Ponedjeljak, 21. juni 2021. godine
Mnogo puta u životu pokušavala sam pisati dnevnik, i pišem jedan izvjesni period i osjećam se dobro, ali onda prekinem i pitam se zašto bih sve iznova proživljavala ako će mi u sjećanju svakako ostati i doživljaji i ljudi i pozitivne i negativne emocije koje su ti ljudi i događaji izazvali u meni... Zašto bih to čitala... A onda ipak shvatim da je neke trenutke lijepo oteti od zaborava.
Niz godina skoro da i nemam vikend, a ovaj mjesec nijedan, jer vikendom obilazim porodice i ljude u stanju potrebe, dostavljam im potrepštine, bilježim kome treba psihosocijalna pomoć i izvodim nastavu u takozvanim divljim kampovima, gdje žive djeca u pokretu koja nemaju pristup školi, nemaju struju, vodu, laptop, školu... Imaju samo zemlju, u šumi. U tom divljem kampu nedaleko od Velike Kladuše boravi oko 80 djece, i kada vide da donosim veliki komad najlona, torbe i ruksake napunjene bojicama i temperama, papirom, kistovima – svi u jedan glas prave graju koja uši para: Stigla je škola, school is coming, i tako više puta dok idem od jedne grupe šatora do druge. Šatori su udaljeni po 200 koraka jedni od drugih. S djecom radim razne zabavne stvari koje bismo inače radili u školi: pjevamo, crtamo, bojimo, takmičimo se, stavljamo na papir ono o čemu razmišljaju, šta žele da budu, a nekada ono od prethodnog dana.
Sve mi prolazi lijepo i veselo do momenta kad crteži djece budu gotovi – stavimo ih na sušenje, dio pribora im ostavim da imaju za naredne dane, dio pokupim, a dok gledam crteže, zanijemim – na njima je kuća, rijeka, kuća koja gori, otac ili majka koji vode dijete, grupe ljudi u rijeci, šumi, žica, vojnici, psi... Slike su često vrlo slične, čak iste. Bude i poneki crtež o tome šta bi moglo biti sutra: škola, ulica, dijete s torbom, grupa djece na ulici, drvored uz ulicu... Ti crteži mi još danima ostanu u glavi.
Ali, moram se vratiti svom redovnom poslu bibliotekarke u školi.
Učenici ulaze u biblioteku veseli, uredni, lijepo obučeni. Vraćaju knjige, traže druge naslove, nove, a mi nemamo ništa novije, odavno nije bilo nabavke, ali napravićemo nešto, neku akciju. Prije smo prodavali igračke ili kolače i nabavljali nove naslove. Smislićemo opet nešto.
Jedno vrijeme me nije bilo, pa je osoba koja me mijenjala ispremještala knjige i sada me nervira što ne mogu lako da nađem ono što tražim. Valjda svako sebi, a ja se najbolje snalazim kada su mi knjige složene po prezimenima autorica i autora.
Poredim moju djecu u školi s djecom s kojom sam provela vikend i i pitam se kad će ovi mališani iz šatora do svoje prve biblioteke.
Tri su sata i idem kući. Danas pakujem stvari za jednu porodicu iz Irana – majka, otac i troje djece. Zatekla sam ih na livadi, oba roditelja imala su krvava stopala jer su bez obuće, a djecu su nosila na leđima jer su i ona bosa. Zovem prijatelje da vidim ko ima cipele viška odgovarajuće veličine, jaknu, deku, ko može nešto dati... Pakujem donaciju – konzerva ribe, litar mlijeka, kruh... Nije nešto, ali oni se raduju.
Vraćam se kući i pokušavam napraviti plan za sutra. Stigao mi je i dio didaktičkog materijala koji smo dobili od jedne organizacije iz Austrije i sutra to moram odnijeti u udruženje što radi s djecom s poteškoćama u razvoju.
