Majka sam jednog dječaka, zapravo momka, direktorica nevladine organizacije i prosvjetna radnica – dakle, neko ko itekako može govoriti o obrazovanju.
Za mene je ovo vrlo svijetla tačka, ova tematska sjednica, jer pričamo o mnoštvu problema i razmjenjujemo mnogo informacija, koje sigurno nećemo procesuirati odmah, na prvu, ali je dobro da krećemo od nečega. U to ime zahvaljujem se kolegiju koji je dozvolio da imam svojih pet minuta, iako sada govorim u ime 600 porodica, okupljenih oko Udruženja Dajte nam šansu, koje su mi dale te ovlasti. Vrlo kratko ću.
Pohvalna je prezentacija ministrice (Zineta Bogunić, op. priređivača), ali je ujedno i diskriminirajuća. Isto tako, ono što me ohrabruje jeste da pojedini zastupnici shvataju da pričamo o obrazovanju djece koja imaju poteškoće u razvoju. Zašto to govorim? Kompletna prezentacija svodi se na inkluzivno obrazovanje, ali ja ću postaviti pitanje – a mislim da je neko od zastupnika govorio o tome – da li je inkluzivno obrazovanje odgovor na potrebe svakog djeteta? S aspekta mene kao roditelja koja ima dječaka od 17 godina – sasvim sigurno nije! Kao roditelj imam pravo to da kažem (jer možda je nekom to teško reći), ali ja govorim javno i glasno: ne može svako dijete biti uključeno u proces inkluzivnog obrazovanja, barem ovakvog kakvo jeste danas.
Ono što smo čuli jeste da imamo Pravilnik o inkluzivnom obrazovanju, koji jeste dobrodošao, ali postoji li pravilnik kada pričamo o specijalnom obrazovanju? Zašto to pitam? Ogroman broj roditelja ima djecu sa kombinovanim smetnjama, recimo slušne probleme, dijagnoze iz autističnog spektra, fizičke probleme, i znate šta im se događa? Odu u školu Vladimir Nazor i tamo im kažu da njihovo dijete ne čuje i da trebaju ići u Centar za slušnu rehabilitaciju, a tamo im kažu da je njihovo dijete za Mjedenice jer ima kombinovane smetnje... Šta radimo? Imamo nešto što postoji godinama, imamo škole specijalnog obrazovanja i, dopalo se to nama ili ne, moramo dijeliti obrazovanje.
Vi, zastupnici, barem vi koji se zalažete da donesemo promjene u obrazovanje za ovu populaciju, morate shvatiti da za njih obrazovanje nije naučiti sabirati, oduzimati. Za neke jeste, ali za neke je naučiti popiti čašu vode, naučiti koračati... Neki od nas svoju djecu uče da koračaju; za nas je to obrazovanje, a nisam čula da ste krenuli u jačanje ovih ustanova. U potpunosti su zanemarene specijalne škole.
Postoji jedna neformalna kategorizacija – više o tome zna Segmedina Srna koja je s nama od početka. Naime, prva kategorija je za inkluzivno obrazovanje, i druga kategorija također, ali ona uključuje i djecu sa kombinovanim smetnjama. Treća kategorija nije za inkluzivno obrazovanje. Većina roditelja se slaže s tim, i mi nećemo dozvoliti da sada jačamo nešto što je na sceni 15 godina, a zanemarujemo nešto što postoji 50 godina.
Dakle, ako ćemo raditi reforme – radit ćemo ih za svako dijete, jer, kao što je rekla ministrica, svako dijete ima pravo na dostojanstveno obrazovanje i dostojanstven život. Ali, morate znati da obrazovanje nije samo podrška djeci, nego i roditeljima koji su ključ uspjeha razvoja njihove djece, a naročito djece s poteškoćama u razvoju. Ako nemate osviještenog roditelja koji je shvatio i prihvatio da je njegovo dijete drugačije u odnosu na ono što je sanjao – nećete dobiti nikakav rezultat. Temelj uspjeha su roditelji.
Govorili ste ovdje i o mobilnim timovima, ali vrlo kontradiktorno. Rekli ste da je formirano 20 timova, ali je pitanje koliko često će raditi sa djecom s poteškoćama u inkluzivnom obrazovanju, jer znamo da samo kontinuitet može donijeti konkretne i vidne rezultate. Rekli ste da nemamo asistente u nastavi u specijaliziranim školama, jer imamo obučeno osoblje – kao što su defektolozi, čije zvanje jeste rad sa djecom s poteškoćama u razvoju... pa ste rekli da će se mobilni timovi uključiti u specijalizirane škole... To mi nije jasno, pa bih molila da pojasnite.
I ne znam ko je spomenuo da, kada govorimo o ovoj populaciji i o pravcu u kom treba da ide obrazovanje, ne smijemo zaboraviti da ono mora biti mulitisektorsko. Ne smijemo očekivati odgovor samo od Ministarstva obrazovanja, nego i od Ministarstva socijalne brige i zdravstva.
Ne znam imate li informaciju koja je stara deset godina, a koja dolazi iz kantonalnog Centra za socijalni rad, da je više od 1.000 djece tada izuzeto iz obaveznog procesa obrazovanja. Zašto? Sudimo im jer ne pričaju, ne govore, jer nikada neće znati izgovoriti svoje ime! Imamo li pravo na to? Hoćemo li ih otpisati jer nemaju potencijal da možda budu građani od koristi?
Ono što želim reći u ime 600 porodica Udruženja Dajte nam šansu u kojima žive djeca koja imaju različite oblike invaliditeta jeste da, ako ćemo pričati o obrazovanju, moramo pokriti svako dijete, pa i ono koje nikada neće stati na svoje noge ili znati izgovoriti svoje ime.
Rekla sam da je većina zastupnika uključena u ovu temu, ali bih vas zamolila da ne radite površno, jer tema je osjetljiva i nešto što uradite može da proizvede dodatnu diskriminaciju. Ako želimo sistemsko rješenje – ne možemo ograničiti broj djece ili određene dijagnoze. To ste uradili nedavno i izazvali revolt roditelja i ljutnju. Moramo raditi ili za svako dijete ili ni za koga. Hvala lijepo!
