Istorija kao nauka puna je zamki jer prošlost zbog svih svojih nepoznanica i praznina prestavlja plodno tlo za projekcije i manipulacije autora koji često svoja politička uvjerenja i iskustva tkaju u pisanje. Zbog toga svaki ozbiljan naučnik koji se bavi prošlošću treba konstantno biti svjestan svojih stavova, detektovati pristrasnost i biti iskren prema publici o opsegu sopstvenog znanja. Izučavanje prošlosti ne treba biti u službi (etno)nacionalizma, već nauke i razumijevanja prošlosti, a ne njene mistifikacije. To je posebno važno kada se od nauke očekuje da bude osnova nastavnih sadržaja.
Istraživanje Čemu (ne) učimo djecu ukazalo je na postojeće nedostatke istorije koja se uči prema (etno)nacionalnom principu. To istraživanje detektovalo je etnonacionalističke perspektive kojima se kao alternativa nudi nešto što bismo mogli nazvati integralno bosanstvo. Tako je naprimjer vršilac dužnosti direktora Instituta za historiju Sedad Bešlija na promociji knjige Arhivska građa za historiju srednjovjekovne Bosne Esada Kurtovića objavljivanje ovog naučnog djela protumačio kao kolektivnu pobjedu, određujući istoriju kao nauku koja afirmira identitet.
Korištenje istorije za dokazivanje kontinuiteta nacije od srednjeg vijeka pa i prije, od rimskog doba ili čak praistorije, nije novina u historiografiji. Zapravo – istorija kao nauka, od svog postanka u antičkoj Grčkoj pa do uvođenja na katedre u 19. vijeku, uvijek je bila oruđe političkih elita za promociju ideja ili određenih ličnosti. Kreiranje narativa o slavnoj istoriji, ratnim pobjedama ili velikim ličnostima ima za cilj reprodukciju identiteta koji dozvoljava elitama ostanak na vlasti i manipulaciju korištenjem kreiranih nacionalnih simbola. U tom duhu se i danas pišu istorije o Ilirima, dolasku Slovena i srednjovjekovnoj Bosni. Ova djela nastaju iz pera kako profesionalnih istoričara tako i amaterskih istraživača prošlosti, a zajednička odlika im je širenje određenog pogleda na istoriju i ukazivanje na njen značaj za sadašnju publiku.
Osnivanje ilirske države i vrijeme do posljednjeg ustanka Batona na području rimske provincije Dalmacije dogodilo se (ugrubo) 2.000 godina prije osnivanja savremene države koju poznajemo pod imenom Bosna i Hercegovina. Sličnost stanovnika Bosne i Hercegovine sa stanovnicima antičke Dalmacije odlikuje se samo u tome da mi živimo na istoj teritoriji na kojoj su oni živjeli u prošlosti. Međutim, Salmedin Mesihović (uz Amru Šačić autor knjige Historija Ilira, koja obrađuje pomenute događaje) smatra da bi izučavanje istorije Ilira trebalo biti izuzetno važno za identitet stanovnika Bosne i Hercegovine jer oni su naši preci koji su nepravedno zaboravljeni:
U nama žive drevni Iliri, najviše imamo ilirskog naslijeđa. Kada je riječ o tragovima, najviše ih je pohranjeno u Zemaljskom muzeju BiH, ali ih ima i u drugim muzejima širom BiH. Nalazišta su vrlo slabo zaštićena jer su ljudi, nažalost, nesvjesni svoje istorije i predaka, izjavio je Mesihović. Ide i dalje tvrdeći da je kasnija prošlost zasjenila naše stvarno porijeklo koje seže duboko u prošlost.
Važno je iz ove knjige shvatiti da istorija ne počinje 1918, kako neki tumače, ni 1878, kako drugi tumače, a niti 1463. godine, što treći tumače, već da je naše porijeklo mnogo starije i da imamo dosta podataka o zajedničkom porijeklu koje je zbog političkih istorija ostalo prilično zatamnjeno. Zato se sada moramo boriti da najstarije tragove našeg postojanja ponovo izvedemo na svjetlo dana, tvrdi Mesihović.
On svoje viđenje kontinuiteta prošlosti suprotstavlja drugim tumačenjima, što je dobar primjer borbe narativa za umove i srca njihove publike, odnosno stanovnika Bosne i Hercegovine. Nacionalistički narativ, bez obzira na to koji prefiks imao, uvijek koristi iste metode iskrivljenog predstavljanja slavne prošlosti, te se oslanja na viktimizaciju, postojanje vanjskog neprijatelja i borbe za ispravljanje neke viševjekovne nepravde. Ukoliko analizirate bilo koji nacionalizam na prostoru Bosne i Hercegovine, a i šire, pronaći ćete ove elemente.
