ponedjeljak, 18. juni 2018. godine
Na oglasnoj ploči čitam datume odjeljenskih vijeća. Do petka, dakle, trebam pripremiti izvještaj o uspjehu svog razreda. Ne znam još šta to tačno znači, sjećam se da mi je kolegica samo rekla da ona ima neku tabelu u Excelu zahvaljujući kojoj ne moram sve pješice unositi. Na stolu pored sveske u koju upisujemo vrijeme dolaska i odlaska s posla, zatičem molbu kolege da se izjasnimo da li smo za ili protiv narednog štrajka. Razlozi se, kako piše, nalaze u pušari. Više od razloga novog štrajka, pažnju mi u tom trenutku privlači poruka drugog kolege zalijepljena selotejpom na stolu u zbornici: Poštovane kolege i kolegice, kome nešto nije jasno u vezi organizovanjem i odlaskom na iftar 5. 6. 2018. neka se meni lično obrati da mu pojasnim, a ne da šara po mom listu prisustva na poslu jer je to jako nekulturno i neozbiljno. Hvala i neka ga dragi Allah nagradi za ovo što je šarao. Ne skidaj nek se vidi kakvi smo. Čitanje mi prekida sekretarka škole, doziva me u svoju kancelariju i govori ime škole u kojoj sam u srijedu i četvrtak na eksternoj maturi. Koristim priliku da je pitam šta je s mojim godišnjim. Ništa, morate imati minimum šest mjeseci neprekinutog rada. A regres? Regres se direktno naslanja na godišnji odmor. Tako je svugdje, takav Zakon o radu, šta ćete.
utorak, 19. juni 2018. godine
Danas su posljednji časovi s mojim učenicima. Sutra sam na polaganju mature u drugoj školi, pa djecu nakon što im zaključim ocjene pitam šta su naučili od mene za ova dva i po mjeseca.
Naučili ste me kako da budem pravi čovjek u životu, kaže jedna učenica.
Kako se to bude pravi čovjek u životu? pitam znatiželjno. Pa ne osuđujemo ljude prema izgledu i ne govorimo im ništa ružno dok ih ne upoznamo.
Pored gradiva, posebno me raduje da sam svoje učenike, prema njihovim riječima, naučio i kako da maštu iskoriste u životu, kako da više razmišljaju o školi i životu, kako da postupaju prema ljudima. Kod mene kao nastavnika posebno vole: igru, kvizove, slušanje, razumijevanje. Časove u ovoj školskoj godini završavam pitanjem po čemu će me pamtiti.
Po ajfonu, meditaciji, čarapama, prvoj petici iz pismene, po tome što nam objasnite a ne budete ko nastavnica sve vrijeme na kompjuteru, tamnoj odjeći, načinu na koji držite kredu, pravdi, špicastom nosu, smijehu, komunikaciji, izazovima, odzvanjaju dječji glasovi učionicom u posljednjim minutama mojih časova u ovoj školi.
srijeda, 20. juni 2018. godine
Nismo dugo tražili školu za koju do prije par dana nisam ni znao da postoji. Za sam početak dana, odlično prolazno vrijeme. Na vratima srdačna dobrodošlica, a zatim obilazak zgrade. Direktor nam pokazuje prostorije u kojoj smo ove godine, moje kolege i ja, raspoređeni za maturu. Imamo i stomatološku ambulantu, dodaje ponosito između naših uzdaha oduševljenja opremljenošću škole stare tek dvanaest godina. Nakon popijene kafe i tehničkih dogovora, poziva mene i kolegicu da pogledamo testove iz Bosanskog, hrvatskog, srpskog jezika da vidimo ima li nekih grešaka prije nego što testove isprintaju. Primjećujemo na prvu kako su pitanja jedne grupe evidentno lakša nego pitanja druge. Dakle, na eksternoj maturi iz BHS jezika pitanja nisu jednako po težini raspoređena u sve četiri grupe. Komentiramo i kako bismo voljeli da vidimo znaju li svi iz Ministarstva pravopisna pravila koja se traže od djece da znaju. S obzirom na broj pravopisnih grešaka koje dobijamo u njihovim dopisima, teško. Danas kolegica i ja samo ispravljamo testove. Druge kolege dežuraju, a mi se družimo s kolegama iz škole domaćina u rahat sobi, kako su nazvali jedinu prostoriju u kojoj se može pušiti. Govori se a o čemu drugom nego li o struci. Kritikuju se mlade kolege kako nespremni dolaze na polaganje stručnog. Golfa dvicu privučem gepek pun stvari, a danas dođu polagat stručni nemaju magneta, kaže kolegica.
