Namir Ibrahimović profesor je bosanskog, hrvatskog, srpskog jezika i književnosti i direktor sarajevske Osnovne škole Safvet-beg Bašagić. U martu 2019. godine imenovan je za voditelja Ekspertne radne grupe za izradu nastavnih planova i programa predškolskog, osnovnoškolskog odgoja i obrazovanja, srednjoškolskog obrazovanja zasnovanih na ishodima učenja u Kantonu Sarajevo, koja je počela s radom 2016. godine. Rok za izradu reformskih dokumenata više puta je pomjeran, a s Ibrahimovićevim dolaskom posao izrade dokumenata na bazi kojih valja provesti reformu završen je – Ministarstvu za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo predata su 22 predmetna kurikuluma zasnovana na ishodima učenja. Tim za izradu čini stotinjak ljudi – različitih profesionalaca, odgajateljica, nastavnica i nastavnika. Članice i članovi predmetnih grupa dobijali su upute Ekspertne radne grupe, okvirni dokument su Smjernice za izradu kurikuluma te Smjernice za implementaciju Zajedničke jezgre nastavnih planova i programa, s ishodima učenja koje je objavio APOSO. U kasnijoj fazi izrade, oblikovanju predmetnih kurikuluma doprinio je i dokument Temeljne postavke za izradu predmetnih kurikuluma Misije OSCE-a u BiH. Izradu reformskih dokumenta obilježila je, kako Ibrahimović kaže, nezainteresovanost Ministarstva za ono što se radi, izuzimajući period kada je resorom upravljala ministrica Zineta Bogunić, ali i neadekvatna tehnička i administrativna podrška. Dok je proces trajao, u medijima i na društvenim mrežama moglo se pročitati mnogo negativnih komentara za posao koji nije bio ni završen, ni javan. Nezadovoljan odnosom vlasti prema reformskom procesu, Ibrahimović je podnio ostavku na mjesto voditelja Tima.
Možete li sažeti suštinu predloženih reformi?
Sada imamo obrazovanje koje je u cijelosti formalizirano – od dužine časa, sedmičnih rasporeda, toga šta se izučava u kojem razredu i u kojem obimu, preko pitanja kako izgledaju učionice, gdje i kako đaci sjede dok nastavnik predaje, i u fokusu je on, a ne djeca ili sadržaj, pa do ocjene. Reforma koju smo predložili podrazumijeva fleksibilnost, povećanje očekivanja od djece, jer nije cilj da tražimo da ponove ono što su čula, nego da na osnovu sadržaja koji je pripremio nastavnik pokrenu sve svoje potencijale, analiziraju, propituju, upoređuju, koriste ranija iskustva i znanja, posmatraju svijet oko sebe i to što vide unose u učionicu, pomažu jedni drugima. Nastavnik je neko ko to stvara u okruženju gdje se napreduje i za koje mi vjerujemo da gradi odgovorne građane, eksperte u svojim oblastima, ali i kreira kvalitetno demokratsko društvo. Formalizam istaknut u nekim naslovima o reformskim dokumentima koje smo mi predali Ministarstvu za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo 30. januara i naglašavanje da čas traje 30 minuta, reakcije građana i radnika u obrazovanju – sve to pokazuje da građanstvo, a i veliki broj prosvjetnih radnika, čita samo naslove. Niko se nije potrudio da pročita sve i shvati da je najmanje važno hoće li čas trajati 30 ili 150 minuta. Mnogo je važnije kreirati fleksibilnost, tako da nastavnice odlučuju šta će s kojim razredom izučavati, šta je i u kojoj mjeri potrebno određenom razredu, koliko je nastavnika u odjeljenju... Znam, svjestan sam da reforma razbija norme koje mi čuvamo još od Austro-Ugarske, ali sam iznenađen što prosvjetni radnici to gledaju usko i površno. To pokazuje koliko je nužna reforma obrazovanja.
Jeste li u reformskim dokumentima predložili spajanje nekih predmeta, smanjenje obima gradiva?
