Ima li nastavnika, učitelja, profesora, koji nije primijetio da je postalo skoro nemoguće zadržati pažnju učenika/studenata punih 45 minuta, koliko traju školski časovi. Period od 45 minuta određen je prije više od jednog stoljeća, kada je pruski ministar kulture August von Trott zu Solz propisao da u svim visokim školama časovi moraju trajati 45 minuta.[1] Ta odluka bila je utemeljena na tada aktuelnim naučnim dokazima. Nedavno provedena studija tvrdi da se raspon pažnje kretao između dvije i tri minute po godini starosti, što znači da djeca koja tek polaze u osnovnu školu mogu zadržati pažnju od 14 do 21 minute, završni razredi srednje škole od 30 do 45 minuta, a studenti od 36 do 54 minute.[2] Međutim, isto istraživanje kaže da je pod utjecajem medijskog doba raspon pažnje danas znatno kraći, čak 8 do 12 sekundi po godini starosti. To znači da osnovac ne može zadržati pažnju duže od minute i po, a srednjoškolac i student nešto duže od tri minute. Pa kako onda da sjedi 45 minuta na času?
Isti taj nedostatak pažnje i sposobnosti fokusiranja na određeni zadatak primjećuju svi koji koriste društvene mreže i digitalne medije. Jednostavno, nakon kratkog vremena misli odlutaju i pažnju odvuče nešto drugo. I sâm sam primijetio da mi je sve teže čitati knjige, jer već sam navikao na beskrajno skrolanje (najčešće besmislenih) sadržaja na internetu, konstantno prekidanje raznim notifikacijama – stigao je e-mail, neko je označio da mu se sviđa nešto što sam objavio na Facebooku, tetka je u komentar stavila animirani GIF, stigla je još jedna poruka na Viber, WhatsApp, Messenger... Usred čitanja javlja se i moj stari prijatelj Low Battery koji me zove svakodnevno. Sve to odvlači pažnju, pa smo kao dobri u multitaskingu ili istovremenom korištenju nekoliko aplikacija ustvari postali smo robovi tehnologije.
Kao što smo tek nedavno postali svjesni klimatskih promjena kao posljedice prve industrijske revolucije (koja je počela upotrebom fosilnih goriva i parne mašine), tako ćemo vjerovatno prekasno postati svjesni posljedica četvrte industrijske revolucije koja je zasnovana na sveopćoj digitalizaciji, vještačkoj inteligenciji i velikim količinama podataka (Big Data). Jedna od posljedica je već tu, gubitak pažnje i skraćenje sposobnosti fokusiranja na jednostavne aktivnosti kao što je školski čas. Druga, još opasnija posljedica je nestrpljivost kod mladih ljudi koji ni za šta nemaju vremena.
Gubitak pažnje može se nekako prevazići cjepkanjem nastavnog časa na kraće cjeline, gamifikacijom (imitiranjem igara u edukativne svrhe), uklanjanjem ili ograničenjem vremena upotrebe svega što odvraća pažnju (u nekim školama imaju kutije u koje učenici odlažu mobitele dok traje čas), vlastitim primjerom nastavnika (aktivno slušanje). Nestrpljivost je već teže liječiti, a ona se javlja i na mikro i na makroplanu. Mikronestrpljivost je kad učenik ili student ne može zadržati pažnju punih 45 minuta koliko traje čas. Makronestrpljivost je kad maturant ne želi studirati jer on nema vremena da potroši 3–4 godine na studiranje. Ako bi ikako moglo da se završi kakav brzi kurs od 2–3 sedmice, maksimalno mjesec dana, to je prihvatljivo. Besmisleno sjedenje u klupi godinama, da bi na kraju otišao na biro za zapošljavanje, u Njemačku ili radio neki posao za koji uopće nisi školovan – to je za sve veći broj mladih glavni izgovor zašto ne žele studirati.
Broj studenata u Bosni i Hercegovini, ali i u drugim zemljama, sve je manji, iz raznih razloga: demografskih, bioloških, ekonomskih, ali zabrinjavajući razlog je makronestrpljivost – mladima se žuri i nemaju strpljenja studirati više godina. Još kad od starijih kolega čuju: na fakultetu su najteže prve tri godine, a onda upišete drugu i sve bude bolje, izgube svaku volju za studiranjem.
