Moje kolegice i kolege i ja smo tokom studija na Odsjeku za bosanski, hrvatski i srpski jezik na prvoj godini slušali predmet Književnojezička politika u BiH od 1970-ih do 1990-ih godina 20. stoljeća, u okviru kojeg se knjiga Snježane Kordić Jezik i nacionalizam[1] nije spominjala. (Danas ovaj predmet slušaju samo studenti i studentice drugog ciklusa jednopredmetnog studija na Odsjeku za bosanski, hrvatski i srpski jezik.) A upravo ona bila bi odlično štivo za razumijevanje odnosa koji se uspostavljaju između politike i lingvistike.
Podijeljena je u tri velika dijela naslovljena Jezični purizam, Policentrični standardni jezik i Nacija, identitet, kultura, povijest. Sva tri poglavlja su izuzetno zanimljiva, jasno i precizno napisana jezikom razumljivim svim čitaocima koje bi mogla zanimati ova tema, pa bi se knjiga mogla ocijeniti i kao popularna literatura.
Prvim poglavljem autorica prokazuje purizam kao nacionalističku strategiju, ocjenjujući ga kao jezički ekvivalent ksenofobiji i pretjeranoj društvenoj potrebi za razgraničavanjem.[2] Purizam se u modernoj lingvistici uvijek karakterizira kao negativan proces, a S. Kordić naglašava da je kao praksa bio posebno raširen u nacističkoj Njemačkoj. Ona otvoreno kritizira hrvatske lingviste koji sistematski rade na klasificiranju riječi kao hrvatskih ili nehrvatskih, te iz jezika progone leksiku koju smatraju nepodobnom:Purizam povećava nacionalizam jer uči da se sve klasificira kao hrvatsko ili nehrvatsko, i da se sve što navodno dolazi iz vlastite nacije proglašava dobrim, dok se ono što dolazi iz drugih nacija proglašava štetnim i zlim.
Autorica nam kazuje da izvor purizma nisu prosječni govornici,već da se izvor purizma mora tražiti u krugu jezikoslovaca. Povezanost jezikoslovaca s nacionalizmom ne čudi ako se ima u vidu da su nacionalisti često jezični aktivisti. Ona naglašava da purizam nikad nije svojstvo jezika, nego određenog broja ljudi, te da on nikada nije znak civilizacije, ili jezične kulture koju mu pripisuju kroatisti, naprotiv, purizam često funkcionira kao simbolizacija nacionalizma.
U ovom poglavlju se više puta ukazuje na nedemokratske jezičke politike i prakse, te se upozorava da purizam proizvodi konflikte i ubjeđuje govornike da ne znaju ispravno govoriti maternjim jezikom. Konstatira se da purističke aktivnosti nisu karakteristične za napredna društva, kao i to da puristi ne opisuju stvarni jezik, već onakav kakvim ga zamišljaju.
Suprotno puristima, Snježana Kordić nas uvjerava da su strane riječi važni svjedoci kulturnog života jednog naroda, spomenici njegove povijesti oformljavanja, njegovih dodira s drugim narodima, od kojih je primao važan duhovni i tehnički dobitak. Bogatstvo stranim riječima je obilježje razvijenog kulturnog jezika, ono je neophodno obogaćivanje i čak profinjavanje mogućnosti izražavanja.
Drugo poglavlje ove knjige za mene je bilo najvažnije, jer je konačno na jednom mjestu jasno objašnjeno sve što me je interesiralo tokom studija jezika na Filozofskom fakultetu u Sarajevu: Koliko jezika govorim, čim progovorim?
Odgovor je u vezi s terminom policentrični jezik. (Pomislila sam da sam možda prespavala neko od predavanja na kojima je bilo riječi o policentričnom standardnom jeziku pa sam sprovela malo istraživanje na uzorku od 10 studentica sa Odsjeka za bosanski, hrvatski, srpski jezik. Nijedna, bez pomoći gugla, nije znala o čemu je riječ.)
Policentrični standardni jezik definiran je u knjizi Jezik i nacionalizam kao jezik s nekoliko nacionalnih standardnih varijanata, koje se doduše u pojedinim točkama međusobno razlikuju, ali ne toliko jako da bi mogle konstituirati zasebne jezike, npr. engleski (britanski, američki, australijski itd. standardni engleski), njemački (njemački, austrijski, švicarski standardni njemački), portugalski (portugalski, brazilski standardni portugalski).
Logično pitanje koje se postavlja nakon što ovo pročitamo jeste: može li se to nekako primijeniti na behaes. Na fakultetu nas uče da je ustvari riječ o različitim jezicima. A knjiga tvrdi:
da bi unutar jednog dijalekatskog kontinuuma nastali različiti standardni jezici, neophodno je da se uzmu različiti dijalekti za standard. To kod standardnog jezika u Hrvatskoj, Srbiji, BiH, Crnoj Gori nije bio slučaj jer je uzeta štokavica za standardni jezik. Tako je nastao policentrični standardni jezik.
