Nasilje se može desiti svugdje i svakome! – ovim riječima je prof. dr. Gordana Buljan Flander počela svoje stručno predavanje Uloga nastavnika u prepoznavanju, prevenciji i intervenciji nasilja nad i među djecom, održano na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu 7. decembra. Među učesnicima je bilo nastavnog osoblja, direktora škola, pedagogica, psihologinja, predstavnika organizacije Save the Children kao i Javne ustanove Porodično savjetovalište Kantona Sarajevo.
Teme koje su obrađene na predavanju su: nasilje nad i među djecom sa fokusom na vršnjačkom nasilju, uloga nastavnika/ice u prepoznavanju i sprečavanju nasilja, kao i uloga stručnjaka/inja u prevenciji te virtualno nasilje, poznatije kao cyberbullying. Zlostavljanje može biti: tjelesno/fizičko, koje uključuje seksualno zlostavljanje te emocionalno. Kada su u pitanju djeca, to može biti nasilje u porodici ili međuvršnjačko nasilje.
Navodeći primjer iz prakse, dr. Buljan Flander naglasila je da lošiji rezultati djece u školi mogu biti povezani sa nekim oblikom nasilja i da treba obratiti pažnju na to. U našem okruženju kažnjavanje djece udarcima je česta praksa, iako zakoni kažu da bilo kakvo nanošenje tjelesne boli povlači sankcije, tj. mjere zaštite. Ukoliko ih počinitelji ne ispoštuju, policija ih prijavljuje nadležnom sudu, koji izriče novčanu kaznu u iznosu do 3000 KM (prema Zakonu o zaštiti od nasilja u porodici FBiH) i do 7500 KM (prema Zakonu o zaštiti od nasilja u porodici Republike Srpske). Također, zakonima su predviđene kazne i za zdravstvene i socijalne radnike, nastavnike, odgajatelje, obrazovne i druge ustanove i organe, koji su dužni prijaviti bilo koji oblik nasilja.[1] Naravno, olakšavajuća okolnost za počinitelje je to da zakonima nisu eksplicitno objašnjeni načini nanošenja boli – podrazumijeva li to udarac kao što je šamar ili samo one udarce koji prouzrokuju krvarenje. Svakako, sablasno je govoriti o tim granicama – bilo kakvo nanošenje boli, maltretiranje i tretiranje udarcima treba i mora biti kažnjivo i sankcionirano. Zajednička advokatska kancelarija u Sarajevu Kačapor Fuad i Čolak Elvir kaže: Nasilje u porodici kao i vršnjačko nasilje postalo je veoma ozbiljan problem. Postojeći pravni okvir daje osnov za formalno rješavanje problematike nasilja, ali praksa organa koji po istom trebaju postupati često izostaje u smislu pravovremenog i učinkovitog djelovanja. U budućnosti se to mora promijeniti približavanjem naše zemlje Evropskoj uniji. No, kada se vratimo u stvarnost, problem se mora tretirati sada i odmah, a neki od načina kako nastavnici/e mogu doprinijeti sankcioniranju i smanjenju ovog trenda jesu savjetovanja roditelja. Dr. Gordana Buljan Flander naglašava da roditeljima treba objasniti da tučom ne postižu ništa dobro i da ona samo odlaže problem – ne rješava ga. Naime, tako se možda i može djetetu pokazati šta je loše, ali time dijete ne učite šta je dobro. Suradnja roditelja i nastavnika je veoma bitna i koliko god roditelj bio nesuradan na početku, nastavnik ne bi trebao odustati od te saradnje, naglašava dr. Buljan Flander.