No, Mesihović nije jedini koji lijek za bosanskohercegovačke nacionalizme pronalazi u kreiranju građanskog nacionalnog identiteta. Profesor Husnija Kamberović, jedan od vodećih istoričara u Bosni i Hercegovini kada je riječ o proučavanju uticaja (etno)nacionalnih mitova na interpretaciju istorije, nije imun na zamke projekcija sopstvenih političkih stavova. U intervjuu koji je objavljen povodom knjige Historiografija u Bosni i Hercegovini u službi politike izjavljuje kako je ključno naglasiti da je Bosna i Hercegovina starija i od Dejtonskog sporazuma i od ZAVNOBiH-a. Ova izjava je problematična prvenstveno zato što ostavlja prostor za različita tumačenja, poput onog da ova država ima kontinuitet od srednjeg vijeka, osmanskog ili austrougarskog perioda. Podsjećanja radi, ZAVNOBiH predstavlja temelj moderne Bosne i Hercegovine i stoga se s pravom može posmatrati kao početak državnosti. Pravilno bi bilo reći da državnost moderne Bosne i Hercegovine počinje sa ZAVNOBiH-om, ali da je istorija ovih prostora starija od tog događaja i Dejtonskog sporazuma.
Pojedini istoričari upravo ZAVNOBiH vide kao centralnu tačku kreiranja bosanskog nacionalnog identiteta. Pripadnici Asocijacije nezavisnih intelektualaca Krug 99 apeluju na razvijanje bosanskog nacionalnog identiteta na principima negacije velikosrpskih i velikohrvatskih ambicija prema Bosni i Hercegovini. Član Kruga 99 Adnan Velagić upravo ZAVNOBiH smatra činom suprotstavljanja težnji Hrvatske i Srbije i klicom bosanskog identiteta.
To znači da su i Srbi i Hrvati i Muslimani (Bošnjaci) izrazili svoje protivljenje velikodržavnim ambicijama iz susjedstva. Na ovim osnovama treba graditi koncept jer će on stvoriti prostor za formiranje centralne nacije u BiH. Ona će državni nacionalizam pozicionirati u prvi plan i više neće biti moguće infiltrirati centrifugalne sile na određenim prostorima u BiH, koji će prijetiti njenom podjelom. To znaju i naši susjedi Srbija i Hrvatska koji, nažalost, još uvijek stoje u pozicijama velikodržavnih imperativa, rekao je Velagić.
Za čitaoce koji nemaju simpatija za bosanskohercegovačke etnonacionalizme, ove težnje ka stvaranju bosanskog identiteta možda ne zvuče sporno. Ali, sa ili bez etno prefiksa, nacionalizam je nacionalizam, pa čak i građanski ili bosanskohercegovački. Koliko god politički on bio legitiman, u nauci, a onda i u obrazovanju, on je problematičan.
Kao i etnonacionalizmi, on operira istim alatima. Prvenstveno koristi prošlost za kreiranje zamišljene slavne istorije nacije koja je pod pritiskom etnonacionalnih narativa potisnuta i zaboravljena, što je jasno i kod Mesihovića kada svojim izjavama ostavlja utisak da je spoznao tu slavnu prošlost na čijim bi se osnovama gradio bosanski identitet. I Bešlija vidi srednjovjekovnu bosansku državu kao osnovu zajedničkog bosanskohercegovačkog identiteta, pa čak koristi militaristički žargon prikazujući naučnika (Kurtovića) kao nekog generala koji nam je omogućio pobjedu u borbi nacionalnih narativa. Najzad, i Velagić se oslanja na zajedničku antifašističku borbu naroda Bosne i Hercegovine kao centralnu figuru za stvaranje bosanskog nacionalizma. Iako se, na prvi pogled, čini da je zajednički bosanskohercegovački identitet dobra ideja za premošćivanje podjela u bh. društvu, nacionalizam je po prirodi isključiv, zahtijeva stalno postojanje vanjskog neprijatelja i uvijek će biti izvor sukoba i manipulacije vladajuće elite. Uspostava zdravog društva ne može se postići afirmacijom novog nacionalizma, već razvijanjem kritičkog mišljenja svake individue i izgradnjom zdravog odnosa prema kolektivnom identitetu koji se, umjesto glorifikacije, bazira na kritici. Stoga je umjesto kreiranja novog bosanskog identiteta koji se zasniva na građanskom nacionalizmu potrebno obrazovanje bazirati na razvoju kritičkog mišljenja i multiperspektivnosti. Zato bi, umjesto nacionalizma (svejedno da li etno ili integralnog), bilo potrebno u škole uvesti teme koje prikazuju istorijsko iskustvo različitih društvenih slojeva, perspektivu žena i posljedice događaja koje su kreirale političke elite na obične ljude.
