Školegijum: Osobe s poteškoćama su i ranije bile tema Vašeg rada. Šta očekujete od publike kojoj se obraćate takvim fotografijama?
Peljhan: Kako i sam imam iskustvo hendikepa – kao desetogodišnjak sam u nesreći s vojničkom bombom iz 2. Svjetskog rata izgubio ruku, oko i pretrpio druga oštećenja, i kako kao profesionalni klinički psiholog radim s osobama s posebnim potrebama, čini mi se samorazumljivim da kao fotograf obrađujem teme koje su mi bliske i s kojima imam veliko iskustvo. Međutim, ne radi se tu samo o unutrašnjoj potrebi da fotografijom, drugačije nego riječima, izrazim ono što leži u meni. Sa izlaganjem, objavljivanjem i publiciranjem fotografskih projekata želim, u okviru svojih skromnih mogućnosti, postići bolju obaviještenost zajednice, upozoravati na prava i jednak tretman, otklanjati stigmatizaciju i poboljšavati položaj ranjivih skupina. Moje fotografije moguće je pogledati na internet stranici http://matejpeljhan.com/.
Školegijum: Mislite li da je fotografija dobila ili izgubila na važnosti s razvojem digitalne tehnologije i društvenih mreža?
Peljhan: Razvoj digitalne tehnologije, računarstva, mobilne telefonije i internetskih medija, čemu svjedočimo u posljednjim decenijama, jeste temeljito promijenio smisao i ulogu fotografije u našoj kulturi. Iako fotografija prati čovjeka već skoro dvjesto godina, tek smo u posljednjim desetljećima svjedoci njenoj pravoj eksploziji. Fotoaparati su cijenom postali dostupni i jednostavni za upotrebu, tako da su dostupni praktično svakome. Fotografija je zauzela veliki dio interneta. Postala je ne samo vrsta dokumentiranja, nego i način izražavanja, komunikacije, stvaranja, zabave, druženja, obrade na kompjuteru i tako dalje. Fotografija danas ljudima nudi nove pozitivne mogućnosti, istovremeno predstavljajući veću opasnost od manipulacije i manje prisne međusobne odnose. Ljudi poruke fotografije primaju u velikoj mjeri intuitivno, većinom s tim u vezi nisu dovoljno vješti i cjelovito poučeni.
Školegijum: Da li ste zadovoljni načinom na koji se fotografija kao zanat i umjetnost predstavlja u školi? Držite li predavanja ili radionice u školama? (Ako da, kakva su Vam iskustva, ako ne, da li biste se odazvali, i šta biste uradili, pokazali, ispričali?)
Peljhan: Po mom mišljenju, obrazovni sistem se jako sporo prilagođava promjenama. Nastavni planovi i programi u velikoj mjeri favorizuju verbalne i matematičke sposobnosti, zanemaruju neverbalnu pismenost i kreativnost. Kod starije djece i omladine sve je manje tih osobina. Predavanja i radionice u školama su dobra prilika da učinimo korak naprijed. Rado se odazivam takvim pozivima. Suosnivač sam Zavoda za fotografsku terapiju koji je posvećen upravo takvim aktivnostima.
Školegijum: Kako ste upoznali Luku? Kako ste došli na ideju da uradite ciklus fotografija s njim? Kako ste to uradili?
Peljhan: Fotografska serija s naslovom Mali Princ, koja je nastala 2013. godine, temelji se na istinitoj priči dvanaestogodišnjeg dječaka Luke, koji je pohađao osnovnu školu u Centru za obrazovanje, rehabilitaciju i osposobljavanje u Kamniku, gdje sam zaposlen kao klinički psiholog. Zbog mišićne distrofije, bio je vrlo slabašan. Čak i kod osnovnih životnih aktivnosti, poput umivanja, oblačenja, jedenja i dr. bio je sasvim nemoćan i ovisan o pomoći drugih osoba. Jedina stvar koju je fizički bio u stanju učiniti bili su sitni, slabi pokreti prstima. Njima je na malim listićima papira polako, ali ustrajno i detaljno pravio crteže koji su odražavali njegovu iznimnu unutrašnju stvaralačku snagu. Jednom je u jednom od naših razgovora izrazio želju da bi rado vidio sebe na fotografijama kako čini razne vragolije. Na prvi pogled teško ostvariva želja, zato što se nisam želio poslužiti računarskom montažom i foto-shopom. Rješenje koje sam našao skrivalo se u drugoj perspektivi za koju sam sad uvjeren da bi je trebali češće koristiti i u rješavanju naših svakodnevnih problema.
