Kada sam bila učenica osnovne škole, majke (i moja) su često govorile: Kad će proći više ovaj raspust da se malo odmorim od djece, a mi, djeca, sa žaljenjem smo ispraćali svaki dan raspusta. Koliko je današnjim đacima škola teška shvatila sam nekidan kad sam učenicama i učenicima šestog razreda opisivala život prahistorijskih ljudi. Na moje pitanje da li bi voljeli da su se rodili u prahistorijsko doba, svi su uglas odgovorili potvrdno. Na pitanje zašto, opet je uslijedio potvrdan horski odgovor: Zato što ne bismo morali ići u školu!
Podjela nastavnih planova i programa na obavezne i izborne
Zbog poslovnih i privatnih obaveza većini roditelja odgovara da đaci duže borave u školi. Da bi nastavnice boravile s učenicima u školi, moraju organizirati vrijeme, a to znači da moraju imati širi nastavni program. S druge strane, đacima i roditeljima je problem obiman plan i program. (Možda sam nešto propustila, ali, koliko mi je poznato, roditelji se više žale na preopširne nastavne programe nego na nastavne planove i dnevni broj časova.) Gdje je rješenje?
Možda u tome da se predmetni nastavni planovi i programi podijele na obavezne i izborne sadržaje. Obavezni bi bilo ono što učenice moraju znati, odnosno informacije koje učenici moraju trajno memorisati; obrađivali bi se prikladnim nastavnim metodama i oblicima rada. U okviru izbornih predmeta učenici bi sami birali teme koje žele istraživati i na taj način nadograđivali znanje iz obaveznog dijela nastavnog plana, a postignuća bi bila ocijenjena po drugačijim kriterijima u odnosu na obavezni dio nastavnog plana i programa. Sličan prijedlog je William Glasser izložio u knjizi Kvalitetna škola.
Smanjiti broj đaka u odjeljenjima sa djecom s poteškoćama
Roditelji se žale što moraju raditi domaću zadaću s djecom, pogotovo kada je u pitanju zadaća iz stranih jezika. Njihove žalbe su opravdane, ali je neopravdana šutnja na veliki broj učenica i učenika u odjeljenjima. Primjera radi, kada upisuju kurseve stranog jezika – biraju škole stranih jezika u kojima je učenje organizirano u malim grupama. Kako onda mogu očekivati da dijete nauči strani jezik u školi gdje nastavnik istovremeno podučava do trideset dva đaka!? Prema nekim istraživanjima, broj đaka u odjeljenjima ne utječe na uspjeh učenika! Mislim da su istraživanja ovakvog tipa naručena i imaju cilj da smanje državne rashode za obrazovanje. Koliko mi je poznato, odjeljenja u privatnim školama ne mogu imati ovoliki broj djece.
U redovnim osnovnim školama provodi se inkluzija učenika s poteškoćama u razvoju, ali je broj đaka u odjeljenjima ostao isti kao i prije inkluzije. U jednom odjeljenju osmih razreda od 27 đaka imam dva učenika s težim poteškoćama u razvoju, a ima škola s manjim odjeljenjima i bez učenika s poteškoćama u razvoju. Drugo odjeljenje osmih razreda ima isto 27 đaka i jednog učenika s poteškoćama u razvoju, ali ima deset odgojno zapuštenih učenika zbog složene porodične situacije. Za vrijeme mandata ministra Elvira Kazazovića opet su kažnjeni nastavnici koji godinama rade s velikim brojem učenika – da se ne bi ukinule gradske škole koje nemaju dovoljan broj djece za opstanak škole, u velikim školama smanjen je broj odjeljenja i povećan broj učenika u odjeljenjima. Velike škole su obično u perifernim dijelovima kantona i njih čak i stručni savjetnici pogrdno nazivaju seoskim školama. Ovo se mora promijeniti ako želimo pravedno obrazovanje!
Uvesti pozitivnu segregaciju učenika
U školama je zabranjena segregacija po bilo kojem osnovu, a ja mislim da u nekim slučajevima podjela donosi bolje rezultate. Do ovakvog zaključka došla sam još u toku prvog mjeseca rada u školi, a to je bilo u septembru 1995. godine. U nedostatku nastavnog kadra angažovani su studenti Pedagoške akademije u Bihaću, te sam se i ja tako, s nepunih dvadeset godina, prvi put našla u ulozi učiteljice. Vodila sam prvi i treći razred, a u svakom odjeljenju bilo je 34-35 đaka. Zbog ratnih okolnosti više od pola učenika trećeg razreda nije znalo čitati ni pisati, a ni osnovne računske operacije. Uz saglasnost roditelja treći razred sam, na osnovu postignuća u čitanju, pisanju i poznavanju osnovnih računskih operacija, podijelila na dva odjeljenja, tako da sam radila u tri smjene. Za mene je bilo veliko iznenađenje kada sam otkrila s kakvom brzinom učenice usvajaju nova znanja i vještine kada su im startne pozicije iste. Učenici su bili motivirani, imali su više samopouzdanja, a introvertna i stidljiva djeca su se počela otvarati. Mislim da ekstrovertni đaci sa većim znanjem i većim samopouzdanjem svojom dominantnošću mogu negativno utjecati na samopouzdanje i motivaciju introvertnih i stidljivih učenika i tako im otežati usvajanje i razumijevanje nastavnih sadržaja.
Na vlastitu odgovornost sam djecu s poteškoćama u razvoju sa asistenticom izdvojila u pomoćnu prostoriju, povezanu sa učionicom vratima koja po potrebi otvorim ili zatvorim. Asistentica i ja smo se složile da je nemoguće da u istoj prostoriji radim ja sa ostalim učenicama i ona po mojim uputstvima sa učenicima s poteškoćama u razvoju. Đaci su počeli napredovati tek kad smo ih izdvojili u pomoćnu prostoriju, a na moje velike iznenađenje – šutljivi učenik počeo je pričati i smijati se. Oba učenika su nam potvrdila da im nastava u izdvojenoj prostoriji mnogo više odgovara.
Nekad mi se čini da mnogi podržavaju inkluziju na bosanski način samo da bi se pokazali humanim. Na osnovu svega što sam u praksi doživjela, u inkluziji vidim i oblike nasilja nad djecom s poteškoćama u razvoju jer se uključuju u redovne škole bez obzira na to što im one ni fizički ni emocionalno ne odgovaraju.
*Prilikom uređivanja teksta došlo je do omaške i rečenica "Možda u tome da se predmetni nastavni planovi i programi podijele na obavezne i izborne sadržaje." je zamijenjena rečenicom "Možda u tome da se predmeti podijele na obavezne i izborne." Izvinjavamo se svima koje smo na ovaj način doveli u nedoumicu. Hvala.