Koncept smo slijedili po nacrtu iz 2016. godine. Nismo dirali predmetnu strukturu i plan ili fond časova po predmetima u osnovnoj školi i gimnaziji općeg smjera, za koje su kurikulumi napisani. Ideja je bila mijenjati paradigmu škole, a ne praviti paniku spajanjem predmeta ili sličnim promjenama. Zadržana je struktura, a ono što se moglo desiti jeste da u okviru pilotiranja ili eksperimentalnog programa nastavnice same osjete kako je prirodno da neki predmeti u pojedinim fazama postanu jedan, kao naprimjer nauka, što je slučaj širom svijeta, ili da ujedinimo umjetnosti, ali to je trebalo doći iz prakse – da nastavnici sami zatraže da se nešto spoji i da rade zajedno. Pokušali smo se odmaći od programa mijenjajući oblasne strukture predmeta, produbljujući znanja, jer smo željeli da podignemo sposobnost djece da razumiju svijet u kojem se kreću. Ekspertna grupa donijela je odluku da ne radimo kurikulume za demokratiju i vjeronauku. Nismo htjeli da zalazimo u okvir nečega što treba da riješi vlast zakonskim uredbama.
Da li ste mijenjali ishode, načine ocjenjivanja, korištenje udžbenika?
Ishodi su postavljeni u okviru kurikuluma na način da smo definisali šta neko dijete treba da usvoji do kraja određenog segmenta obrazovanja kako bi ispunilo ciljeve na dugoročnom nivou, a srednjoročni ishodi ili indikatori su ono što treba da usvoji i ostvari u datim godinama i segmentima obrazovanja. Takva postavka traži drugačiji koncept vrednovanja. Svaki kurikulum sadrži poglavlje Vrednovanje, koje polazi od toga da nije više samo nastavnik taj koji brojčanom ocjenom vrednuje, nego u vrlo jasnim matricama i kriterijima, uz pomoć formativnog praćenja ostvarenja ishoda, dijete samo vrednuje svoj rad, a drugi đaci pomažu mu da prepozna gdje se nalazi. Cilj je da se naglasi šta je tačno potrebno učiniti da bi dijete napredovalo, kako bi se svako osjećao sposobnim, ali i koje preduvjete nastavnik treba osigurati kako bi dijete imalo volju da ide ka ostvarenju postavljenih ishoda. Udžbenici nisu bili predmet našeg rada, ali moje mišljenje, ne cijelog tima, jeste da u ovakvom obrazovanju moramo mijenjati definiciju udžbenika. Oni koje trenutno imamo nisu predviđeni za ovo obrazovanje. Ja bih radije koristio izradu nastavnih materijala, priručnika i drugih sadržaja koje nastavnici mogu razmjenjivati, a država, odnosno obrazovna vlast, prevodila bi bitne nastavne sadržaje i udžbenike.
Kako ste definisali pristup djeci s poteškoćama u razvoju?
Filozofija buduće nastave, kojoj su osnova predmetni kurikulumi s ishodima učenja, podrazumijeva individualizirani pristup – više pažnje svakom djetetu. U daljnjem procesu reforme potrebno je, intenzivnom saradnjom sa stručnjacima iz oblasti inkluzivnog obrazovanja, precizirati oblike rada s djecom s poteškoćama u razvoju i evidentirati sve preduvjete koje je potrebno ispuniti kako bi inkluzivnost bila pravilo, a ne izuzetak.
Možete li istaknuti najkrupnije izmjene koje reforma donosi?
Najkrupnija izmjena jeste promjena obrazovne paradigme. To znači da su lekcije prestale biti fokus, a rad nastavnica u učionici bit će usmjeren na to da se ostvare ishodi. Dokumenti koje smo predali Ministarstvu regulišu okvir rada i preduvjet su za veću fleksibilnost u okviru škola, učionica i, na kraju, kompletnog sistema. Ukoliko se predmetni kurikulumi primijene u školama, sigurni smo da će đaci biti mnogo više funkcionalno pismeni, da će imati razvijene ključne kompetencije i da će usvojiti puno više znanja koje će znati koristiti u svakodnevnici.
Predlažete da nastavnici sami spoje predmete ili rade zajedno, izbacujete udžbenike... Znate da je ovdje u obrazovanju borba za svako radno mjesto, kod izdavača za svaki prodati udžbenik... Čiju podršku ste očekivali?