Da se u našem slučaju ne radi o različitim jezicima pokazuje i činjenica da ne postoje npr. bosansko-hrvatski rječnici ili hrvatsko-srpski rječnici. Ista stvar je i s njemačkim jezikom u Njemačkoj i Austriji – kad bi austrijski bio zaseban jezik, onda bi trebalo imati dvojezični rječnik Austrijsko-njemački, što ne samo ozbiljni lingvisti, nego i praktično svi laici koji o tome razmišljaju smatraju otuđenim od stvarnosti.
Kako se uspjela sakriti ovako važna, čak za naš jezik suštinska definicija tokom pet godina studija?! Odgovor na to pitanje može se izvući iz narednog citata:
Kad se relativno homogene jezične zajednice politički rascijepe, oni koji su odgovorni za standardizaciju često ideologiziraju bilo kakvu minimalnu razliku da ih razdvaja kako bi stvorili iluziju veće jezične udaljenosti.
Upravo se to desilo s našim jezikom, a najlakše je raditi na udaljavanju ako se o sličnostima i ne govori. Ipak, trebalo bi uvijek potcrtavati da je jezik sredstvo za sporazumijevanje, te da ne bi nikada trebao postati politički korišten za nacionalističke ambicije.
Treći dio knjige posvećen je definiranju termina nacija, identitet, kultura, povijest i ukazivanju na to koliko su široko rasprostranjene različite, a posebno historijske neistine na našim prostorima.
Autorica pokazuje kako je kod nas još uvijek raširena romantičarsko-nacionalistična ideja s kraja 18. stoljeća o svetom trojstvu jezika, nacije i države, po kojoj svaki narod mora imati jezik koji pripada samo njemu. Zanimljivo je da je ovakvu koncepciju zastupao i Treći Rajh.
Izdvojit ću još samo jedan dio iz knjige za koji mislim da je ovdje bitno naglasiti. Na pitanje Što je nacionalizam autorica citira jednog autora koji ocjenjuje da je u civiliziranim društvima nacionalizam pogrdna riječ. Prevazilaženje nacionalizma proglašava se vrijednim truda. Ne samo u političkim govorima i traktatima, nego i u znanstvenim knjigama nacionalizam se opisuje kao primitivizam, zaostalost, reakcionarnost, zabluda ili bolest, a nadilaženje nacionalizma smatra se napretkom, pa i preduvjetom duhovne civilizacije.
S. Kordić objašnjava i razloge i skrivene motive zbog kojih se insistira na nacionalizmu. Jednostavno, iza projekta pravljenja nacije stoje interesi elite. Pri tome, nacionalni suverenitet donosi samo jednom malom dijelu stanovništva neposredne prednosti, pogotovo eliti i eventualnom srednjem sloju, koji profitira od nastalih radnih mjesta u birokraciji. Međutim, široke mase ostaju, barem na području ekonomije, isključene od prednosti koje rezultiraju iz nacionalne autonomije. Koristoljublje je razlog zašto je nacionalizam privlačan pojedincima. Intelektualci u toj novoj, manjoj, zajednici postaju članovi elite sa sigurnim karijerama u intelektualnim i kulturnim profesijama. Nacionalistički motiv je način osiguranja da će dobiti vlast koju nisu bili sposobni dobiti u većoj zajednici.
Nakon što sam pročitala knjigu zaključila sam da je ona izuzetna važna i bitna, te da bi posebno korisna bila studentima i studenticama našeg jezika. Željela sam razgovarati sa profesorima koji su i meni predavali na Odsjeku za bosanski, hrvatski i srpski jezik o izloženim tezama. Svakome od njih poslala sam nekoliko pitanja na koje bih voljela da su mi odgovorili i tako pomogli da i sama naučim još ponešto, ali niko od njih nije bio voljan podijeliti svoje mišljenje.Lingvisti zaposleni u Institutu za jezik u Sarajevu također nisu bili spremni na razgovor.
Izuzetak u našoj lingvističkoj zajednici bio je profesor Midhat Riđanović koji je vrlo rado govorio o knjizi iako je pretjerano ne cijeni. On smatra da autorica nije rekla ništa novo, da je svima, pa i pticama na grani, jasno da mi svi govorimo jednim jezikom, ali se ne slaže da je ispravno taj jezik nazivati srpskohrvatskim.[3]
Profesor u svojoj novoj knjizi Totalni promašaj lingvistike na Balkanu navodi da je u lingvistici prihvaćen stav da međusobna razumljivost definiše jedan jezik, te da u tom smislu je jezik većine stanovnika Balkana jedan jezik, ali lingvista ne smije intervenisati u odlukama o nazivu jezika, jer je to potpuno vanlingvistička stvar.