Utorak, 22. juni 2021. godine
Slažem knjige, pripremam naslove za one koji dolaze danas, a razmišljam gdje da nađem stvari s popisa koje su prijeko potrebne onoj porodici iz Irana. Zovem supermarket i molim za hranu na teku – naći ću donatora koji će to platiti. Kažu da može i lakše mi je nastaviti raditi. Posebno se radujem kad mi dolazi Klub ljubitelja knjige – trudim se da knjige koje im dajem budu novije i urednije, uzmem vlažne maramice i obrišem ih, jer moja misija i moj zadatak kao bibliotekarke je da dijete zavoli knjigu, da uroni u njen svijet, da se identificira s likovima, postane bolji čovjek. Kad se okupe, razgovaramo o likovima, njihovim osobinama, je li uredu to što su uradili, kako bi oni postupili, koje negativne postupke su uočili, a oni mene pitaju provjeravam li ja to jesu li pročitali ili tek onako razgovaramo, i kažem da ja to tek onako.
Razmišljam o jednom projektu koji sam napisala – ne znam kome ga poslati, čekam odgovarajući javni poziv. Nedavno nam je Futura Children iz Austrije prihvatila jedan projekat za djecu s poteškoćama u Velikoj Kladuši i već su poslali dio materijala, probni paket, da vidimo kako će izgledati na terenu. Kolege, djeca i asistenti u nastavi su oduševljeni, kolege zovu i šalju poruke, traže da ih ne zaboravim kad budemo dijelili materijal.
Ne mogu da ne mislim o djeci s poteškoćama u razvoju u svom gradu. Nemamo za njih asistente u nastavi, iako ih škole traže. Navodno nema novca u budžetu, a ja ponekad mislim da neko namjerno ne predvidi novac za te namjene – ljudi su politički postavljeni na pozicije i ne osjete probleme u oblasti u kojoj rade, nije ih briga.
Srijeda, 23. juni 2021. godine
Danas obilazim žene u divljim kampovima i nosim im stvari za ličnu higijenu. Nekoliko dana ranije skupljala sam hranu, odjeću, obuću... Ljudi poklanjaju, daju i neke organizacije, a žene se posebno obraduju kad dobiju kreme, dezodoranse, vlažne maramice, veš, higijenske uloške... To sam sinoć spakovala, danas ću im nositi.
Nemam osjećaj da je srijeda, atmosfera u školi je nekako olovna, valjda su ljudi umorni od online nastave i pritiska koji ona sa sobom nosi: kako ću, mogu li, šta su djeca usvojila... Nema ni zadržavanja u hodnicima – epidemiološke mjere su još na snazi. U mojoj školi ozbiljno su shvatili koronu, pa nema nikakvih vannastavnih aktivnosti, a bogami smo i tokom rata radili puno, pravili predstave, takmičenja... Ove godine nijedna aktivnost! Nadamo se da će biti bolje, da će mjere popustiti da opet realizujemo projekte u saradnji s drugim školama, pa i onim iz drugih kantona i Republike Srpske.
U biblioteku dolazi jedna djevojčica da ispriča kako joj je teško – mama i tata se razvode, ona ostaje kod mame, pita može li češće dolaziti u biblioteku. Velim: Naravno, biće mi drago. Kad se sjetim koliko je meni bila važna podrška mojih učiteljica i učitelja...
Poslije posla odlazim u šumu, nosim i kreme i pelene za bebe, i to sam pakovala sinoć. Ljudi ima svuda: u šatorima, u dubini šume, u starim kućama... Ovo što radim je ilegalno, kršim zakon, jer je na području Unsko-sanskog kantona strogo zabranjeno dijeliti hranu u divljim kampovima, a to su ovi šatori u šumi koji nastaju jer u regularnim kampovima nema mjesta i tamo ne puštaju porodice. Ponekad ih policija pokupi i odvede u kamp Lipu i ja se ponadam da će tamo barem biti zajedno, na jednom mjestu, imati smještaj... Ali ih često vrate jer nema mjesta, i onda opet sve ispočetka: ljudi se polako vraćaju u šumu, jedni po jedni, a dok se oni vrate iz tog pokušaja, desetine porodica budu vraćene s hrvatske granice, i opet sve iznova.
Četvrtak, 24. juni 2021. godine
Danas pripremam druženje s članovima Kluba ljubitelja knjige. Prepričavaćemo šta smo čitali, kako smo se osjećali u vezi s tim, šta bismo voljeli čitati, kako ćemo nabaviti nove naslove...
