Odgojni aspekti

Porodični odnosi u učionici

Učitelj svom djetetu

Amna Dervišagić

19.02.2020

Tokom obrazovanja za nastavnice niko nam nije govorio šta ćemo ako se u razredu nađe naše ili dijete našeg kolege, na koji način izbjeći predrasude okoline.

Foto: SpeedKingz / Shutterstock.com

U gotovo svakoj školi u BiH među đacima je i dijete nekog od nastavnog osoblja. Ponukana tom činjenicom, nedavno sam provela anketu koja je pokazala da djeca koja idu u školu gdje rade njihovi roditelji i/ili rodbina nikad nisu poželjela postati učitelji, a profesorice čija djeca i/ili rođaci idu u školu u kojoj one predaju rekle su da jedva čekaju da ta djeca odu iz škole! Nastavnici, pak, kažu da se nikada nisu više spremali nego kada bi imali čas u razredu u kom je dijete nekog od njegovih kolega ili njihovo!

Imam i vlastito iskustvo u vezi s ovom pojavom – dva puta sam bila profesorica-tetka i s tim iskustvom sam postala bogatija za neke životne lekcije.

Bio je četvrtak, prvi čas u drugoj smjeni, i čas koji je zvanični početak mog predavanja fizike, između ostalih, i mom nećaku. Sjedio je u srednjem redu u trećoj klupi. Pred prvi čas u novom odjeljenju uvijek imam tremu jer sam svjesna da je najčešće prvi dojam o nekoj profesorici ono što djeca najviše pamte. Moj nećak se sakrio pod kapuljaču i iščekivao moju reakciju. Pomislila sam: Zar odmah da mi pravi dramu, ali nisam reagovala, pa je i on polako skinuo kapuljaču i nastavio slušati. Nisam reagovala ni na smijuljenje djece u razredu, koja su očito znala da je profesorica predmeta što im nije omiljen tetka jednom od njihovih drugara, preko kojeg će, možda su mislili, dobijati vrijedne informacije o testovima. No, nisam mogla ne razmišljati o tome šta sredina gdje radim misli o tome, a oni su nametnuli vrlo težak zadatak: trebala sam dokazati da su sve nećakove ocjene i uspjesi samo njegova zasluga.

To je bila gotovo nemoguća misija za učenika, jer koliko god da je uljudan i fin – drugari u razredu će misliti da ih je iznevjerio jer je znao pitanja za test ili vijesti iz škole o odsustvu/prisustvu nekog od profesora i slično.

Nije ništa lakše ni školskom osoblju koje je rodbina nekom od učenika. Prvo o čemu razmišljamo je: Šta ako bilo koju moju reakciju prema njemu/njoj okolina poveže s tom činjenicom? Tako sam pri usmenom propitivanju svog nećaka produžila vrijeme ispitivanja na 40 minuta i povećala broj pitanja na šest umjesto tri, misleći da će se on osjećati bolje ako pred učenicima bude sve znao. I znao je, a nije unaprijed znao pitanja, kako su ionako mislili. Nakon što je otišao na mjesto, uputio mi je upitan pogled pun olakšanja, ali i prijekora.

Kod kuće sam taj dan dobila moralni šamar – pitao me: Tetka, je l' misliš da će ti vjerovati, čak i da si mi postavila stotinu pitanja? Kome si dokazivala i šta?

U sebi sam shvatila da je ovo dijete bilo u pravu i rekla da nikad više to neću uraditi. On MORA biti jedan među jednakim, i na odmoru i u razredu.

Ali, to nije bio kraj njegovih muka. Neke moje kolegice podlegle su predrasudama i jedna od njih je drugoj djeci dala zadatak da mu, umjesto nje, postavljaju pitanja. Na kraju se ispostavilo da su postavljali nemoguća pitanja, na koja su pretpostavili da neće znati odgovor. Znao je! Kolegica je to u zbornici prepričavala kao njegov trijumf.