Još jedan od veoma zastupljenih oblika zlostavljanja u porodici i među vršnjacima jeste seksualno zlostavljanje. Ono kod djece proizvodi seksualnu traumatizaciju i njihova seksualnost se razvija na neprimjeren i disfunkcionalan način. Dr. Buljan Flander navodi načine kako to nasilje prepoznati putem fizičkih, emocionalnih i znakova ponašanja. Neki od njih su: ozljede po tijelu, menstrualne smetnje, iznenadno gubljenje ili dobijanje na težini, naslage odjeće, ljutnja, tjeskoba, plač, depresija, bespomoćnost, strah od odlaska kući, izoliranost, osjećaj krivnje, strah da budu sami s određenim ljudima, seksualizirano ponašanje – promiskuitet, autodestruktivno ponašanje, povučenost ili hiperaktivnost. Međutim, fizički znakovi su često neprimjetni i vrlo često nemate dokaze, kaže predavačica i dodaje: Ako vam se dijete obrati, saslušajte ga, zapišite sve što je reklo i obavijestite centar za socijalni rad. To je važno da uradite kako dijete ne bi moralo ponovo pričati isto, time mu pomažete. Bitno je i kako ćete reagirati, ako izrazite čuđenje, iznenađenje, gađenje ili bilo koju drugu emociju facijalnom ekspresijom, dijete će se povući i neće biti slobodno da podijeli priču sa vama. Također, emocionalni znakovi se često preklapaju sa nekim drugim situacijama. Kod djece koja su zlostavljana stid je vrlo izražen. Seksualni dodir i dodir bliskosti (zagrljaj, dodir rukom preko ramena i sl.) djeca koja su žrtve seksualnog nasilja doživljavaju neprijatno.
Emocionalno zlostavljanje je također učestalo i ono može itekako odrediti dalji razvoj djeteta, tj. ostaviti dugoročne posljedice. Marina Tomić, nastavnica violine iz Srednje muzičke škole u Sarajevu, bila je jedna od učesnica stručnog predavanja i ona kaže: Jezik nema kosti, ali lomi kosti – te modrice na duši koje ostaju iza neke hladnoće ili sarkazma ili nekog komentara koji nije dobronamjeran, ma kako ga mi opravdali, nekim riječima kao: Roditelji nisu odradili svoj dio posla pa ćemo kao mi preodgojiti njihovu djecu. To nije naš dio posla, da radimo sa djecom tako, naše je da to dijete štitimo – da mu pružimo sigurnost i toplinu. Na prvom mjestu mi moramo biti spremni da bez našeg ličnog uplitanja i doživljavanja saslušamo dijete. Mi smo odrasli pozvani, pogotovo mi koji radimo sa djecom, da im pomognemo da u sebi ojačaju one vrijednosti koje im trebaju u budućnosti.
Vršnjačko nasilje je sveprisutno. Danas se može čuti: Djeca su se uvijek tukla, šta je sad tu problem, no treba razlikovati dječiji sukob od zlostavljanja – ono je namjerno i uzastopno. Ako je u pitanju uobičajen sukob, djeca ne insistiraju da mora biti po njihovom po svaku cijenu, izvine se i prihvate da niko nije pobijedio, dok zlostavljanje znači nasilno, namjerno nanošenje štete nekome. U toj situaciji treba pozvati roditelje, a ako se ništa ne riješi, naredni korak jeste centar za socijalni rad. Nema zaštite djeteta bez saradnje; roditelj – nastavnik – djeca, a onda saradnje sa policijom, centrom za socijalni rad kao i ministarstvima – ministarstvo za obrazovanje, nauku i mlade i ministarstvo za socijalnu politiku.
Ako imate agresivno dijete, provjerite, nazovite centar za socijalni rad, obavijestite ih, neka uđu u obitelj da vide šta se tu dešava. Vi ne možete više, a oni mogu. Iskoristite tu priliku. Meni u Hrvatskoj znaju reći: Socijalni centri ne rade dobro. Dobro, možda oni misle da i mi ne radimo dobro, vaše je da obavijestite, da uradite to. U svijetu samo 10% djece progovori o zlostavljaju, a 71% nastavnika se uopće ne obazire na vršnjačko nasilje. Stoga, vaša reakcija može odrediti hoće li se to nasilje otkriti i slučaj procesuirati. To je vaša zakonska, profesionalna i moralna odgovornost da uradite, kaže dr. Buljan Flander.
Nastavnica Marina Tomić prenosi svoje iskustvo: Moj generalni dojam jeste da u institucijama koje su pozvane da pomognu djeci imaju osjećaj kao da ne mogu promijeniti stvari jer, nažalost, susretala sam se sa socijalnim radnicima koji ustvari nisu pomagali, koji su imali osjećaj da ne mogu nešto puno da promijene, da šta god urade da će sve biti isto. Također sam bila u kontaktu sa socijalnim radnicima koji su opravdavali nasilnike i time načinili više štete. Mi nismo odgovorni samo za ono što radimo, već za ono što ne uradimo, a možemo (i moramo).
