Ne volim more, ne volim peckanje borovih iglica po tabanima dok šetam plažom. Zid fejsbuka preplavljen mi je slikama prijatelja sa plaže. Lajkam iz pristojnosti. Dane provodim u voćnjaku pored kuće. Ispod krošnji engleske jabuke i lješnjaka vlati trave krajnjim naporom izrastaju. Nemaju dovoljno svjetlosti. Nedjelja, dan odmora od izučavanja građe za diplomski rad (tema je devetnaesti vijek, vrijeme kada su počele sve naše balkanske muke). Na mreži između dva stabla čitam autobiografiju Karen Armstrong. Knjiga sjećanja na odrastanje i školovanje u postratnoj Velikoj Britaniji. Slične su nam životne okolnosti, isti entuzijazam i razočarenja. Lakomislene odluke, grižnja savjesti i duhovna vrtoglavica.
U dvorište škole ulazim preko igrališta. Boce piva, ugašena roštiljska vatra i plakati sponzora ukazuju da je u toku lokalni malonogometni turnir. Na prvi pogled ništa se nije promijenilo, samo je škola još više oronula, fasada još više ublijedjela... osim na mjestima gdje su svježe prefarbani uvredljivi grafiti. Obnovljeno je samo jedno krilo koje nije bilo u funkciji dok sam bio srednjoškolac.
Natpis na ulazu – molimo sve stranke da se obvezno jave prilikom ulaska u školu dežurnom učeniku i djelatniku koji se nalaze na ulazu u školu, radi evidencije – podsjeti me na moja đačka dežurstva. Iz novčanika vadim ličnu kartu, tražim kome da je predam. Ljetni je raspust, i osim osoblja škole zaduženog za održavanje, nigdje nikog. Prilazim domaru, predstavim se, kažem da pišem tekst o našoj školi i pitam da li mogu obići školu, uslikati par fotografija.
– Hoćeš li po hrvatskom ili bošnjačkom programu?
Očekujući takvo pitanje, našalim se da neću slušati nastavu.
– Za drugi sprat ja ništa ne znam, valjda možeš, a ravnatelj nam je zabranio da bilo koga puštamo na prvi sprat.
I nakon nekoliko godina, i dalje će mi šetnja hodnicima na donjem spratu škole ostati neispunjena želja.
Razgovor me podsjeti na jedno od četiri dežurstva na glavnom ulazu. Tada, dosađujući se u iščekivanju da dođe neki roditelj vidjeti ocjene svoga djeteta, odlučio sam prošetati po prvom spratu i razgledati panoe postavljene na zidove povodom zimskih praznika. Dok sam čitao božićne pjesmice, čistačica sa kojom sam nekoliko minuta prije toga ljudski razgovarao u portirnici, odjevena poput časne sestre, dotrčala je do mene sa pitanjem: Šta ćeš ti ovdje, nije ovo tvoj dio?? Na moje da samo čitam zaprijetila je da će pozvati direktora i ravnatelja. Praktično sam protjeran u neutralni dio škole.
Ne želim izigrati povjerenje domara. Na drugi sprat penjem se uz uske stepenice, simbol nerazumijevanja. Sjećam se velikih odmora i kraja nastave kada četiri stotine učenika i učenica istovremeno izlazi iz škole metar širokim stepeništem, i nakon što je na drugom kraju škole urađeno široko stepenište. Ali koje se, zbog sprečavanja mješanja, ne upotrebljava.
Ulazim u kabinet u kojem sam slušao nastavu četiri godine. Vrijeme je stalo. Samo nove zavjese na prozorima. Za četiri godine provedene ovdje sjećam se samo jednog časa na kojem je profesorica bosanskog, više iziritirana grafitima na školi nego s namjerom da nam kaže nešto više o organizaciji nastave koju pohađamo, otvoreno i oštro rekla da su stranke ujedinjene u ideji podjele škole. I nikada niko više nije spomenuo taj problem.
Na zidovima, pored slika proteklih generacija polijepljene su i simbolične poruke učenicima: Sloboda nikada neće iščeznuti ili Borite se jedni za druge. Razmišljam, dobro je da su svjesni situacije u kojoj se grad, škola i učenici nalaze. Na dva spojena hamer papira veliki naslov Gornji Vakufe, grade moj čitam učeničke pjesme. Stihovi Jednim dijelom podjeljen, drugim dijelom čitav, svake zime bude bijel, u njemu nije niko povućen i Borili se očevi naši, rame uz rame čvrstvo svi, nisu dali ognjšte svoje, nisu dali svoj mir ilustracija su kulture sjećanja koja se njeguje u školi.
Prelazim u renovirani dio. Sa desne strane hodnika mala vrata, tijesna za prolaz iole krupnijoj osobi. Čistačica mi objašnjava da je to rezultat namjere ravnatelja škole na donjem spratu da učenike i profesore Bošnjake preusmjeri sa korištenja glavnog ulaza. Moja generacija je čak imala sreće, normalan ulazak u školu nije nam bio uskraćen.
U moje vrijeme nije bilo prave biblioteke koja bi bila opremljena većim brojem knjiga. U jednoj maloj sobici knjige nam je izdavao domar. Kada je profesorica bosanskog jezika jednom poslala učenika da vidi koliko primjeraka knjige Alije Isakovića Hasanaginica ima u bibilioteci, domar je vratio učenika sa porukom profesorici da nije Alija Isaković napiso Hasanaginicu. Sada primjećujem novost. Na kraju hodnika, na vratima natpis: Biblioteka, radno vrijeme od 13h do 14h. Vrijeme je novac.