Ne izbacujemo udžbenike – samo postojeći udžbenici neće biti od velike koristi u reformiranom obrazovanju. Izdavačima se nudi prilika da konačno kreiraju kvalitetne radne materijale, udžbenike, priručnike, i tako pomognu u poboljšanju obrazovanja. Očekujemo podršku svih izdavača.
Jeste li se bavili ulogama inspekcije, prosvjetno-pedagoškog zavoda ili instituta? Kakva je njihova uloga?
Nismo se, kao grupa, bavili prijeko potrebnim institucijama koje prate kvalitet rada škole, nastavnika. Znamo da je teže bilo raditi na predmetnim kurikulumima kad nije postojao funkcionalan prosvjetno-pedagoški zavod i da će reforma, koja bi kao podršku imala institut za univerzitetsko obrazovanje, biti brža, temeljitija i kvalitetnija.
Koliko ste se oslanjali na rad tima koji je radio ovaj posao prije Vas?
Konceptualno ništa nismo mijenjali, nego samo nastavili rad započet 2016. godine. Odustali smo od izrade svih potrebnih okvirnih dokumenta, osim Smjernica, i zadržali koncept kreiranja kurikuluma koji su prvi korak ka promjeni paradigme obrazovanja. Uozbiljili smo prijedlog, ponudili okvir za svaki kurikulum i temeljitije se radilo s grupama. Prednost je bila odluka Ministarstva i tadašnje resorne ministrice da se 13 ljudi povuče iz nastave kako bi radilo na njegovoj izradi.
Koliko je ono što ste predložili u skladu s jezgrom koju je izradio APOSO?
Sasvim su usklađeni s ishodima učenja i zajedničkom jezgrom koju je izradio APOSO. Ovim bi Kanton Sarajevo bio prva administrativna jedinica koja je predložila dokumente što na smislen način uključuju zajedničku jezgru i time ispunila sve obaveze iz Okvirnog zakona o predškolskom, osnovnom i srednjem obrazovanju na nivou BiH i ispoštovala zakone o osnovnom odgoju i obrazovanju i srednjem obrazovanju u KS-u. Ovo je doslovno u skladu s onim što je APOSO propisao u zajedničkim jezgrama u BiH.
Da li su Vas, kada ste predali dokumente, pozvali iz Ministarstva da obrazložite šta ste uradili, zašto baš to...
Na svoj zahtjev, razgovarao sam s novom ministricom Naidom Hotom-Muminović desetak dana prije predaje dokumenata. Razgovarali smo dva sata, predstavio sam šta smo do sada uradili, kako izgledaju dokumenti u završnoj fazi, na kurikulumu engleskog jezika objasnio šta to znači, spomenuli smo i gdje idemo... Šta vlast treba da kaže – da li želi ili ne – ja nemam povratnu informaciju o tome. Bilo je stvari koje je trebalo odmah riješiti, kao lektoriranje, jer dokumenti ne mogu ići u javnu raspravu prije toga, ali i nešto što je trebala uraditi ranija vlast, konkretno ministar Anes Krivić, a to je potpisivanje memoranduma s Misijom OSCE-a u BiH za korištenje jedne vrlo dinamične platforme za objavu dokumenata. Domena je registrirana i dokumente smo mogli unositi tek iza 10. januara, što je bilo kasno za članove tima. Dostavili smo PDF i dokumente u Wordu i nadamo se da će Ministarstvo što prije dati povratne informacije o lektoriranju i unosu dokumenata na platformu. To bi olakšalo posmatranje kurikuluma, upoređivanje, popravljanje...
Ukoliko bi vaši prijedlozi bili prihvaćeni, kada bi obrazovanje u Kantonu Sarajevu moglo izgledati drugačije? Kako izgleda hodogram primjene promjena?
Do kraja školske godine trebala je trajati široka javna rasprava u školama, s nastavnicima, nastavničkim fakultetima, međunarodnim organizacijama, svim ustanovama koje bi mogle pomoći da se ovi dokumenti primijene. Trebalo je planirati koje predmetne kurikulume pilotirati u narednoj školskoj godini, educirati nastavnice u aprilu i maju, dogovoriti finansiranje istraživanja u eksperimentalnim odjeljenjima i onda napraviti dugoročnu dinamiku koje škole i razrede uzeti kao pilot za eksperimentalnu nastavu, ali to je segment na koji vlast treba da odgovori. Ono što je bilo načelno dogovoreno s ministricom Zinetom Bogunić, koja je i ubrzala ovaj proces, jeste da mi 2025. godine imamo nekoliko škola koje bi u cjelini radile na novi način i uspostavljale te prakse. To je bio okvir. Svjestan sam pandemije, izazova, kašnjenja, ali i nespremnosti vlasti da radi na reformama.