Nisu za to krivi samo digitalni mediji, krivi su i kreatori upisnih politika, nastavnih planova i programa, kao i oni nastavnici koji nisu u stanju svoj čas učiniti zanimljivim, ali i korisnim za studenta. Nekako se podrazumijeva da se na fakultet ide samo po papir, po diplomu i suha teoretska znanja, i to najčešće zastarjela i neprimjenjiva kod modernih poslodavaca. Prava znanja, vještine i kompetencije diplomanti pokušavaju steći tek kad se zaposle. Zar ne bi lijepo bilo da neke osnovne životne vještine steknu malo ranije? Vrlo malo maturanata, pa i bakalaureata, ima osnovnu finansijsku pismenost. Ne znaju popuniti virman za izdavanje lične karte, popuniti obrazac za prijavu poreza, razlikovati debitnu od kreditne kartice. Naravno da ne znaju jer to za njih svakako rade roditelji, ali zašto ih to nikad niko nije učio u školi?
Ogromnoj većini mitohondriji, pleistocen, limesi, osmoza, rodbina francuskih kraljeva i pluskvamperfekt će trebati samo kad budu popunjavali ukrštenice, ali će svi kad-tad morati popuniti uplatnicu uz zahtjev za izdavanje lične karte. Naravno da treba znati i limese i Pitagorinu teoremu, ali ima prostora da se iz nastavnih planova i programa izbaci besmisleno memoriranje činjenica koje se mogu izguglati. Vještine razlikovanja neželjene pošte (SPAM) i prepoznavanje piramidalnih šema za prevare daleko su potrebnije u savremenom životu nego imena brigada koje su se borile 1943. na Sutjesci ili dijeljenje elektrona u kovalentnoj vezi. Kad bi se u školi i na fakultetu barem bolje povezivale suhoparne činjenice sa njihovom praktičnom primjenom u životu, možda bi mladi bili više zainteresirani za školu i studiranje.
Bingeing
Da se vratimo na mikronestrpljivost? Servisi za streaming TV-sadržaja kažu da se danas tri puta više gledaju serije nego filmovi.[3] To znači da moderni gledalac nema strpljenja gledati duge sadržaje kao što je film, koji u prosjeku traje od 90 do 150 minuta, nego su popularnije serije sa epizodama od 20 do 30, rijetko do 60 minuta. I to doprinosi argumentima da je savremeni čovjek nestrpljiv, da se lakše fokusira na kratke nego na duge sadržaje. Sve je brže, svima se žuri da gledanje što prije završi, kako bi mogli preći na nešto drugo.
Međutim, tu se javlja jedna neobjašnjiva anomalija koju na engleskom jeziku zovu bingeing. Bez adekvatnog prevoda na naš jezik, taj pojam podrazumijeva dugotrajno konzumiranje jela, pića, droge ili medijskih sadržaja, naprimjer gledanje cijele sezone TV-serije odjedanput, u jednom dahu. Moderni mladi čovjek nema strpljenja gledati film koji traje 2–3 sata, ali bez problema u dahu odgleda cijelu novu sezonu TV-serije, koja ukupno traje šest sati. Nestrpljivost se tu ogleda u tome što ne možemo dočekati da vidimo šta će se desiti u sljedećoj epizodi, pa gledamo sve epizode jedne sezone zaredom.
Rezultati istraživanja provedenog u SAD-u 2020. godine otkrili su da 60% ispitanika u dobi između 13 i 17 godina često u jednom dahu gleda cijele sezone TV-serija, isto kao i 69% odraslih u dobi od 18 do 29 godina. Još gori su odrasli u dobi između 30 i 44 godine, njih 70% priznalo je da često gledaju cijele sezone serija u jednom dahu.[4]
Može li se taj fenomen iskoristiti u metodici nastave? Možemo li film/čas od 45 minuta razbiti na tri epizode/cjeline po 15 minuta, ili pet cjelina po devet minuta, pa da učenici i studenti bingeaju cijeli čas/sezonu serije? Bio bi to zanimljiv eksperiment.
[1] Robert Kluth (2018), Why Are School Lessons in Germany 45 Minutes Long? https://www.dhm.de/blog/2018/08/15/stories-why-are-school-lessons-in-germany-45-minutes-long/
[2] Christina M Ward (2020), What Are Normal Attention Spans for Children? https://www.kids-houston.com/2020/08/21/what-are-normal-attention-spans-for-children/
[3] Shawn Knight (2022), TV shows are far more popular than movies, and other interesting Netflix findings https://www.techspot.com/news/93794-tv-shows-far-more-popular-than-movies-other.html
[4] Statista (2023), Binge viewing TV and movies: penetration rate in the U.S. 2020, by age group https://www.statista.com/statistics/289559/binge-viewing-penetration-rate-us/#statisticContainer
