Početkom sedmice posjetio sam čas četvrtog razreda jedne državne osnovne škole u mjestu u kojem živim. Svake godine nastojim prisustvovati časovima različitih uzrasta i sa đacima pričati o svemiru.
Ovaj je razred već neko vrijeme učio o Sunčevom sistemu, preciznije, o planetama i njihovim svojstvima. Njihova mi je učiteljica dala slobodu da sa njima razgovaram o čemu god budem htio i ja sam, razmišljajući kako ne bi bilo loše pričati o tome odakle dolaze planete, želio đacima ispričati kompletnu priču, počev od njihovog rađanja do smrti, preko njihovog odnosa sa roditeljskom zvijezdom, u našem slučaju, suncem.
Ukoliko se u obzir uzme da ljudi od davnina sa djecom, kao i jedni sa drugima, komuniciraju kroz priče, te da u većini kultura postoji neka vrsta predanja o tome odakle potječemo, učinilo mi se da je pričanje priče najprirodnijim načinom da se pozabavimo ovom temom. Na kraju krajeva, nauka korača istim stopama kojima su koračali naši preci, pokušavajući da pronađe odgovor na našu težnju da razumijemo koje je naše mjesto dok gledamo u nebo.
Mi smo zvjezdana prašina, počeo sam, objašnjavajući im kako su zvijezde napravljene od hidrogena, kako one gore u svojoj unutrašnjosti u borbi protiv neumoljive sile gravitacije koja ih vuče prema unutrašnjosti. I kroz učionicu se čulo dugo ooooh. Odjednom je na površinu izbilo deset ručica dignutih u zrak.
Ustala je jedna visoka djevojčica: Znači, sve je zvjezdana prašina? I planete? I Zemlja?
Da, potvrdio sam. Svi dolazimo od istog.
A šta je sa genima, jesu li i oni zvjezdana prašina?
Iznenadilo me ovo pitanje. Je li ona zaista znala šta su geni? Bio sam impresioniran.
Da, čak i geni. Jer, geni su, ipak, ogromne molekule, a svaka se molekula sastoji od atoma, i atomi dolaze od zvijezda.
Vidio sam kako se učiteljica, koja je sjedila u zadnjoj klupi, smiješi, ponosna na svoju ekipu.
Nastavio sam o tome kako su naše sunce i planete rođene zajedno, nakon što se gigantski oblak hidrogena, vrteći se, raspao.
Zna li neko kako se pravi pizza, pitao sam. Opet, deset ruku u zraku.
Dječak. Pa napravimo veliku loptu od tijesta i onda je gnječimo.
Dobro, nastavio sam. Ali, šta ako je ne gnječimo? Kako je još možemo izravnati?
Odjednom sam vidio kako su, sve do jednog, đaci podigli ruke.
Zavrtimo je, zavrtimo je! Vikali su uglas. Njihovi su mi entuzijazam i intuicija izmamili osmijeh na lice.
Naravno, ako zavrtite loptu, njeni polovi postaju ravniji a njena sredina naraste. Većina materijala je otišla u sredinu i tako je nastalo sunce. Ono što je ostalo, sklupčalo se i formiralo druge planete.
Ali, kako sunce sija? Upitao je sramežljivi dječak iz prve klupe.
To je eksplozija, kazao je drugi.
Shvatili ste poentu, nastavio sam. Radi se o eksploziji koja traje oko 5 milijardi godina! Raširene oči su me gledale.
I trajat će još pet milijardi. Eksplozija nuklearne fuzije, nastavio sam i objasnio im šta je nuklearna fuzija, kao i hidrogenska bomba.
Gledali su me u nevjerici.
Kako vi znate sve ovo? Pitao me plavokosi dječak iz predzadnje klupe. Kako znate da je sve ovo istina?
To je nevjerovatno pitanje, rekao sam mu. Kroz nauku mi mjerimo stvari, provjeravamo tačnost ideja, poredimo rezultate sa onima koje su dobili drugi. Na taj način, polako gradimo teoriju koja objašnjava ono što smo izmjerili i zabilježili našim instrumentima.
Ali ne znate zasigurno šta je napravilo zvijezde, je li tako, insistirao je on.
Pa, znamo, ali je cijela priča malo kompliciranija (nisam htio započeti razgovor o kosmologiji, fluktuacijama u različitim vrstama materija ili radijaciji u ranom razvoju svemira, recimo).
Ovaj se dječak, međutim, nije predavao. Ali, ukoliko nastavite pitati i pitati, dođete do onog što niste znali, zar ne?
Apsolutno, povikao sam.
Dječak je odahnuo. Možda se osjećao ugroženim?
Postoji momenat kada naše znanje prestaje i moramo biti veoma oprezni na koji način postavljamo prava pitanja, ona ista na koja će nauka možda imati odgovor, rekao sam.
Kao što je Veliki prasak, upitno se smiješio drugi dječak.
Da, kao što je Veliki prasak, događaj koji obilježava početak cijelog svemira. Još uvijek pokušavamo shvatiti šta se tada desilo.
Radost koju su ova djeca pokazala na času je zarazna. Često nisam mogao doći do riječi, njihove su ruke bile podignute većinu vremena. Nadopunjavala su jedno drugo, uvijek na pristojan način, uvijek obazrivo, uvijek s poštovanjem. Možda ovo nije tipična državna škola, s obzirom na njenu lokaciju (nalazi se u bogatijem području, blizu jednog Ivy League koledža). Ali u očima ove djece, vidio sam svjetlost, glad za znanjem, želju za učenjem, koje, vjerujem, imaju oči svakog djeteta na ovom svijetu, ukoliko mu samo pružimo priliku.
Taj sam dan iz škole izašao pun energije, inspiriran i zadivljen. Grupa od 20 devetogodišnjaka mi je tog dana pokazala najbolje lice čovječanstva. Ići ću, to je jasno, i sljedeće godine, i one naredne. Ne da ih podučavam, nego da ih pustim da me podučavaju.
Autor: Marcelo Gleiser
Originalni tekst: Seeing The World Like A 9-Year-Old
Prevela: Merima Dervišić
