Ko u ogrtanju sportista na Olimpijskim igrama zastavama njihovih država ne vidi ono što Majkl Bilig odlično naziva banalnim nacionalizmom, njemu će biti normalno i ispravno to što se ruskim i bjeloruskim paraolimpijcima zabranilo učešće na ovogodišnjoj Olimpijadi. Nakon što je ostavio mogućnost tim takmičarima da se takmiče pod olimpijskom zastavom, komitet je već sutradan, pod pritiskom većeg broja nacionalnih komiteta, promijenio odluku. Saopštenje je šlampavo, a kad isključene sportiste proglasi žrtvama odluka njihovih vlada – i cinično. Paraolimpijska takmičenja više su od sporta; ona su pobjeda sama po sebi, lični trijumfi upornosti i nemirenja s hendikepima, veličina koju slavi Hemingvej u Starcu i moru.
Paraolimpijske igre su rezultat dugotrajne borbe za inkluziju. Inkluzija u načelu podrazumijeva uvažavanje ljudskog bića bez obzira na njegove intelektualne ili motoričke sposobnosti. Ona nastoji da stvori prilike u kojima će se osobe s različitim vrstama poteškoća osjećati ravnopravno, ispunjeno, zadovoljno, sretno, uprkos dugoj i sumornoj istoriji njihovog isključivanja iz društva. Inkluzija podrazumijeva uvažavanje koje nije formalno, nego je pretvoreno u akciju, u događanje, u novi kvalitet života za sve uključene. Nakon odluke olimpijskog komiteta u Pekingu, taj kvalitet je ustuknuo pred banalnim nacionalizmom kao dominantnim pogledom na svijet.
Istina je da banalni nacionalizam prosto kvasa na stadionima i u sportskim halama, iako se, naravno, ne ograničava samo na njih. (Bilig opisuje različita neočekivana mjesta na kojima se pojavljuje.) Zato se nesretna odluka tako lako i donijela. Ali svoju dugovječnu mladost taj banalitet prije svega duguje školi. U njoj se odmalena, pod obrazovnim ciljem njegovanje patriotizma, predmet te ljubavi predstavlja lažno. Falsifikuju se i uvećavaju nepostojeće vrline naše zajednice dok se istovremeno u istom paketu s razvijanjem ljubavi prema domovini razvija i osjećaj nesigurnosti i straha od svega što te naše vrline nema. U nastavnim programima prilagođenim tom cilju potiče se i razvija jedno nesigurno znanje koje, umjesto oslonca u etici i činjenicama, sigurnost nalazi u emociji. Razvijajući ljubav prema rodu, škola razvija i brigu za njegovu sigurnost. Rezervoari straha pune se energijom isključivosti. U zgrčenoj duši sve je manje mjesta za empatiju, koja na kraju atrofira u egoizam. Čovjeku je od brige i opreza sve hladnije i sve mu je potrebnija zastava da se njome ogrne i ugrije.
Odluka da se zabrani takmičenje ruskim i bjeloruskim paraolimpijcima nije donesena iz solidarnosti prema brutalno napadnutoj Ukrajini, nego iz brižljivo posijanog sjemena banalnog nacionalizma. Ta bi odluka htjela biti pravična, ali je daleko više od toga – sebična. Ona služi tome da se umiri bijes zbog vlastite bespomoćnosti. Ne može se ravnodušno gledati palež i satiranje, ljudsko u svakome od nas bi da to prestane; ali ako je to ljudsko tokom školovanja pod lepršanjem nacionalne zastave atrofiralo, onda će rješenje za svoju bespomoćnost tamo tražiti ispoljavajući svoju moć ovdje. Gdje god to ovdje bilo, u Pekingu ili na Fejsbuku, taj je samoodbrambeni mehanizam isti: okomi se na slabijeg.
Inkluzija je u našim školama zato i zapela. Sve ono što ona predstavlja – uvažavanje, podršku, saradnju, čovjekoljublje – vremenom se smanjuje i gubi, jer se preusmjerava ciljevima obrazovanja na sebe i svoje. Razvija se i jača osjećaj pripadnosti plemenu i naciji, ohrabruje suparništvo prije saradnje, egoizam prije altruizma. Dijeljenje se čini kao gubitak. Vrline se svode na rezultate, da na kraju svjedočanstva i diplome postanu važnije od drugarstva i znanja. Roditelji koji će uskoro tražiti da se njihovoj djeci navuku ocjene na odličan prosjek poštenije razumiju taj opšti trend od nastavnika. Uspjeh se ne odnosi na znanje, nego na banalni nacionalizam. Možda se u vezi s ruskom agresijom ovog trenutka ne može ništa učiniti. Ali možda može sa školom.