Preko puta biblioteke su široke stepenice koje povezuju dva sprata. Da su u upotrebi, odnosno da je dozvoljen ulazak na drugi sprat preko tih stepenica, škola bi zaista bila praktična za sve. Profesorica bosanskog je, prkoseći politici i praksi, koristila taj ulaz i probudila u meni buntovnika koji je učinio isto. Prolazak je (ni danas mi nije jasno kako sam primijećen) popraćen uzvicima vrati ga i ne daj mu da prođe.
Škola je surova proturječnost namjerama i željama ljudi koji su uložili novac u njenu obnovu. Na zidu škole, pored ulaza u dvorište, nakon okončanja radova na izgradnji i restauraciji, okačena je brončana ploča sa natpisom: Neka ova škola bude simbol mira, razumijevanja i tolerancije. Kasnije smo tokom školovanja čuli za navodnu izjavu donatora da školu ne bi obnovili da su znali da će biti podijeljena.
Nekad imaginarne, a nekada stvarne, prepreke su zaista bile velike, nepremostive učenicima. Svaki kontakt bio je ujedno i rizik od osude. Čak i obična šetnja donjim spratom, osim prolaska do gornjeg sprata, izazivala je sumnje i podozrenje. Ideološke sumnje starijih motrile su na političke namjere mladih. Cilj je bio svima u školi staviti jasno do znanja da se razdaljina između spratova mjeri u svjetlosnim godinama. I to je praktično funkcionisalo. Analizirajući kandidatske liste za za općinske 2012. i parlamentarne izbore 2014. godine, izbrojao sam jedanaest profesora zaposlenih u ovoj zgradi. Oni su saveznici direktorima koje postavljaju političke stranke u općini. Zašto bi im bilo teško održavati školu podijeljenom? Tako uvezani jači su od svakog individualnog otpora.
U školi su još uvijek mahom zaposleni stariji profesori i profesorice, oni koji su diplome stekli u socijalističkoj Jugoslaviji, sjedeći u klupama zajedno sa drugovima i drugaricama. U skladu s načelom da cilj opravdava sredstvo i gledaj od čega se živi, brzo su se ukopili u novu situaciju doprinoseći i sami njenom kreiranju. Uz takve moralne vertikale stasavaju generacije učenika.
Moja generacija, a i generacije poslije, pokušavale su preko Vijeća učenika uspostaviti kakav-takav zvanični kontakt između spratova, organizovati akcije ili seminare, ali su svi ti pokušaji u korijenu sasječeni, s gotovo uvijek istim odgovorom: zadržavanje postojećih pozicija ne narušava mir i ljudska prava.
Svi individualni primjeri u okviru škole, javnosti poznati ili oni intimni, nisu doprinijeli nikakvoj promjeni. To jasno ukazuje da je sistematsko rješenje problema jedini instrument koji može stati u kraj ovom konceptu obrazovanja. Lična satisfakcija da su barem pokušali jedina je utjeha koja preostane učenicima.
Roditelji, mislim, ipak nose najveću odgovornost. Odgoj je presudan kad je u pitanju odnos prema nacijama. U srednju školu učenici dolaze sa onom vizijom nacije i nacionalizma kakvu su formirali u krilu roditelja. Roditelji (čitaj: glasači) su u sredini edukacijske piramide, između učenika i zaposlenika škole. Iako pri odabiru srednje škole jako dobro znaju kakva atmosfera njihovu djecu očekuje ovdje, nije poznat niti jedan primjer inicijative kojom bi izrekli svoj stav o organizaciji škole. To zapravo znači da većina i nema ništa protiv podjele, ili ih uopće ne zanima kakvu školu djeca pohađaju; važno je samo da je završe. I kako onda da razumijevamo priče u kojima se sa sjetom prisjećaju svih drugova iz razreda koji nisu bili iste nacionalnosti kao oni? Obmanjuju li svoju djecu? Šta im ustvari poručuju kada im kažu da je nekada bilo bolje, ako prihvataju i pristaju na nenormalno okruženje u kojem se školuju njihova djeca??
Druga i tamnija strana roditeljskog ponašanja je indoktrinacija. Uzrast srednjoškolaca podrazumijeva i već, pod utjecajem roditelja i okoline, formirana mišljenja i čvrste stavove. Zbog toga ćemo vrlo često naići na izjave učenika poput Razlikujemo se od davnina ili Odmah bih se ispisala iz škole kada bi došlo do spajanja ili Bilo bi možda i fizičkih obračuna jer jednostavno se ne može sa njima.
Trend prisutan posljednjih nekoliko godina u Gornjem Uskoplju, a koji možemo posmatrati crno-bijelo, lagani je pad broja upisanih učenika u srednju školu. Razlog tomu je pasivni otpor onih porodica koje su uvidjele sve mane obrazovanja u ovoj školi. Učenici upisuju srednje škole u susjednom Bugojnu, gdje podjele po nacionalnoj liniji nisu toliko izražene. Time se problem ne rješava nego zaoštrava. Smanjenjem broja učenika smanjuje se i broj potrebnih nastavnika, a možemo i sami pretpostaviti ko ima najveće šanse da zadrži radno mjesto.
Šetati gradom svaki put po povratku, susretati draga lica, uvijek u podsvijesti provocira želju za povratkom. Vratim li se, kao diplomirani profesor, tražiću posao i u školi. Hoću li ga dobiti, nakon ovog teksta? I hoće li mi, dobijem li ga nekim čudom, biti dopušteno da radim onako kako većina mojih profesora nije: da na predavanjima objašnjavam učenicima zašto i koliko gube u podijeljenom obrazovanju, da ih potičem da crtaju karikature i grafite ismijavajući glupost starijih, da se može biti hrabar i u miru i da se istina ne boji sile.