Savjetuje se nastavnicima/ama da budu posebno oprezni kada su u pitanju tipovi djece koji su potencijalne mete zlostavljača, a to su: novo dijete u razredu, nadareno dijete, mirno i ljubazno, dijete koje ima dobar odnos s nastavnikom, dijete nižeg socioekonomskog statusa, dijete iz druge etničke skupine, dijete s posebnim potrebama i dijete žrtva porodičnog nasilja. Također, roditelji trebaju biti oprezni kako odgajaju svoju djecu. Dr. Buljan Flander to ovako objašnjava: Nekad su roditelji prezaštićujući, oni djecu ne suočavaju ni s najmanjom količinom frustracije, ne odgoje dijete tako da se može zauzeti za sebe, da ima dobru sliku o sebi i da zna da može nešto samo napraviti bez da se osloni na roditelje. To dijete zaista ima veći rizik da bude žrtva nasilja u školi. U tom slučaju je važno da nastavnik, pedagog ili psiholog razgovaraju sa roditeljima i da razviju neke druge strategije, neke načine odgoja da se usmjere na potrebe djeteta, a ne na svoje potrebe da stalno štite dijete od nečega.
Međutim, djeca koja čine nasilje najčešće imaju negativnu sliku o sebi, osjećaj superiornosti, teško se suočavaju sa emocijama, imaju teškoća u rješavanju konflikata i podložni su negativnom utjecaju vršnjaka. Neki od znakova da je dijete nasilno i sklono zlostavljanju drugih su: ima lošu koncentraciju i ne održava pažnju, ometa školske aktivnosti, ima lošiji uspjeh u školi, upada u tučnjave s drugom djecom, na razočarenja, kritike i zadirkivanja reagira izuzetnom ljutnjom i osvetom, konstantno se suprotstavlja odraslima, zadirkuje i povređuje životinje, nema izraženu empatiju, ništa ga ne dotiče.
Kada u razredu i ima ovakvih učenika/ica, nastavnici/e im moraju i trebaju pomoći. Kažnjavanjem se ništa ne postiže. Treba se usmjeriti na dječije potrebe. Naime, dijete može donijeti loš izbor kako bi skrenulo pažnju na sebe, npr. obojiti školski zid grafitom, no treba otkriti šta ga je motiviralo i usmjeriti se na rješenje toga. Također, može doći do deficita sposobnosti/vještina što znači da to dijete uopće ne zna kako se treba ponašati. Npr. udara djecu jer mu nedostaju vještine započinjanja interakcije ili rješavanja sukoba. Nastavnik/ica se treba usmjeriti na identifikaciju vještine koja učeniku/ici nedostaju. Ponekad se dijete može neprimjereno ponašati jer ne zna emocije izraziti na drugačiji način. Npr. ljutnja i tuga koju učenik/ica osjeća nakon razvoda roditelja može se manifestirati dječijom agresivnošću, no nastavnik/ica se treba usmjeriti na njegove/njene prave potrebe, a ne na ponašanje. Svakako, ne smiju se opravdavati dječija neprimjerena ponašanja, ali sankcioniranje u vidu kazni ne pomaže dugoročno i ne uklanja problem. Interes djeteta je na prvom mjestu, bilo da je u pitanju dijete koje zlostavlja druge ili je žrtva zlostavljanja. U skladu s tim treba biti korektan i fer nastavnik/ica sa dobrim odnosom s djecom jer praksa kaže da to smanjuje problematično ponašanje učenika/ica, a toplina nastavnika/ice posebno povoljno djeluje kod učenika/ica s najizraženijim problematičnim ponašanjima.
Drugi rizični znakovi koji su povezani sa školom su nedostatak nadzora i uključenost, negativna školska klima, neadekvatno ponašanje nastavnika/ica (smijanje, prijetnje, fizičko nasilje), stav nastavnika/ica prema nasilništvu i nedostatak programa intervencije i prevencije.
Virtualno nasilje iliti cyberbullying
Era je kompjutera i tehnike, a roditelji žale za starim, dobrim vremenima. Međutim, to ne može i neće promijeniti činjenicu da se danas djeca rađaju i odrastaju uz računare i svakodnevni pristup internetu. A to nosi rizike sa sobom. Nepravilno korištenje donosi posljedice – krađa identiteta, izloženost neprimjerenim sadržajima i seksualno nasilje. Također, djeca se mogu zaljubiti u iskrivljenu sliku osobe i biti žrtvom nasilja. Mnogo je takvih slučajeva i ne smiju se zatvarati oči i šutjeti o tome. Doktorica Buljan Flander naglašava: Naučite djecu šta su rizici od interneta kao što ih naučite kada trebaju preći ulicu na zeleno. Dakle, opismenjavanje djece za sigurno korištenje interneta je ključno danas u prevenciji virtualnog zlostavljanja (cyberbullyinga).
