Nova čitanja

Juval Noa Harari: Sapiens: Kratka istorija ljudskog roda

Knjiga koju bi trebao pročitati svaki profesor istorije jer propituje granice znanja

Saša Buljević

09.11.2019

Zbog pristupa koji potiče razvijanje kritičkog mišljenja i drugačije perspektive o istoriji, Sapiens se može primijeniti i u bh. društvu.

Knjiga Juvala Noe Hararija Sapiens: Kratka istorija ljudskog roda vrhunsko je djelo jer razbija monotoni pričam ti priču pristup koji se već decenijama praktikuje kao način prenošenja informacija o prošlosti. Autor napušta ideju istoričara kao sveznajućeg, koji ima supermoći sagledavanja prošlosti na objektivan način, i upoznaje čitaoca sa dometima našeg znanja. Ono što je najbitnije – Harari podstiče na kritički odnos prema ustaljenim mišljenjima, iznosi jake argumente i različite interpretacije istorijskih fenomena.

Govoreći o prvim lovačko-sakupljačkim zajednicama, on predstavlja nekoliko modela koje su istraživači i stručnjaci do sada razvili. Naprimjer, u većini knjiga i udžbenika u Bosni i Hercegovini model porodice i patrijarhalno uređenje uzimaju se kao činjenica, bez ikakvog otklona, iako arheološki ostaci ne pokazuju da je muškarac imao glavnu ulogu, a da je porodica postojala u obliku koji danas poznajemo. Harari navodi teze prema kojima su, primjerice, mogle postojati veze koje žene grade sa više muškaraca ili žena u isto vrijeme. U tim zajednicama bilo bi razvijeno kolektivno starateljstvo i muškarci bi brinuli za svu djecu. Ovi primjeri su evidentni kod životinja kao što su čimpanze i bonobu-majmuni. Takođe, kolektivno očinstvo poznaju i ljudske zajednice kao što su Bari Indijanci. No, Harari predstavlja i mišljenje drugih stručnjaka koji smatraju da su monogamne veze i nuklearne porodice srž ljudskog ponašanja. Oni tvrde da je upravo to razlog zašto su nuklearne porodice srž današnjeg društva i da zbog toga žene i muškarci imaju tendenciju da budu posesivni.

Autor ove knjige ukazuje na to da za razumijevanje lovačko-sakupljačkih zajednica moramo znati više o uslovima u kojima su živjele. Ističe da su dokazi obje teze na klimavim nogama, te da je potrebno više materijalnih ostataka za razumijevanje tih društava. Oni, nažalost, nedostaju jer su ostali sačuvani samo fragmenti koji zbog ogromne starosti nisu dovoljni za vjernu rekonstrukciju. Harari nas suočava sa činjenicom da, za razliku od modernog doba, lovačko-sakupljačke zajednice nisu posjedovale mnogo predmeta. Upozorava i na uzaludan pokušaj upoređivanja modernih lovačko-sakupljačkih zajednica sa onima iz prošlosti jer su uslovi življenja i okolina bili potpuno drugačiji. Zaključuje da jedino što možemo tvrditi o lovačko-sakupljačkim zajednicama iz kamenog doba jeste da su tu bili ljudi koji su živjeli u manjim grupama i da su vjerovatno imali različite oblike društvenog uređenja.

Svaka knjiga u kojoj se govori o prošlosti trebala bi imati pristup koji je Harari iskoristio u Sapiensu, a svaki nastavnik istorije i autor udžbenika istorije trebao bi pročitati ovu knjigu i inkorporirati je u svoja predavanja ili djela. Zbog razvijanja kritičkog mišljenja i drugačije perspektive o istoriji Sapiens se može primijeniti i u bosanskohercegovačkom kontekstu. To je i potrebno jer iz istraživanja Čemu (ne) učimo djecu možemo vidjeti da se najviše pogrešnih predstava u istoriji odnosi na praistoriju. Naime, to istraživanje pokazuje da su prilikom pisanja udžbenika reproducirani stari mitovi o ulogama muškaraca i žena, formiranju hijerarhija i porijeklu čovjeka; u udžbenicima se najčešće nailazi na tumačenja nastala u 19. vijeku koja su bila pod jakim uticajima hrišćanstva, kolonijalizma, rasizma, (etno)nacionalizma i patrijarhalnih vrijednosti. Harari propituje upravo ta ustaljena tumačenja i unosi svježinu u izučavanje istorije. Ono što nedostaje u većini djela o prošlosti je iskreno ukazivanje na granice našeg znanja o istorijskim procesima, i kao društva i pojedinaca, a Harari radi upravo to.

