Radmila Rangelov Jusović, izvršna direktorica Centra za obrazovne inicijative Step by Step, magistrica pedagogije pred doktoratom, posvetila je karijeru borbi za bolje obrazovanje. Zahvaljujući njenom angažmanu i nesalomljivom uvjerenju da djeca zaslužuju školu u koju će ulaziti s osmijehom, sve je više učiteljica i učitelja, ne samo u Bosni i Hercegovini, koji se ne boje promjena. Povod za razgovor bio je mala čarka na facebooku, ali stvarni razlog je želja Školegijuma da čitaocima predstavi jednu savremenu i nadahnjujuću perspektivu.
Školegijum: Nedavno ste na FB grupi koja se zalaže za vraćanje ocjenjivanja u početnim razredima osnovne škole postavili svoj komentar, koji je izbrisan. Mogli bismo razgovarati o cenzuri na Facebooku, i o cenzuri uopće, u obrazovanju i na internetu, ali nas više zanima sadržaj Vašeg teksta i razlozi zbog kojih ste ga pisali.
Jusović: Mada tako ne djeluje na prvi pogled, mislim da su sva navedena pitanja na određeni način povezana. Naime, i obrazovanje i nastavnička struka se danas nalaze na velikoj prekretnici i prirodno je da određena pitanja izazivaju reakcije i neslaganja. Međutim, ukoliko sami nastavnici nisu spremni na otvoren i argumentovan dijalog, onda ne možemo govoriti o profesiji koja je spremna da se mijenja i unapređuje.
U konkretnom slučaju radilo se o delikatnom pitanju ocjenjivanja i kampanji jednog broja prosvjetnih radnika da se u niže razrede osnovne škole (tačnije, od početka drugog razreda) vrati brojčana ocjena. Kampanju pokrenutu na jednoj Facebook stranici (Prosvjetni radnici) pratio je sljedeći tekst: „Podržavamo peticiju učiteljica da se učenici brojčano ocjenjuju od početka drugog do devetog razreda osnovne škole“. Uz tekst su bile ponuđene opcije „Like ako podržavate akciju a komentar ako ne podržavate“. Pored toga, u zaglavlju stranice, pisalo je: „Svako dijete više voli brojčanu ocjenu“. U želji da dam doprinos diskusiji, iznijela sam svoj stav koji je glasio otprilike ovako (pošto je moj komentar istoga dana izbrisan sa stranice, mogu samo da parafraziram): Uzimajući u obzir svu uznemiranost, pa i opravdanu frustraciju prosvjetnih radnika zbog nedovoljno uređenog sistema opisnog ocjenjivanja, mislim da su ključna pitanja sasvim drugačija: šta je svrha bilo brojčanog bilo opisnog ocjenjivanja, koliko ocjenjivanje doprinosi napredovanju učenika, na osnovu kojih kriterija se vrši praćenje i ocjenjivanje, koliko je ocjenjivanje objektivno i utemeljeno na jasnim indikatorima, koliko često i kakvu povratnu informaciju dobijaju učenici i roditelji, da li pomažemo djeci da razviju sposobnost samoprocjene i postavljanja ličnih ciljeva i, na kraju, na kojim teorijama ili istraživanjima se zasniva profesionalno gotovo uvredljiva tvrdnja da „djeca više vole brojčanu ocjenu“?
To što je moj komentar izbrisan nakon nekoliko sati, sudi samo o spremnosti administratora konkretnog profila na dijalog i „drugačije mišljenje“, i manje je važno za našu temu. Pitanje praćenja i ocjenjivanje napredovanja djece je veoma složeno i ono mora postati predmet ozbiljne stručne analize. O njemu se ne može odlučivati preko noći, kao što je to sada slučaj, pa malo uvodimo ocjene, malo ih izbacujemo, u zavisnosti od trenutnih preferencija i „pritisaka“. Sve u svemu, pitanje profesionalizacije nastavničke struke i pitanje stvarnog unapređenja kvaliteta obrazovanja zahtijeva da prosvjetni radnici i svi drugi zaposleni u obrazovanju, ponude jasnu i naučno utemeljenu argumentaciju i nova rješenja, a ne prosto vraćanje na staro i poznato, jer je tako najlakše. Htjeli mi to ili ne, obrazovanje mora doživjeti značajne promjene, a najmanje što možemo očekivati je da se našom djecom bave profesionalci koji ozbiljno pristupaju svim pitanjima i spremni su učiti i mijenjati se.