Ima i onih koji tvrde da su pročitali više od toga da čas traje 30 minuta, a vjeruju da je predloženo – neprovodivo?
Dokument se ne može provesti tek tako, i to je jasno. U tom obimu je neprovodiv, s tim se slažem, ali ono što reforma podrazumijeva jeste da idemo postepeno, od edukacije nastavnika, pilotiranja i eksperimentalnih programa za primjenu edukacije, uz stručno praćenje, potom postepeno širenje na druge škole i nastavnice, nagrađivanje ljudi za to što rade na uvođenju nove prakse. Mi moramo stvoriti okruženje gdje nastavnici uče s djecom, pokazuju da unutar obrazovnog sistema ne postoje finalna rješenja, gdje im pokazuju kako se grade kompetencije. To je proces koji traje i u kojem će biti grešaka, pokušaja, promjena, ali to je jedini način da se stvari pokrenu. Ako mi sada kažemo da je ovo neprovodivo, a ne ponudimo zašto i kako ili šta je provodivo, onda je to pogrešno. S druge strane, kada pogledamo rezultate PISA i TIMSS testiranja, vidimo da pola učenika nema funkcionalnu pismenost, da đaci nisu savladali ni osnovni nivo za četiri godine školovanja. Stoga je neprihvatljiva teza da je reforma neprovodiva. Svako oklijevanje, čekanje i odlaganje promjena nastavak je obrazovne agonije u koju smo zapali.
Mnogo više interesovanja izazvala je Vaša ostavka na mjesto voditelja tima za izradu reformskih dokumenata nego sam prijedlog reformskih dokumenata. Zašto ste podnijeli ostavku?
U tekstu ostavke koju sam dostavio Ministarstvu naveo sam tri razloga: prvi je lična odgovornost, jer datum izrade i primjene, najavljen kada sam preuzeo vodstvo tima, bio je 30. juni i on iz različitih razloga ne može biti ostvaren. Snosim i odgovornost zbog nedovoljno jasnog koncepta komunikacije između ljudi koji su radili na reformi i Ministarstva, jer se često događalo da se dugo čekalo na rješenja, ugovore, isplate... Morao sam moliti, pravdati... Bilo je zahtjevno, a neko ko vodi cijeli proces odgovoran je što to ne funkcionira dobro. Drugi razlog je skidanje tereta s leđa, jer u situaciji u kojoj vlastima u Kantonu Sarajevo nije stalo do reforme obrazovanja, besmisleno je da ja to vučem po svaku cijenu. Stalno traženje da se bilo šta uradi, a da niko iz Ministarstva, prije svega ministar Krivić, ne pita zašto, kuda ili kako, a vidim da će taj pristup ostati s ovom Vladom i Ministarstvom, dovelo je do toga da ja ne mogu dalje raditi. Treći je moja želja da ne budem smetnja, jer vidim da se po kuloarima i društvenomrežnim sijelima spominje da ne radim dobro i da sam smetnja... Pa, da to ne bih bio – ja se povlačim. Reforma je mnogo važnija od bilo kojeg pojedinca. Zato ostavljam ljudima koji imaju podršku vlasti da rade na njoj.
Da li sve to znači da Vi razumijete kako ovo što ste predložili neće biti prihvaćeno?
Reforma je mukotrpan proces i trajat će. Mi nemamo kapacitet za cjelovitu reformu, ali ne vidim ni spremnost da se ide u naredni korak, a to je proaktivna javna rasprava o predloženim dokumentima, gdje bi i nastavnicama i javnosti u cjelini, u neposrednom razgovoru, bilo predstavljeno šta ta reforma znači. Dakle, nisam vidio spremnost, a pogotovo ne da se ulaže novac u edukaciju, eksperimentalne programe i kurikulume, pilotiranje... I evo, dok mi razgovaramo Vlada Kantona Sarajevo raspravlja o budžetu i spominje gradnju novih školskih zgrada i utopljavanje postojećih, ali niko ne govori o reformi i edukaciji nastavnika. Zbog toga ne vidim da se misli ozbiljno raditi na reformi obrazovanja.
