima žena:
"Muslimanska žena neka se povrati svom prirodnom pozivu majke i odgojiteljice. (...) Nama, kao i svima narodima, uvijek je potrebno više žena majki koje će odgajati čovjeka nego liječnica i učiteljica. Nakon teških i skupo plaćenih iskustava prošlosti ne smijemo se uspavljivati trabunjanjima moderne žene koja zahtijeva ista prava kao i muškarac, zaboravljajući duboke duševne razlike koje je dijele od muškarca"
(Mustafa Busuladžić, "Kult golotinje" (1944/45), u: Muslimani u Evropi, str. 196. )
Kad se o ovom muslimanskom intelektualcu i žrtvi partizanskog prijekog suda zna i ovo, vrijedi pažljivije analizirati cijeli slučaj.
Ideja o promjeni imena došla je na dnevni iz MZ Dobroševići, koja se tim prijedlogom (akt br. 02/13-05-268/16, od 18. 5. 2016.) obratila Općini Novi Grad.
Predlagač se poziva na Zakon o principima lokalne samouprave, i traži: (1) Da se hitno pokrene procedura o promjeni naziva škole, sa obrazloženjem da (2) se na području opštine nalazi 14 škola, od kojih samo dvije nose naziv po naselju, ostale po "istaknutim piscima, slikarima, intelektualcima. Smatramo", stoji u inicijativi, "da je za svakog učenika značajno da njihova škola bude prepoznatljiva, pa tako mislimo da i ime Mustafe Busuladžića treba da bude otrgnuto od zaborava, kao pisca, naučnika i jednog od najistaknutijih intelektualaca između dva rata".
Uz prijedlog, koji potpisuju Bersida Bukva, sekretar MZ, i Ismet Žiga, predsjednik savjeta MZ, data je u prilogu saglasnost školskog odbora OŠ Dobroševići (br. 02-174/16 od 6. 5. 2016. s potpisom zamjenika predsjednika školskog odbora Esata Ljajića).
Uz prijedlog, MZ je priložila nepotpisano i nedatirano obrazloženje, bez adresata, sa naslovom Predmet: Inicijativa za davanje imena školi.
U prijedlogu se prvo daje kratak istorijat škole, koja se nalazi na području na kojem je u skorije vrijeme izgrađeno 2200 do 2500 objekta koji su useljeni, a gradi se (nezvanično) još 1000, zbog čega je i broj učenika u šk. 2011/12. porastao sa 553 na 657 u 2014/15, odnosno, od 22 do 26 odjeljenja. Pošto se škola zbog toga proširuje, to je prilika, smatraju predlagači, da dobije i novo ime, pa prelaze na obrazloženje zašto Mustafe Busuladžića.
Iz opusa nepotpisani predlagač izdvaja brošuru Muslimani u Sovjetskoj Rusiji u kojoj je (Busuladžić) "opisao teško stanje muslimana u carskoj Rusiji koje se još više pogoršalo nakon dolaska boljševika na vlast. Nakon oslobođenja Sarajeva i dolaskom komunista na vlast", stoji dalje u obrazloženju, "otpočela je i njihova borba protiv ideoloških neistomišljenika". Kao protivnika komunizma (što je potvrdio objavljivanjem one brošure) sud oslobodilaca Sarajeva je Busuladžića osudio na smrt, skupa s tadašnjim gradonačelnikom Atifom Hadžikadićem. Strijeljan je noću, u Velešićima. "Na mjestu gdje je strijeljan kasnije su pronađene naočale i fes. Očevici su kazali da je bio vrlo smiren pred pogubljenje i da je cijelu noć uoči strijeljanja učio Kur'an."
Ne navodeći izvore za ove informacije, predlagači završavaju:
"Uzimajući u obzir da je planirano u 2016. godini završetak radova na proširenju škole i da početkom nove 2016/2017. školske godine učenici počnu koristiti nove prostorije, te povlačeći paralelu između nevino stradalih mještana Mjesne zajednice Dobroševići u proteklom ratu 1992.-1995. i stradanja bosansko-hercegovačkog pisca Mustafe Busuladžića predlažemo da Osnovna škola u Dobroševićima nosi ime po njemu kao simbolu nevinog stradanja.
Takođe, imajući u vidu i činjenicu da se ni dan danas ne zna grob bosanskohercegovačkog velikana, ova škola će predstavljati mjesto na kome ćemo se sjećati i obilježavati godišnjicu pogubljenja Mustafe Busuladžića.
U prilogu vam dostavljamo saglasnost Školskog odbora OŠ Dobroševići."
Poštujući zakonom propisanu proceduru, Komisija za obilježavanje značajnih datuma i ličnosti Općinskog vijeća Novi Grad ovu dokumentaciju (aktom br. 02/13-05-12884/16, bez datuma, potpis Ahmet Zećo, prof.) prosljeđuje Općinskom vijeću Novi Grad, koje prijedlog Mjesne zajednice Dobroševići prihvata (Zaključak br. 01-02-12305/16, od 26.5.2016. potpis Edina Gabela).
Prijedlog tako stiže pred Komisiju za obilježavanje, čuvanje i njegovanje historijskih događaja i ličnosti Skupštine Kantona Sarajevo, koja na sjednici od 20.6.2016. razmatra prijedlog Općinskog vijeća Novi Grad i donosi Zaključak, jednoglasno (br. 01-05-21179-6/16, potpis Nermin Bjelak) da se inicijativa proslijedi Ministarstvu za obrazovanje, nauku i mlade KS, da ono i Institut za historiju "još jednom razmotre prijedlog" i "provedu podrobniju analizu i proceduru, kako bi se prije donošenja konačne odluke izbjegle sve nejasnoće i nepravilnosti".