Školegijum: Na kakvu nauku mislite kad kažete "naučno utemeljena argumentacija"? Pitamo Vas to jer smo u polju humanistike, kojoj mnogi osporavaju naučni autoritet. Istovremeno, živimo u društvu, a o tome smo više puta pisali u Školegijumu, u kome se iza nauke krije ideologija. Šta je za Vas nauka i zašto joj vjerujete?
Jusović: Kada sam se referisala na naučnu i stručnu argumentaciju, prvenstveno sam mislila na tendenciju da se stavovi i, posljedično, odluke u oblasti obrazovanja često donose na osnovu paušalnih procjena, nečijeg osobnog mišljenja ili preferencija ("meni se ovo sviđa ili ne sviđa"). Međutim, zahvaljujući napretku tehnologije, ali i mnogobrojnih relevatnih istraživanja u cijelom svijetu koja su nam dostupna, mi danas jako mnogo znamo o tome kako se djeca razvijaju i uče, koji su pristupi poučavanja efikasni, šta utječe na dobrobit djece i dr. Jedan broj istraživanja je realizovan i u našoj zemlji, ali se njihovi rezultati ne koriste za donošenje važnih odluka, pa imamo situacije da su, npr., aktivnosti u NPP-u neprilagođene uzrastu djece, da se uopšte ne koristi formativno (kontinuirno tokom rada) praćenje djece koje dokazano poboljšava rezultate, da ne koristimo neke efikasne metode za razvoj viših razina mišljenja i još mnogo toga. Pored toga, mi ne učimo iz postojeće prakse, ne pratimo šta se događa u učionicama, ne slušamo nastavnike i djecu i ne analiziramo uzroke određenih poteškoća pa da onda na osnovu toga donesemo određene odluke, nego ih donosimo izvan prakse.
Školegijum: Možete li neke od ključnih knjiga preporučiti? Šta mislite da bi bilo korisno da pročitaju nastavnici, a šta ministri? Postoji li neka dobra knjiga za direktore sindikata :-)?
Jusović: Hm, teško pitanje! Dostupne literature je toliko da nam je potrebna nova vještina kako bismo napravili dobru selekciju najbolje literature. Evo, da pokušam: Za ministarstva: dva izvještaja McKinsey Instituta "Kako su najbolji obrazovni sistemi došli na vrh" iz 2007. i "Kako najnapredniji obrazovni sistemi i dalje napreduju" iz 2010.
Direktori škola bi trebali da prouče, npr., Stolla i Finka i knjigu "Mijenjajmo naše škole". I jedni i drugi bi mogli mnogo da nauče iz knjiga Micheala Fullana o teorijama promjene u obrazovanju, liderstvu, unapređenju škola (više), ili istraživanja koja govore o značaju kvalitetnih nastavnika (više).
Knjiha Pasi Sahlberga "Lekcije iz Finske", prevedena je i unutar našeg jezičkog područja, i izvanredna je osnova za pokretanje različitih diskusija i debata.
Stranica ima izuzetno bogatu biblioteku i videoteku za nastavnike iz raznih oblasti. Tu je naravno i TED i ed.ted.
Naravno, ovo su neki od naslova koju su za mene bili značajni u proteklom periodu. Međutim, iako su izvori znanja dostupniji nego ikada, uključujući prilike za online kurseve i druge načine učenja, mislim da se ne čita dovoljno, ali što je još važnije, nastavnici nemaju (ili ne stvaraju) dovoljno prilika da o naučenom diskutuju, da pokušaju nešto od teorije ili dobrih praksi primijeniti u svom svakodnevnom radu.
