Vijest o imenovanju nove ministrice predškolskog, osnovnog i srednjeg obrazovanja u Kantonu Sarajevo već u samom naslovu daje vrlo jasnu sliku o stanju njenog resora.
Naida Hota-Muminović, aktuelna direktorica Bošnjačke gimnazije, koja još nije ni ušla u svoju kancelariju, napravila analizu i sagledala nagomilane obrazovne probleme, već bi se trebala zabrinuti.
Želim da vjerujem da buduća ministrica zbog ovoga nije sretna ni zadovoljna, da je povrijeđena zbog neprimjerenog, uvredljivog i neodgojenog izvještavanja koje se tiče nje lično i u kojem su godine njenog rada i truda, znanja i sposobnosti podređene njenom fizičkom izgledu i vjerskom opredjeljenju.
Staviti prije činjenica o dosadašnjem radu, uspjesima, njenoj karijeri i svemu onome čime se u životu bavila to da je ona prva ministrica s hidžabom – pogrešno je i uvredljivo na više nivoa.
Prvi od njih svakako je to što, pretpostavljam, hidžab nije ono zbog čega je imenovana na tu funkciju, već njena sposobnost, kvalitet i reference koje ima u svojoj obrazovnoj karijeri a koje su je preporučile na ovu odgovornu funkciju.
Ne sjećam se naslova i isticanja u izvještavanjima prilikom prijašnjih imenovanja koji su govorili da je u pitanju, primjerice, prvi ministar s minđuhom u uhu. Da li je riječ o predrasudi ili to što je u pitanju žena (za koje se skoro u pravilu ističe sve vezano za fizički izgled prije nego zvanje, znanje i sposobnosti) ili je to rezultat obrazovanja, pa ako hoćete i odgoja onih koji rade u tim medijima.
Klikbejt naslovi, članci i senzacionalističko izvještavanje u medijima najčešće već u samom naslovu “bacaju bombe” kojim žele da “upecaju” što veći broj onih koji će otvoriti ili pogledati priču za koju se najčešće ispostavi da sadržajem ne odgovara naslovu ili najavi. Cilj je doći do što većeg broja klikova ili postići što veću gledanost i slušanost, što u konačnici za rezultat daje veći broj oglašivača u medijima i veću zaradu.
Za razliku od televizija i radija nad kojim nadležnost ima Regulatorna agencija za komunikacije (RAK), na internet portalima te vrste odgovornosti nema. Zato ćemo često vidjeti i razliku u izvještavanju na portalima elektronskih medija i onoga kako rade u “živom” programu..
Poseban problem su “divlji” portali bez impresuma iz kojeg bismo saznali ko zapravo stoji iza njih, koji su napravljeni isključivo radi sticanja zarade ili za promociju određenih interesa.
Klikbejt vijesti kod onih sa razvijenom kritičkom svijesti i elementarnom medijskom pismenosti mogu izazvati ogorčenost i osjećaj da su prevareni i oni brzo prepoznaju i odustaju od takvih portala.
Međutim, problem jeste što kod većeg dijela publike, u ovom slučaju one koja bi nam trebala biti i najbitnija, a to su mladi i djeca, upravo kao posljedicu obrazovnog sistema koji ne sadrži osnove medijske pismenosti i razvoj kritičke svijesti dobijamo konzumente kojima ovakve vijesti i način izvještavanja može biti zabavan, ili, što je još gore, informativan. tj. da ljude radije procjenjuju po odijelu nego po djelima.
Ne treba zaboraviti da bi mediji morali imati odgovornu i odgojnu i obrazovnu ulogu, pri čemu posebno mislim na javne emitere i portale, ali to ne oslobađa odgovornosti ni komercijalne medije. Njihov zadatak morao bi biti da budu podrška obrazovnom sistemu u razvoju medijske pismenosti i kritičke svijesti, da pomognu roditeljima i prosvjetnim radnicima kako bi za početak raspolagali tačnim i provjerenim informacijama, a onda mlade i djecu da usmjeravaju ka istraživanju, propitivanju činjenica i napredovanju. Mediji bi morali biti alat ili bar ukazivati na njega u smislu otvaranja mogućnosti lakše i brže komunikacije, što se u vrijeme pandemije i online nastave pokazalo kao prijeko potrebno. Bolje saradnje i komunikacije između učenika, roditelja i nastavnika, pa ako hoćete i nadležnih institucija. U konačnici sve bi to trebala biti sinergija koja bi djeci omogućila da na bolji i efikasniji način unaprijede za sada loš nastavni plan i program u Bosni i Hercegovini.
S malo više odgovornosti i manje gramzivosti postignuća naše djece neće biti loša i mi nećemo “slavodobitno” i od tih istraživanja praviti senzacionalizam, već ćemo se zamisliti i zapitati gdje je i kolika je naša krivica, šta bismo eventualno mi mogli učiniti da djeca budu bolja i obrazovanija. A onda će i rezultati istraživanja, do kojih nam je očito više stalo nego do naše djece, biti bolji.
To je obaveza svih nas, roditelja, medija i svih onih prisutnih na društvenim mrežama, a ne samo prosvjetnih radnika i nadležnih institucija.
Klikbejtovska urednička politika, ali i naše “pristajanje” (svaki put kada otvorimo takvu vijest, pristali smo) na takav način izvještavanja svakako je rezultat i posljedica lošeg obrazovanja i bilo bi dobro da obnovimo gradivo i nadoknadimo časove koji su nam bili uskraćeni.