Jedan od razloga ostavke je neodgovoran odnos vlasti prema timu koji je radio na pripremi reforme koju je ista ta vlast naručila. Kako to objašnjavate?
Čak i dok smo imali ministricu koja je sve ubrzavala, postojale su administrativne smetnje. Unutar samog administrativnog aparata, Ministarstva i drugih tijela čitav je labirint propisa i ljudi koji prebacuju odgovornost s jednih na druge. Mogu reći da su reformski dokumenti urađeni usprkos vlasti, a ne zahvaljujući njoj, osim odgovornosti ministrice Zinete Bogunić. Sve drugo – prostor za rad, ugovori, organizacija sastanaka, bilo šta što su trebali uraditi ljudi iz Ministarstva – bila je živa muka. Mi nismo imali nijednog pravnika koji bi bio posvećen radu na reformi. Nažalost, u komunikaciji s pravnicima Ministarstva događale su se greške u rješenjima, koje su prouzročile i probleme u radu grupa. I dalje vjerujem da je u pitanju nesvjesnost obrazovnih vlasti o tome šta je reforma obrazovanja, koliko je važna za sve segmente života i sve druge reforme. Ne shvataju da su javne obrazovne ustanove temelj dobrog demokratskog društva, i ako su one postavljene kako treba i nastavnici plaćeni u skladu s trudom, a škole opremljene svim potrebnim materijalima, možemo govoriti o kvalitetnijem životu. Samo time možemo preduprijediti iseljavanje i beznađe u BiH.
Koliko su na cijeli ovaj proces uticali aktuelni događaji, poput pandemije, online nastave i promjena u hodu, za koje nastavnici kažu da se sudaraju među sobom, političke promjene u Kantonu Sarajevo?
Naravno da je bilo uticaja, jer svi koji smo radili, nas oko stotinu, imali smo i svoje redovne obaveze. Svi smo držali online nastavu i radili na reformi, i to jeste usporilo rad, kao i produžavanje rješenja koje je Ministarstvo trebalo uraditi u julu, ali je uradilo u oktobru 2020. godine. Pa i ovaj 30. januar kao rok za predaju tri puta je pomjeran. Nije bilo dovoljno podrške, spremnosti, uvezanosti, nismo se mogli okupiti mi koji smo radili na reformi da bismo zajednički prošli kroz dokumente... Ali i dalje mislim da ova 22 kurikuluma koja smo dostavili jesu dobra osnova za javnu raspravu i promjenu paradigme obrazovanja. Neki su na jako visokom nivou, neki su možda nešto manje dobri, ali smo ostavili da svi nastavnici rasprave o svakom segmentu i dogovore se šta treba mijenjati.
Uložili ste trud, vrijeme, znanje, radite u obrazovanju... Zašto niste tražili više vremena za provođenje promjena, lobirali, tražili podršku, nego izlazite iz procesa?
Moja odluka nije došla tek tako. Imao sam to devetomjesečno iskustvo s prethodnim ministrom koji, osim verbalne podrške, nije uradio ništa drugo; ostavio nas je kao glinene golubove protivnicima reforme koji su mogli da nas blate kako hoće. No, važno je sve to ne personalizirati. Ja radim u obrazovanju bez obzira na to da li sam voditelj reforme ili nisam, a sada je važno da se uključe i drugi. Meni je dvije godine rada na ovom nevjerovatno iskustvo. Nisam ni sanjao šta ću sve naučiti, s kim razgovarati, koga upoznati, kakve prijedloge davati... Vjerujem da više mogu pomoći ako se povučem i to mjesto prepustim nekom drugom, ali sam dostupan da objašnjavam koncept i da kao direktor nudim da Osnovna škola Safvet-beg Bašagić bude mjesto gdje će se u kontroliranim uvjetima odvijati neke reforme. Sada se zaista bojim da bi, ako bih nastavio voditi reformu, rasprave išle u pogrešnom smjeru.