Školegijum: Na koji način mislite da bi se to moglo promijeniti? Gdje bi akteri obrazovnog procesa mogli i trebali diskutirati o pročitanom? Postoji nešto što se zove "stručno usavršavanje", ali koliko znamo, to ostaje na nivou aktiva ili zbornica. Kako motivirati nastavnike da objavljuju stručne radove, da dijele svoja pozitivna iskustva, da učestvuju u radu skupova i konferencija?
Jusović: Pogrešna je teza da nastavnici nisu motivirani za svoj profesionalni razvoj. Međutim, cijeli obrazovni sistem je utemeljen tako da je u njegovom središtu nastavni plan i program, unaprijed propisane obaveze koje nastavnik treba ispuniti i koje se stalno povećavaju i usložnjavaju, a sa druge strane imamo izuzetno nerazvijen sistem stručnog usavršavanja. Pored toga, sistem je veoma centralizovan, unaprijed propisan, pa gotovo da možemo reći da su sve boljke nastavnog procesa prenesene i na obuku nastavnika. Naime, u sistemu stručnog usavršavanja dominira spoljna obuka koja ne polazi od potreba nastavnika, niti mu/joj često omogućava vrijeme da usvoji i usavrši vještine za primjenu naučenog u praksi. Profesionalni dijalog na razini škola nije razvijen, a nastavnike ne ohrabrujemo da diskutuju, reflektuju i svakodnevno propituju svoju praksu, nego im serviramo gotova rješenja. Bodovi za napredovanje daju se uglavnom za aktivnosti van nastave, a ne njeguje se, niti promoviše kreativnost i inovativnost nastavnika. Na kraju se kvalitetni nastavnici, koji uistinu jesu najveći resursi (mada mi zvuči rogobatno nastavnike zvati resursima, oni su mnogo više od toga), zatvaraju u svoja četiri zida i pokušavaju opstati, umjesto da im se da značaj koji zaslužuju.
Školegijum: Kad kažete "mi", mislite, pretpostavljam, na društvo u cjelini. Ali, odgovornost se ne može tek tako rasplinuti u neko nedefinisano "mi". U tom društvu neko ima moć da donosi odluke i usmjerava obrazovnu politiku, neko ima znanje da utječe na kvalitet tih odluka i te politike.
Jusović: Ako mislite na ministarstva, podbacujete. Pitanje obrazovanja je istinski pitanje opredjeljenja na višim nivoima vlasti, koje očigledno ne postoji. Obrazovanje, u najširem smislu, mora postati apsolutni prioritet cijelog društva.
Školegijum: Univerzitet bi trebalo da je nezavisan od opredjeljenja na višim nivoima vlasti. Zar ne bi bilo logično i očekivano da sa te strane dođe neki radikalniji glas koji bi pokrenuo reformu obrazovanja i naše školstvo približio savremenim i kvalitetnim praksama?
Jusović: Uloga univerziteta u reformi obrazovanja je posebna i, rekla bih, tužna priča o lošoj selekciji, hiperprodukciji nekvalitetnog kadra i nedostatku zainteresovanosti (ili sposobnosti) akademske zajednice da pokrene promjene.
Školegijum: Ne prebacuje li društvo previše tereta na nevladin sektor?
Jusović: Nevladine organizacije balansiraju između potrebe da udovolje donatorima, obrazovnim vlastima i, istovremeno, ispune svoju misiju. U nedostatku jasnih strategija i ozbiljnih namjera da se one i ostvare, one gube značajna donatorska sredstva, gube korak sa vremenom i, pomalo, ostaju bez daha i volje.
Školegijum: Ako za trenutak uprostimo sliku, na jednoj strani imamo one koji prodaju robu (obrazovanje) i druge koji je kupuju (roditelje, u ime djece). Bilo bi logično da se kupci žale na loš kvalitet robe. Ali oni, prvo, ne prepoznaju loš kvalitet (jer su i sami tako naobrazovani) a drugo, uvjereni su da plaćaju manje nego što roba stvarno vrijedi i vjeruju da su na dobitku.