Školegijum: Kako je na vas djelovala saradnja s Lukom – emotivno, intelektualno, profesionalno?
Peljhan: Želju koju je u razgovoru Luka izrazio najprije sam shvatio kao psihoterapijski izazov. U razgovoru smo nas dvojica otkrivali kakav bi značaj i smisao te slike imale za njega. Otkrivao sam njegov racionalni i emotivni koncept samopoštovanja, jačao mehanizme prilagodbe i usmjeravo psihološke procese prihvatanja. Pokušao sam si predstaviti da li bi ga pogled na fotografije uopšte usrećio ili bi se desilo upravo suprotno – da li bi ga to osjećajno uništilo, tako da bi iznova bio suočen sa svojim teškim stanjem. Pitao sam se također da li ta njegova želja nije neki znak odbacivanja realnosti, za koje mi psiholozi znamo da nije najzreliji i konstruktivan odbrambeni mehanizam. Kad mi je jednom sasvim smireno rekao da bi posljednja fotografija u seriji morala prikazati njegov povratak u invalidska kolica, posljednje su sumnje konačno nestale. I opet sam shvatio da maštanje i imaginacija nisu nužno bijeg od stvarnosti nego da ih moramo razumjeti i isko ristiti kao dio naše stvarnosti. Ako samo znamo na odgovarajući način u njih ući i iz njih izaći, onda neće biti samo mogućnost za zadovoljenje naših želja nego i nepresušan izvor nadahnuća za našu kreativnost i našu samospoznaju.
Posebno iskušenje je bila reakcija svjetske javnosti nakon objavljivanja fotografija, koja je dotakla mene koliko i Luku. O fotografijama su pisali brojni mediji, dali smo mnogo intervjua i primili veliki broj pozitivnih poruka. Priču o fotografijama predstavio sam na različitim predavanjima, između ostalog i na glasovitom TEDu, u Engleskoj. (Dostupno na Youtubeu.) Na mnogo mjesta serijal je bio uvršten na liste najdirljivijih fotografija u istoriji. Značajno je napomenuti da sam s Lukom kao scenarista i režiser snimio istoimeni kratki dokumentarno-animacijski film, koji je prošle godine na festivalu slovenačkog filma osvojio nagradu Vesna za posebna postignuća.
Školegijum: Čini li društvo dovoljno da osobama poput Luke olakša i uljepša život? (Da li je nedostatak novca prihvatljiv izgovor?)
Peljhan: Napredak društva je u svakom slučaju vidljiv, ali još uvijek nije onakav kakav bih želio. Nedostatak novca je, razumije se, velik problem, ali naravno da ne bi smio biti izgovor za rješavanje tako temeljnih prava poput jednakih mogućnosti za sve. S druge strane, moramo biti svjesni da inkluzija najčešće nije povezana s novcem nego s vrijednostima, stavovima i emocijama, koje imamo o drugačijima od sebe. Tako da i kad bismo imali dovoljno finansijskih sredstava i kad bismo ih namijenili samo za egzistencijalne potrebe hendikepiranih, time im još uvijek ne bismo dali mogućnosti za njihovu kreativnost i ravnopravno mjesto u društvu.
Razgovor sa Matejom Peljhanom je objavljen u 15. broju printanog Školegijuma. Iz ovog broja također čitajte tekst Anesa Osmića Pravo na indoktrinaciju.