Sapiens razbija mit o istoriji kao dosadnom predmetu. Knjiga lako budi interes čitalaca i mijenja njihov odnos prema prošlosti. Najbolji primjer za to je inovativni pristup jednom od najvažnijih događaja u istoriji – agrikulturnoj revoluciji. Umjesto ustaljenih pogleda na ovaj period kao pogodan za čovjeka jer prvi put može uzgajati hranu, što ga čini manje zavisnim od prirodnih (ne)prilika i daje mu mogućnost planiranja, Harari ukazuje na to da domestikacija biljaka zapravo nije učinila život ljudi boljim. Naprotiv, postao je mnogo lošiji. Lovačko-sakupljačke zajednice imale su raznovrsniju ishranu i trošile znatno manje energije za njeno obezbjeđivanje. Tezu da su ljudi domesticirali biljke okreće naopako, tvrdeći da su zapravo biljke domesticirale ljude jer su ljudi ti koji su zbog domestikacije počeli živjeti u kući ili domu i provoditi većinu vremena na jednom mjestu. Harari domestikaciju biljaka naziva zamkom u koju su ljudi upali, nesvjesni njenih posljedica na život i zdravlje.

 

Pročitajte i druge tekstove Saše Buljevića: Da li udžbenici istorije djecu uče o precima ili o predrasudama? Predrasude počinju od praistorije • Kako su dinosaurusi izumrli drugi put? A bili su društvena bića koja brinu o mladunčadi

 

Umjesto romantičarskih prikaza kamenog doba ili srednjeg vijeka, Harari čitaoca suočava sa fenomenima koji mijenjaju percepciju istorije čovječanstva. On ne predstavlja istoriju nizom hronološki određenih događaja, već idejama i konceptima koji su oblikovali istorijske događaje. Jedan od primjera za to je naturalizacija društvenih odnosa i hijerarhije unutar društva. On pokazuje da su sve hijerarhije izmišljene, te da su rezultat nasumičnih istorijskih događaja koji su omogućili uzdizanje jedne grupe diskriminacijom druge. Elita koja je formirana usljed određenih istorijskih uslova po pravilu je u manjini i oslanja se na mitove i religiju pri naturalizaciji društvenih odnosa i osporava činjenicu da je njeno postojanje ustvari fikcija. To znači da svaka hijerarhija predstavlja društvene odnose kao prirodne, koje su odredili sami bogovi ili su rezultat prirodnih zakona. Harari daje primjer Aristotela koji je smatrao da robovi posjeduju robovsku prirodu, a slobodni ljudi slobodarsku prirodu, te da su njihovi društveni položaji samo refleksija njihove prirode. Prema Aristotelu, robovi su po prirodi predodređeni da budu robovi. Na isti način danas razmišljaju pripadnici zapadnoevropskih država ili npr. stanovnici SAD-a, gdje se održava kapitalistički mit u kojem se zanemaruju okolnosti u kojima pojedinac živ. Prema kapitalističkom mitu, priroda pojedinca kriva je za njegov društveni položaj jer siromašni nemaju predispozicije da postanu bogati, dok su bogati ljudi po prirodi poduzetni i uspješni.