Ministarstvo za obrazovanje, nauku i mlade odgovara (akt br. 11/04-05-26355-2/16, od 26.08.2016, potpis Elvir Kazazović, ministar) da ono nije nadležno da se bavi pitanjem "vođenja podataka o biografiji bilo kog pojedinca", za razliku od Instituta za historiju, koji je "naučno-istraživačka institucija koja se bavi između ostalog i tim pitanjem".
Najzad, Institut za historiju, aktom upućenim n/r premijeru Kantona, gospodinu Elvedinu Konakoviću (br. 0301-298/16 od 30.8.2016. potpis Senija Milišić, direktor) daje svoje mišljenje:
"Poštovani, u vezi s vašim zaključkom da se razmotri prijedlog, a nakon uvida u predočeni materijal, mišljenja smo:
- Da je izmjena naziva u današnjem vremenu postala stvar političke (zlo)upotrebe
- Činjenica je da nije izvršena rehabilitacija niza bošnjačkih intelektualaca, koji su bili ideološki neistomišljenici
- Mustafa Busuladžić je uhapšen po nalogu vojnog suda i strijeljan i njegova jedina krivica je to što je bio ideološki neistomišljenik
- jedini "grijeh" Mustafe Busuladžića bio je njegov rad na hrvatskom radiju Rimu 1940.-1942. godine,
- Po povratku u zemlju Busuladžić je bio službenik. Busuladžić je bio hrvatski orjentiran, ali je bitno naglasiti da nije pripadao ustaškom pokretu.
- Objektivno nema nikakve krivice Mustafe Busuladžića. Riječ je o jednom od najvećih bošnjačkih intelektualaca,
- Rehabilitacija se može i mora izvršiti, što je stvar dužeg procesa koji ni u kom slučaju ne smije biti stvar političke upotrebe i političkih obračuna, naročito u vremenu pred izbore
- u vezi s promjenom naziva Osnovne škole, ne vidim ništa sporno.
S poštovanjem, Senija Milišić direktor"
Dobivši, dakle, preko ruku premijera Konakovića, tražena mišljenja, Komisija za obilježavanje, čuvanje i njegovanje historijskih događaja i ličnosti (aktom br. 01-05-26539-4/15 od 2.9.2016, potpis Nermin Bjelak) prosljeđuje Prijedlog odluke o promjeni naziva škole Skupštini Kantona Sarajevo.
Odluka, kako je već rečeno, nije dobila potrebnu većinu. Rezultat: Nije usvojen jedino je što se za sada zna o sudbini prijedloga. Dok se čekaju detalji, i eventualno ponovni pokušaj predlagača da školi u Dobroševićima da ime Mustafe Busuladžića, potrebno je, da bi se ova i slične procedure u budućnosti podigle na viši kvalitativni nivo, postaviti nekoliko pitanja.
1. Ko je napisao obrazloženje prijedloga, i na koje se relevantne izvore pozvao?
2. Da li je predlagač znao za tekstove koje Haverić citira? Ako jeste, da li je onda bio dužan s njima u proceduri upoznati članove Savjeta MZ Dobroševići, članove Školskog odbora, članove opštinske i kantonalne komisije, opštinske i kantonalne vijećnike, a u fazi priprema i nastavnike, roditelje i stanovnike MZ Dobroševići?
Odnosno, da li bi svi pomenuti, znajući za Busuladžićev odnos prema Jevrejima i prema ženama i dalje smatrali da je baš njegovo ime, između mnogih drugih, podesno da bude ime javne školske ustanove?
3. Da li je Institut za historiju, na čiji su se naučni ugled oslonili i kantonalna komisija i Kantonalno ministarstvo obrazovanja, nauke i mladih, trebalo ozbiljnije i odgovornije da se posveti ovom pitanju? Drugim riječima, da li je taj Institut, prije poslanika Maria Vukasovića trebalo da upozori poslanike na okolnosti i razloge zbog kojih je smrtna presuda Busuladžiću donesena i izvršena?
4. Zašto bi škola u Dobroševićima, a ne neko adekvatno spomen-obilježje u Velešićima, trebala da bude mjesto sjećanja na Mustafu Busuladžića? Koje je obrazovne ciljeve, definisane Zakonom, predlagač na ovaj način htio da ispuni?
Međutim, nevezano za ovaj slučaj, svako ko ponovo pročita nepotpisani prijedlog, mogao bi posvetiti malo vremena nekim opštijim pitanjima. Najprije tome zašto je uopšte problem da se škole zovu po područjima na kojima rade? Dobroševići, Grbavica 1, Faletići, Saburina, Otoka, Bjelave, Čengić Vila 2, Zabrđe... Zašto bi bilo koji i bilo čiji "intelektualac" bio važniji od toponima za koje su građani životno i svakodnevno vezani?
Brzina kojom je prijedlog došao na dnevni red (Institut za historiju odgovor šalje premijeru Konakoviću, iako ga je od Instituta tražio Bjelak) ide u prilog tezi da je cijela inicijativa o promjeni imena školi u Dobroševićima dio predizborne kampanje i da nakon što ispuni tu svoju funkciju neko vrijeme neće biti aktuelna.
Ali slučaj ipak prelazi okvire dnevne politike. Predstavljen kroz dokumenta s kojima je stigao do kantonalne skupštine, on je dragocjen primjer vulgarne politizacije obrazovanja, u kojem je izgleda važnije da se djeca sjećaju frizirane prošlosti nego da uče za neizvjesnu budućnost.