Koraci za postupanje unutar školskog sistema su: edukacijski razgovor, plan sigurnosti, informiranje i uključivanje odraslih, intenzivna saradnja s roditeljima i poštovanje zakonskih okvira. Nastavnici/e sami mogu započeti razgovor o bullyingu na nekom od časova i stvoriti ugodnu razrednu klimu. Također, trebaju osnaživati svako dijete, jačati vezu s vršnjačkom grupom i uspostaviti saradnju sa roditeljima. Međutim, nastavnici/e moraju biti spremne na otpor roditelja. Najčešće reakcije roditelja djece koja čine nasilje su: otpor, negiranje i pasivnost, a reakcije roditelja djece koja doživljavaju nasilje su: zauzimanje pozicije bespomoćnosti, prebacivanje krivnje na školu, moguća ljutnja na dijete te želja za izravnavanjem računa.
Nastavnicima zaista fali podrške, i u smislu edukacije i u smislu supervizije. Stvari se vrlo brzo mijenjaju. Posebno u zadnje vrijeme je sve češći cyberbullying ili elektroničko nasilje, djeca su puno spretnija u rukovanju kompjuterima nego što smo mi odrasli. Djeca to koriste kao neki novi medij. Također, izloženi su i drugim rizicima internetskog nasilja tako da mislim da bi nastavnicima trebalo uvoditi i nove kolegije i to ne samo o ovome, nego i o nasilju nad djecom od strane odraslih osoba. Dakle, nastavnici bi trebali dobiti informacije kako prepoznati fizički, emocionalno i seksualno zlostavljano dijete. U Hrvatskoj takvih kolegija nedostaje, a sigurna sam da nedostaje i kod vas i da o tome treba voditi računa zapravo država, zaključuje dr. Buljan Flander.
Iskustva nastavnika/ica
Učesnice predavanja su podijelile svoja iskustva, a neka od njih su:
Ines Mosoči, Osnovna škola Grbavica 2 u Sarajevu, psihologinja
Tokom studija smo se jako malo doticali teme prevencije nasilja. Sve što sam naučila, naučila sam sama. Nastavnici u školama su jako malo spremni da se suoče s ovim, smatraju da to nije njihov domen i da nemaju vremena da se posvete djeci na taj način. Međutim, oni su više sa djecom u razredu i moraju i trebaju prepoznavati probleme te djecu dalje proslijediti meni.
Azra Jasika, Osnovna škola Silvije Strahimir Kranjčević u Sarajevu, pedagoginja i psihologinja
Ovo je bilo vrlo nadahnuto, dobili smo mnogo povratnih informacija o tome koje su to mjere i aktivnosti koje mogu unaprijediti naš rad u konkretnoj školskoj sredini i kako podsticati djecu na veće razumijevanje između njih time što ćemo djelovati sa nekim alternativnim mjerama i unapređenjem odnosa među njima. Zapravo, poenta je u tome da su njeni primjeri vrlo osebujni, lično su proživljeni, interpretirani na način da im je dala onu snažnu emocionalnu i empatičnu poruku. Što je najvažnije, iza svega je stajalo konkretno rješenje i to me podstiče da guram dalje u svom radu.
Alma Žero, Filozofski fakultet u Sarajevu, asistentica na predmetu Metodika nastave engleskog jezika
Naši budući nastavnici trebaju da osvijeste ovaj problem i da budu svjesni u šta dolaze kada ulaze u razred i da budu svjesni svoje uloge u prepoznavanju, prevenciji i intervenciji kada je u pitanju nasilje. Sve naučeno danas ću iskoristiti u svom radu sa studentima i osposobljavanju njih za ovakve situacije.
Alen Zaimović, Save the Children, programski koordinator u programu dječije zaštite
Predavanje je bilo veoma korisno, posebno dio o online nasilju, s obzirom na to da se bavim tom temom. Mi sarađujemo sa školama tako da ćemo mjere prevencije i zaštite sa ovog stručnog predavanja prenositi i dalje.