Valja ukazati na Hararijevo pravilo kada je riječ o određivanju prirodnog i kulturnog fenomena: Biologija omogućava, kultura zabranjuje. On objašnjava da iz biološke perspektive sve što je moguće nije neprirodno – prirodi ne smeta ako postoji seksualna privlačnost između dvojice muškaraca. Ukoliko je određeni oblik ponašanja moguć, on je sam po sebi prirodan – jer je neprirodno ponašanje nemoguće i samim tim ne zahtijeva zabranu. Naprimjer, ne postoji niti jedan društveni zakon koji zabranjuje čovjeku da vrši fotosintezu, jer je čovjek ne može vršiti, pa bi to bilo neprirodno ponašanje, ali zbog toga što je neprirodno nemoguće – nema potrebe za zabranom.

U ovoj knjizi su i neke kompleksne ideje učinjene pristupačnim široj publici. Razvoj ekonomije i tržišta je kompleksan proces koji su izučavale stotine istraživača iz raznih oblasti, a Harari u jednom poglavlju uspijeva objasniti zašto danas imamo ekonomiju koja raste znatno brže od ekonomija u prošlosti. Odgovor se krije u iznenađujućoj činjenici da je danas vjera u zamišljenu budućnost znatno čvršća nego u prošlosti. Zbog toga banke na osnovu stvarnih sredstava koje posjeduju mogu izdavati fiktivne kredite. To znači da ukoliko banka ima milion dolara uplaćenih na račun kao štednju određenog klijenta – ona može taj milion sedam puta izdati kao kredit. Harari jednostavnim primjerom objašnjava ovaj proces – predstavlja fiktivnu situaciju u kojoj vlasnik građevinske firme Stone uplaćuje milion dolara u banku, a banka taj milion izdaje kao kredit gospođi McDoughnut za izgradnju pekare. Ona unajmljuje firmu Stone da napravi pekaru i uplaćuje milion dolara na njen račun. Stone sada ima dva miliona dolara na svom računu, dok banka zapravo ima samo milion u svom sefu. Ova praksa primjenjuje se u svim bankama svijeta i zapravo 90 posto svjetske ekonomije počiva na fiktivnim sredstvima. Jedini razlog zbog kojeg je ovo moguće jeste kolektivna vjera u zamišljenu budućnost na kojoj se zasniva svjetska ekonomija. U ovom primjeru menadžment banke vjeruje da će u budućnosti projekat McDoughnut donijeti profit. Vjera u budućnost razlog je zbog kojeg je moguć ekonomski rast koji nikada prije nije zabilježen.

Umjesto osjećaja borbe koji se često javlja pri čitanju djela o istoriji čovječanstva, zbog usvajanja mnoštva informacija, Sapiens budi istraživački duh pun uzbuđenja pri otkrivanju novih činjenica i interpretacija o homosapiensu. Predstavljena saznanja mijenjaju ideju o našoj poziciji i ulozi na Zemlji i o ekosistemu kojem pripadamo. Harari vraća čovjeka u životinjski svijet, ali i raskrinkava ulogu naših predaka kao direktnih krivaca za izumiranje stotina životinjskih vrsta. Ova činjenica je često izostavljena u knjigama koje se bave istorijom čovjeka – možda zbog uljepšavanje slike o nama samima i izbjegavanja osjećaja krivice. Masovna izumiranja prate čovjeka na njegovom putu osvajanja planete. Mamuti, džinovski sisavci Australije, pa čak i naši izumrli rođaci, pripadnici homo roda, pali su kao žrtve homosapiensa koji je svojim sposobnostima planiranja, kooperacije i prilagođavanja uspio da se proširi na skoro svaki kutak kopna.

Najnovije

Digitalizacija obrazovanja u Republici Srpskoj

Projekat Dositej i treća sreća s 27 miliona KM

Enes Kurtović

Izgubljeno u printanju

Sveti Sava na zidu, Dositej u ormaru

Enes Kurtović

Originalni anđeo

Dejan Ilić

U utorak rezultati PISA istraživanja

Vjerodostojni i međunarodno mjerljivi pokazatelji rezultata obrazovanja

Školegijum redakcija

Praznovjerja iz ugla naučnih spoznaja

Lastavica nisko leti pred kišu jer padne pritisak, pa i mušice lete niže

Amna Dervišagić