Iako naša akademska lingvistička zajednica šuti o ovoj knjizi, svjetski stručnjaci o njoj imaju samo riječi hvale.[4] Izdvojit ću nekoliko navoda uglednih lingvista – Henryk Jaroszewicz u časopisu Poljske akademije nauka Socjolingwistyka svoju recenziju završava sljedećim riječima: zaključno se s punim uvjerenjem može reći da je Jezik i nacionalizam kapitalna monografija. [...] Možemo se čak usuditi reći da monografija Snježane Kordić ima potencijal da postane prekretnica u povijesti kroatistike, epohalno djelo – u punom smislu te riječi – za hrvatsko jezikoslovlje. [...] Stoga djelo Snježane Kordić može postati svojevrsna katarza kroatistike, izvrsno i pošteno razračunavanje s erom u kojoj je hrvatska lingvistika tako često tonula u znanstvenu stagnaciju, reducirana od strane hrvatskih elita samo na podređenu ulogu oružja korištenog u političkoj borbi za hrvatsku državotvornost. Pitanje je jedino jesu li današnja kroatistika i današnje hrvatsko društvo već spremni prihvatiti jedno takvo djelo kao što je Jezik i nacionalizam?
U londonskom časopisu The Slavonic and East European Review recenzija završava tvrdnjom da ovom knjigom Kordić nudi uzoritu gestu kako lingvistika može zadržati svoju neovisnost, dostojanstvo i visoke akademske standarde nasuprot političkim manipulacijama.
Pavel Krejčí u recenziji objavljenoj u češkom filološkom časopisu naglašava da je knjiga bez sumnje jedna od najvažnijih i najvrednijih publikacija o datoj temi.
Njemački lingvist Ulrich Obst, istaknuvši da se u knjizi svi pseudoargumenti bravurozno osporavaju, završava recenziju sljedećom rečenicom: Čovjek bi jako poželio ovoj knjizi da naiđe na plodno tlo prvenstveno kod osoba koje su na prominentnim pozicijama u političkom i kulturnom životu dotičnih država i da tamo gdje je potrebno dovede do promjena u razmišljanju.
Nažalost, želja Ulricha Obsta ostaje neispunjena, barem što se naše akademske zajednice tiče.
Ali to što je knjiga Snježane Kordić besplatna i dostupna na internetu ostavlja nadu da će se svaka studentica i svaki student pročitavši rečenicu – Tko si dozvoli – bez obzira zbog kakvih razloga: patriotskih, političkih, religijskih – da i u najmanjoj mjeri krivotvori istinu, njegovo ime se mora izbrisati s liste znanosti –glasno zapitati: nije li izostavljanje Jezika i nacionalizma iz univerzitetskih silabusa doprinos tom krivotvorenju?
[1]Snježana Kordić. Jezik i nacionalizam. Zagreb: Durieux, 2010. Dostupno na: http://bib.irb.hr/datoteka/475567.Jezik_i_nacionalizam.pdf
[2]Knjiga je koncipirana kao kolaž citata kojim autorica prikazuje šta o jezičkom nacionalizmu pišu drugi lingvisti; za potrebe ovog rada neće se navoditi autori izabranih citata.
[3] U svojojknjiziSnježanaKordić to ovakoargumentira:
Dvodijelnu oznaku [srpskohrvatski]prvi je upotrijebio 1824. godine Jacob Grimm, od 1836. je Jernej Kopitar jednoznačno koristi kao naziv jezika. Pojavila se već 1854. i 1859. i u gramatikama zagrebačkih autora, dok seu gramatikama srpskih autora u to vrijeme još nastavila tradicija srpskih gramatičara da svoj jezik nazivaju srpskim. Autorica smatra da budući da je oznaka srpskohrvatski od 19. st. ustaljen naziv u lingvistici, ona ima prednost naspram bilo koje druge potencijalne oznake. Autorica citira lingviste, među kojima i Groschela koji kaže da zamijeniti ime srpskohrvatski značilo bi kapitulaciju pred političkim pritiscima iz zemalja nasljednica Jugoslavije.
Jedan od razloga da je ovaj naziv u stranoj slavistici najuobičajeniji je načelo da se razni složeni lingvistički nazivi tvore prema krajnjim članovima, npr. indoevropski jezici obuhvaćaju i indoevropske jezike između Indije i Evrope. To je, također, razlog da se nazivu srpskohrvatskine može zamjerati što nema bosansku i crnogorsku komponentu jer dvodijelna oznaka ne znači da su njome obuhvaćene samo imenovane komponente, nego da su one rubovi jezičnog područja u koje je uključeno i ono što se nalazi između njih.
[4]Veliki dio tekstova koji tematiziraju knjigu može se pronaći ovdje, a detaljnije o Snježani Kordić čitajte na ovom linku.
Fotografija preuzeta sa: sh.wikipedia.org