Sabina Zijadić-Husić, psihoterapeutkinja
Od profesorice Gordane Buljan Flander sam naučila jednu divnu rečenicu: Vi mislite, ali ja znam, tako da to postavlja stvari na pravo mjesto. Dakle, masa može misliti, ali je odgovornost nas stručnjaka. Kroz znanje ja povećavam svoju odgovornost i mogućnosti djelovanja.
Sabina Karamehmedović, roditeljka
Ovdje sam zbog svog djeteta, a sve u želji da mu budem što bolji roditelj, što veća podrška i da naučim kako da mu budem blizu, da se uvijek može osloniti na mene i da može tražiti pomoć ukoliko je to potrebno. Profesorica Gordana me naučila koje su to mjere zaštite i prevencije nasilja.
Organizator ovog stručnog predavanja je bh. Institut za dječju i adolescentnu psihoterapiju. Oni kažu da su zadovoljni odzivom: poslali su dopise svim školama sa područja Kantona Sarajevo i odazvalo se ukupno 55 ljudi. Predavanje je komercijalnog karaktera, a organizatori poručuju: Na odraslima je (roditeljima, nastavnicima, stručnjacima) da postanu osjetljivi na ovaj ozbiljan problem i ne dopuste da nasilje, toliko prisutno u društvu, živi u školskim hodnicima i ostavi posljedice na razvoj djece. Prepoznavanjem, zaustavljanjem i sprečavanjem nasilja pružamo djeci pomoć da prevladaju posljedice nasilja, šaljemo im jasnu poruku da nam je njihova dobrobit važna i da živimo u društvu koje ne tolerira nasilje ni u kojem obliku. Prof. dr. Gordana Buljan Flander, koja je održala ovo stručno predavanje je psihologinja i integrativna psihoterapeutkinja za djecu i mlade u Hrvatskoj. Direktorica je Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba i kroz svoju tridesetogodišnju karijeru susretala se sa zlostavljanom i zanemarivanom djecom koja nisu imala potrebnu zaštitu odraslih. Devedesetih godina je među prvima prepoznala problem nasilja u društvu i osnovala Hrabri telefon – savjetodavnu liniju za zlostavljanu i zanemarenu djecu.
Ovakvih predavanja u Bosni i Hercegovini itekako nedostaje – nastavnom osoblju, ali i roditeljima i studentima koji se školuju za posao nastavnika/ica. Jedini način da se to promijeni jeste skretanje pažnje nadležnima na ovaj problem i na mogućnosti prevencije, a sigurno najveća prevencija jeste – obrazovanje. Ono je ključ svih (ne)uspjeha. Obrazovanje roditelja, nastavnog osoblja, nadležnih institucija i djece. Medije je preplavila vijest da je komesar za susjedsku politiku i proširenje Evropske unije Johanes Hahn uručio Upitnik Evropske komisije na koji vlasti Bosne i Hercegovine imaju rok od šest mjeseci da daju odgovore kako bi Evropska komisija ušla u proces odlučivanja o dodjeli statusa kandidata za Bosnu i Hercegovinu. No, koliko smo dorasli zadatku i šta nam znače dobri zakoni, kada se oni ne primjenjuju u praksi? Koliko će još nasilje biti tabulizirano i vraćano pod tepih, a škole sa voljom i entuzijazmom plaćati da njihovi nastavnici/e nauče više o toj temi? Organizatori su zadovoljni odzivom, ali jeste li vi? U Kantonu Sarajevo postoji 69 osnovnih i 38 srednjih škola – zbir 107. Predavanju je prisustvovalo 55 osoba – skoro pa duplo manje od broja škola na području cijelog kantona.
[1] Zakon o zaštiti od nasilja u porodici FBiH dostupan na: http://www.fbihvlada.gov.ba/bosanski/zakoni/2013/zakoni/9.html
Zakon o zaštiti od nasilja u porodici RS dostupan na: http://www.vladars.net/sr-sp-cyrl/vlada/ministarstva/mpr/Documents/%D0%B7%D0%B0%D0%BA%D0%BE%D0%BD%20%D0%BE%20%D0%B7%D0%B0%D1%88%D1%82%D0%B8%D1%82%D0%B8%20%D0%BE%D0%B4%20%D0%BD%D0%B0%D1%81%D0%B8%D1%99%D0%B0%20%D1%83%20%D0%BF%D0%BE%D1%80%D0%BE%D0%B4%D0%B8%D1%86%D0%B8.pdf