Jusović: Roditelji su pomalo pogubljeni između sopstvenih problema i kontradiktornih poruka koje im obrazovanje šalje. Umjesto da u njima ima najmoćnije partnere, obrazovanje ih često tretira kao suprostavljenu stranu, i stalno pojačava antagonizam kroz uzajamno optuživanje.
Školegijum: Evo ideje za još jedan NGO projekt: dopunska nastava za roditelje.
Jusović: To bi bila izvanredna stvar, ali nije dovoljno da to NGO sektor provede. Sam sistem to mora prepoznati kao mogućnost i potencijal.
Školegijum: Šta se trenutno najvažnije događa u Step by step-u?
Jusović: Step by Step ili, „ozbiljnije“, Centar za obrazovne inicijative Step by Step, je organizacija koja proteklih 16 godina nastoji pokretati i otvarati, ali i nuditi moguće odgovore na mnoga važna pitanja u oblasti obrazovanja. Mi duboko vjerujemo da niti jedno djete ne smije biti uskraćeno za pravo da se razvija i uči prije svega u sredini koja je brižna i u kojoj svi odrasli sarađuju u najboljem interesu djeteta, da je svako dijete jedinstveno biće koje moramo poštovati i pomagati mu/joj da bude najbolje što može i da vjeruje u sebe, da je učenje fascinantan proces istraživanja i otkrivanja (a ne držanja lekcija), i da je važnije da naučimo djecu da misle i da postanu empatične i dobre osobe, nego da zapamte neke podatke iz udžbenika, da je kreativnost potencijal koji ima svako dijete i da je treba njegovati, da je djetinjstvo najvažniji period života koji nas određuje, i da svako dijete ima pravo na najlješe uspomene iz djetinjstva i školovanja. Vjerujemo da svako dijete ima pravo na kvalitetne i posvećene nastavnike, i da moramo vratiti dignitet i povjerenje u profesiju učitelja, odgajatelja, nastavnika.
Naši projekti su vođeni ovim uvjerenjima, a trenutno radimo na organizaciji naše velike regionalne konferencije koja svake godine u avgustu okuplja zaljubljenike u ovu profesiju iz šest zemalja, radimo na osmišljavanju novog kurikuluma, razbijanju predrasuda i diskriminacije romske djece (i sve druge marginalizirane djece kojih je u BiH sve više), realizujemo naše programe obuke iz oblasti metodike, društvene pravde, kritičkog mišljenja, partnerstva sa porodicama, razvijamo profesionalne zajednice za učenje u školama... i još mnogo toga.
Nekada smo dva koraka naprijed, nekada dva nazad, ali vjerujemo da su se neke stvari ipak pokrenule i promijenile, zahvaljujući prvenstveno hiljadama nastavnika koji su bili – i još su dio – naše zajedničke priče.
Školegijum: Čiju biste aktivnost izdvojili kao izuzetno važnu, korisnu, kvalitetnu? Koga biste preporučili kao uzor djelovanja u polju obrazovanja? Kome ste Vi zahvalni za ono što danas znate, želite i možete?
Jusović: Oni koji me poznaju, dobro znaju da sam ja od one vrste koja je svaki dan nečim inspirisana i nadahnuta, i koja svakoga dana pronađe neku dobru priču. To je moj izbor i svjesna odluka, a ne bijeg od problema ili loših priča. Ja vjerujem da tako rastemo i kao profesionalci i kao ljudi. Mogla bih sada nabrojati neka velika imena, autore knjiga koje sam pročitala, ali na mene su istinski utjecali razni (neko bi rekao – obični), ljudi: moj stric, seoski učitelj, čija je učionica bila moje prvo igralište, moj otac koji me ničemu nije učio a sve mi je svojim životom pokazao (prvi postulat pedagogije), moji kumovi koji mi nikada nisu donijeli čokoladu nego knjigu... nebrojeno mnogo učitelja u kojima sam prepoznala isti zanos i sposobnost da svijet vide očima djece. Inspirisali su me i moji profesori koji su mi barem tri puta uručili ukor nastavničkog vijeća jer sam se „bunila“, nekog branila ili nešto tražila!
