Iz dječije perspektive

U učeničkim cipelama

Šta poslije PISA-e?

Edina Međić

06.02.2020

Mogli bismo dugo raspravljati o nedostatku interesa i upornosti naše djece, ali nama treba odgovor na pitanje ŠTA UČINITI (da ih steknu)?

Ilustracija: Školegijum

Objava rezultata PISA istraživanja najavljena je kao najznačajniji događaj za obrazovanje u BiH u posljednjih 20 godina. Doživjeli smo PISA šok i dobili tri tiranije u vidu broja, prosjeka i usporedbe.

Brojevi govore sami za sebe i tu nema rasprave. Interpretatori rezultata doživljavaju ih kao objektivne, neutralne alate, a ne kao simboličke prikaze koji nam govore šta se broji, a šta ne. Upoređivanjem rezultata obrisane su razlike, a značenju testa poklanja se važnost orijentacije za budućnost. Zemlje s najboljim rezultatima postaju uzori.

PISA je osmišljena po modelu instrumentaliziranog obrazovnog sistema i želi reprodukciju baš takvog sistema u kom su naša djeca – funkcionalno nepismena.

Objava rezultata donijela je i ono što nikako nije trebalo da se desi – traženje krivca. Po mišljenju mnogih, krivci su nesposobni i nekompetentni nastavnici, nezainteresovani učenici, prezahtjevni roditelji...

I, šta ćemo sad?

APOSO BiH je 16. i 17. 12. 2019. u Banjaluci okupio 70 stručnjaka koji su razgovarali o perspektivama korištenja PISA rezultata i unapređenju obrazovanja u BiH. Nigdje nisam uspjela naći zaključke ili mišljenja tih stručnjaka.

Sada se vrši DISEMINACIJA PISA rezultata u većim gradovima, ali ponovo nema informacija o rezultatima tih skupova. Predstavnici Agencije smatraju da će đačka postignuća biti veća primjenom Zajedničkih jezgri nastavnih planova i programa (ZJNPP) sa definiranim ishodima učenja, dodatnom edukacijom nastavnika, praćenjem, prikupljanjem podataka i evaluacijama...

Ministarstva i pedagoški zavodi se ne oglašavaju. Učesnike odgojno-obrazovnog procesa (roditelje, učenike i nastavnike) niko ne pita za mišljenje.

Zar reforma ne treba kretati iz baze (škola)?

Naši roditelji rijetko daju prijedloge za unapređenje obrazovanja. Obično nailazimo na zid ćutanja, osude ili prebacivanje krivice. To je donekle razumljivo – većina se bori za egzistenciju i ne shvata svoju ulogu u sistemu obrazovanja.

 

Pročitajte također — Osvrt profesorice Arife Isaković na rezultate PISA istraživanja: Imaju funkcionalno znanje, ali i problem s čitanjem i pisanjem

 

Učenici su čuli za rezultate testiranja, ali tome ne posvećuju posebnu pažnju.

Bez obzira na sve, mislim da naša djeca imaju mnogo potencijala. Zbog toga sam željela da provjerim šta se dešava dok dijete radi zadatak PISA testa.

Maloj grupi petnaestogodišnjaka dala sam zadatak (tekst) u kojem se spominje izumiranje pčela u košnicama. Pročitali su tekst, neko vrijeme pokušavali naći odgovore, a onda odustali. Neka objašnjenja za to su bila:

  • Meni ovaj tekst nije interesantan. Nemam želju tražiti odgovore.
  • Više volim matematiku. Mogu li raditi te zadatke?
  • Ima li nešto vezano za robotiku?
  • Više volim raditi zadatke u grupi. Možemo li zajedno tražiti odgovore?

Mogli bismo dugo raspravljati o nedostatku interesa i upornosti naše djece, ali nama treba odgovor na pitanje ŠTA UČINITI (da ih steknu)?

Nastavnici su dežurni krivci za sve, a već mnogo godina ukazuju na probleme i stvarnu situaciju. U svakoj profesiji ima onih koji svoj posao rade bez entuzijazma, ali BiH ima mnogo kvalitetnih, fleksibilnih i kreativnih nastavnika. Oni se svakodnevno educiraju, razmjenjuju ideje, metode rada, prakse i pokušavaju to primijeniti u učionici. Ima ih u svakoj školi i najbolje znaju šta nije uredu, šta je primjenjivo, a šta ne. Ti nastavnici su resurs obrazovnog sistema, ali su nevidljivi. Nisam sigurna da ijedna institucija ima evidenciju o njima.

I dok još dugo budemo prezentirali i posmatrali rezultate PISA testiranja iz svih uglova, vrijeme prolazi i djeca rastu. Da li ćemo čekati da neka dirigentska palica pokaže šta trebamo raditi?

Znamo li napraviti SVOJ obrazovni sistem, a ne stalno gledati finski, njemački, kineski?

Možemo li na nekom tekstu iz NPP-a uočiti razliku između činjenice i mišljenja, vježbati postavljanje pitanja i težiti ka pitanjima sa 5. i 6. nivoa? Hoćemo li u učionicu uvesti eksperimente za razumijevanje pojava i procesa? Znamo li pokrenuti diskusiju o ogovaranju?

Želimo li u učionicu unijeti malo smijeha?

Jesmo li mi sposobni napraviti sistem koji daje funkcionalno znanje, poštuje individualne razlike, smanjuje pritisak, a uvećava zadovoljstvo učesnika u odgojno-obrazovnom procesu?

Ne zbog rezultata PISA testiranja, već zbog naše djece.

Najnovije

Korona-izazovi u obrazovanju

Nova normalna škola

Enes Kurtović

U vrijeme upisa u srednje škole

Djeca ne vole gimnaziju jer...

Amna Dervišagić

Jedno lijepo iskustvo s alatkom Forms

Djeca su hrabra i pametna, samo ih treba potaknuti

Marina Stojaković

U njihovim cipelama

Mišljenje učenika i učenica

Edina Međić

Kako olakšati djeci da prođu izazove online nastave

Stripovi kao alat

Maksuda Muratović