Nas dvoje mlađih u struci, pripravnici, kako se često šalimo na svoj status kolegica i ja, pokušavamo da odbranimo generaciju riječima da ne treba generalizirati. Starija kolegica nas podrži riječima da ona najbolje zna kako je mladima. Kod kuće mi sjedi dvoje nastavnika. Bolje im je nego u školi, dodaje kroz smijeh treća te kako razgovor odmiče konstatuje da će njoj za dvije godine umjesto u penziju biti bolje da ode u zatvor. Em što će mi penzija biti mala, em što su u zatvoru samo brave elektronske, a ovaj ministar će smisliti još štošta elektronsko. Jedini došao iz učionice, a najgori, kaže za ministra kolegica koja je sve vrijeme samo mudro slušala razgovor. Nakon sat vremena urađeni testovi dolaze, te ih kolegica i ja naredna dva sata pažljivo ispravljamo.
Svaki rad pregledamo po dvaput, bodove brojimo i po nekoliko puta, sve da ne bismo negdje neko dijete zakinuli. Dok ispravljam testove, zaključujem kako bi poslije devet godina učenja maternjeg jezika na maturi trebalo, zapravo, provjeriti kako je jezik pomogao djeci da upoznaju sebe i svijet oko sebe, a ne obasipati ih silnim pitanjima o gramatičkoj strukturi jezika koja će još koliko sutra zaboraviti.
četvrtak, 21. juni 2018.
Drugi je dan mature, direktor je rekao da svi dođemo između 9 i 9 i 15. Jedan kolega dolazi u 9:38 i direktor ga odstrani s polaganja mature uz riječi da nema šta s njim pričati. Kašnjenjem pokazuje nepoštovanje prema meni, ministru, školi, objašnjava nam kasnije u svojoj kancelariji poslije čega nam čita njihove izjave. Po meni, ovdje jedina bude zakinuta kolegica, koja mora na kraju sama ispraviti sve testove bez pomoći odstranjenog nastavnika. Dežu- ram jedan sat na engleskom i posmatram svu tu djecu nervoznu, uplašenu, umornu. Vrte papirima, olovkama, nogama, znoje se. Zrak je otežan i atmosfera jako napeta. Pokušavam da ih ohrabrim riječima da se u životu može uspjeti i ako se ne uradi matura dobro.
Ali se ne može upisati dobra škola, kaže jedna učenica.
Kako ko, ispravlja je drug iza nje.
Nakon što smo završili s dežuranjem prvog stranog jezika, čekamo testove iz matematike kojih nema. Matematika je trebala da bude u 12, a sada je 11:45 i testova još nema. Direktor nam javlja da će se polaganje matematike pomjeriti za jedan sat. Matematika je trebala biti prva i sama, a drugi dan jezici, konstatujemo jednoglasno u rahat sobi, dok nas kolegice iz ove škole mole da ne budemo djeci babaroge.
Prošle godine su bili nastavnici, samo im puške još trebale, toliko su djecu prepali i zbunili. Ne kažem da ih pustite da prepisuju, ali stres je to veliki za njih, pa imajte razumijevanja.
Na polaganju matematike pet minuta prije kraja ulazi direktor i govori djeci da je deveti zadatak grupe B pogrešno postavljen. Sutradan od kolegice matematičarke saznajem da nije jedino taj zadatak bio pogrešno postavljen te da je ona prvo morala sve zadatke svih grupa da preradi, pa onda tek da ispravlja. Konstatuje i kako su zadaci bili teški za nivo osnovne škole.
petak, 22. juni 2018.
Nemam više snage ni za šta. Ponavljam samom sebi čim sam ustao još samo danas odjeljenska i konačno vikend. Prethodnih sam dana u pauzama mature pripremao izvještaj o uspjehu i vladanju svog razreda, s milion pitanja i potpitanja, sve naravno preračunato u postotke. U glavi mi se premeću brojke, slova, vladanja, matura, a tek mi slijedi birokratski dio nastavničkog posla koji radim prvi put. I vrlo često se gubim u svemu tome jer nisam siguran šta se piše crvenom, a šta plavom olovkom, gdje ide šta, u koju rubriku, da li se vladanje piše vrlo dobro ili vrlo dobar. Prvi put sam i razrednik, te sva sreća da imam kolegicu voljnu i spremnu da sve objasni i pomogne. Nakon sjednice odjeljenskih vijeća u kabinetu uz Balaševića računamo prosjeke, pratimo koliko je časova realizirano, a koliko ostvareno, pa sve to po nekoliko puta saberemo da vidimo da li se slaže, brišemo zaključne ocjene ispisane suhom olovkom, pa ih podebljavamo crvenom po nekoliko puta da se vidi, gledamo da li je svako dijete donijelo knjižice koje treba ispisati, računamo hoćemo li sve stići do sravnjivanja dnevnika. U petak na kraju radnog dana konačno odahnemo. Najgore je prošlo, još par dana administrativnih poslova i neko na godišnji, a neko na biro.