Dolazi mi jedna mama i za ruku vodi dječaka, učenika šestog razreda u našoj školi. Imamo problem – nemamo knjige koju je on zadužio. Rekao je ranije da ju je dao jednom drugu, on drugom, ovaj trećem... Uglavnom, niko je nije vratio u biblioteku, a mama kaže da neće platiti knjigu koja je nestala. Pokušavam objasniti da knjigu vraća onaj ko je zadužio i, ako je dao prijatelju, on je može vratiti, ali mora reći ko je uzeo knjigu, drugačije ne može. Pitam ga da li bi prepoznao knjigu – ne sjeća se. Pokazujem jednu i pitam je li to ta (Robinzon Kruso). Nju je prije izvjesnog vremena pomoćna radnica našla ispod klupe i donijela je nama. Znam da je njegovo odjeljenje ovaj mjesec čitalo drugu knjigu, ali on me ubjeđuje da je to ta knjiga. Tužna sam i samo želim da se ovo završi, pa kažem da ćemo problem riješiti nekako. Dugo poslije razmišljam i upoređujem tu mamu s mamom čije dijete pod šatorom danima ima temperaturu, s mamom koja ne zna šta će svom djetetu dati da jede i s mamom koja je sa svojom djecom gledala kako Granična policija Republike Hrvatske brutalno tuče njenog muža i oca njene djece... Teško je porediti ta dva svijeta, moram to prestati raditi.
Dolazi mi grupa volontera koji Udruženju oboljelih od karcinoma I mi postojimo želi donirati novac za izdavanje knjige. Dogovaram sastanak i odlazim s volonterima – tim ljudima treba svaka podrška.
Petak, 25. juni 2021. godine
Danas je na polici mnogo knjiga koje su đaci vratili i koje valja vratiti na njihovo mjesto, a prije toga pohabane i pocijepane zalijepiti. I dalje mi je problem promijenjen raspored – treba mi mnogo vremena da ih rasporedim i maštam kako ću uzeti grupu volontera – ljubitelja knjiga – i s njima sve poslagati onako kako su bile složene godinama. Djecu što dolaze častim karamelama, malo pričamo o vikendu koji dolazi, poželim im ugodan vikend i da se lijepo odmore.
Sve vrijeme psihološki se pripremam za školu u kampu, spremam temu za vikend, razmišljam šta trebam ponijeti... Tema će nam biti priroda, cvrkut ptica, trava koja se zeleni, cvijeće... Želja mi je da malo veselijih boja bace na papir, a potom ću im podijeliti klikere – tome se strašno raduju, strašno. Sada, u ovom vremenu pametnih telefona, tableta, PlayStationa i drugih gadžeta, teško da bi se koje naše dijete obradovalo klikerima. Prošle sedmice podijelila sam ih jednoj drugoj grupi djece – prijateljica iz Švajcarske poslala mi tri kilograma.
Ove sedmice mi je lako za pribor – moja bivša učenica donirala je tempere, plastelin, stotinu blokova! Pokušaću da pospremim kuću i skuham nešto toplo za jelo, a sutra je subota i idem u školu u šumi. Koliko god da sam umorna, jako se radujem susretu s tom djecom jer se tako obraduju, svaka sitnica ih veseli, jako me zagrle, usreći me taj protok pozitivne energije, njihovo sreća da bar tog dana rade nešto što liči na normalno djetinjstvo... Ovog puta sa mnom ide i kolega Ervin. Napravili smo divnu radionicu.
Sutra ćemo prvo raditi s djecom, potom podijeliti mlijeko, a u nedjelju ujutro nosimo hranu na četiri mjesta i vraćam opranu i čistu odjeću dvojici maloljetnih dječaka koji su u kampu bez svojih roditelja, a popodne opet škola u šumi.
Razmišljam kuda ide ovaj svijet ako pod svodom nebeskim ima dovoljno mjesta za sve nas, dovoljno zraka da svi dišemo, mjesta da živimo, a ovi ljudi...
Kako samo vrijeme leti... Ili možda ne? U Velikoj Kladuši ima porodica u pokretu koje su ovdje već dvije godine... Kako li njima vrijeme prolazi?