Jednu situaciju posebno izdvajam: moj nećak je na času postavio profesoru potpitanje šta je izobara, pa mu je profesor odgovorio protupitanjem: Je l’ te to tetka nagovorila da me pitaš? To bi ona trebala znati!.

Niz je sličnih neslavnih primjera u kojima je moj nećak bio opterećeniji od druge djece zbog činjenice da tu radi njegova tetka. Zašto je to tako?

U vrijeme dok sam studirala i slušala predavanja iz pedagogije, zapamtila sam riječi svog profesora koji je stalno ponavljao kako učitelju za obrazovanje treba ne samo da poznaje principe i pravila odgoja, već i da se naoruža osnovnim zakonima ljudske prirode i bude ih sposoban primijeniti u svakom slučaju i za svako dijete. No, niko nije govorio o tome šta ćemo ako se u razredu nađe naše ili dijete našeg kolege, na koji način izbjeći predrasude okoline. Postajemo li tada obućari bez čizama?

Roditelja ili rođaka koji je učitelj neprestano progoni misao da dijete prosvjetnog radnika mora biti odličan đak, i tada je ponašanje učitelja povezano sa održavanjem njegove slike kao dobrog i realnog učitelja i dobrog roditelja. Mnoge učiteljice bi najradije poslale svoju djecu u bilo koju školu osim one u kojoj same podučavaju, a druge se bore za razredništvo u razredu gdje je njihovo dijete. Kada je jedina odrasla osoba u učionici i roditelj i učitelj nekom od njih – iz perspektive učenika – čitava dinamika u učionici postaje malo drugačija, jer često prevladava mišljenje da je dijete koje ima rodbinu u školi nužno favorit kojem je sve dopušteno. Ako, pak, to dijete dobro uči, tada se može čuti: Pa, naravno, ima vezu.

Nažalost, u školama ovo nije rijetkost i neistina. Ali, okrenimo malo medalju i pogledajmo drugu stranu priče. Postoje, dakako, i oni učitelji koji koriste svoje položaje moći kako bi svom djetetu u školi raskrčili put do uspjeha.

Da je to zaista tako, navest ću opet lični primjer: bila sam članica komisije za ocjenjivanje zadataka na kantonalnom takmičenju iz fizike i uložila sam prigovor na rezultat jednog učenika koji je stoprocentno uradio zadatak. Moja primjedba odnosila se na oznaku za frekvenciju koju je takmičar obilježavao malim slovom v umjesto malim grčkim slovom ni. To sam obrazložila činjenicom da se radilo o katastrofalnoj omašci i kako je velika vjerovatnoća da je zadatke imao prije pisanja, jer takve greške ne prave djeca koja znaju oznaku za frekvenciju. Moj prigovor nije bio usvojen, uz obrazloženje da se frekvencija može označiti i slovom v, i x, i kojim učenik hoće!? Genijalac, čija mama je bila uticajna žena u sferama obrazovanja, na federalnom takmičenju iz fizike osvojio je značajan jedan bod!

Mislim da je ovih nekoliko primjera dovoljno da se svi zapitamo kuda vodi sve češća pojava favoriziranja pojedinih đaka u školama, ali i spoznaja o tome među djecom. Ozbiljna je to stvar, jer bi mogla imati veliki uticaj na budućnost stvarno nadarenih učenica. Da li je moguće na neki način riješiti pitanje prisutnosti roditelja u školi kao učitelja i njihove djece kao učenika? Da li je to isto kao sukob interesa u politici? Može li se nešto učiniti bez nanošenja štete objema stranama? Da li neko pita dijete želi li biti u tatinom ili odjeljenju nekog drugog nastavnika i, ako ne, zašto ne? Možemo li iskreno staviti ruku na svoje plemenito srce i priznati da je ugrožena naša objektivnost, čak i prema djetetu za koje znamo da je dijete kolege/kolegice iz zbornice? Jesmo li izloženi pritisku da djetetu nagovijestimo zadatke u svoja četiri zida?

Djeca koja idu u školu u kojoj majka ili otac, tetka ili drugi rođak rade kao učitelj/učiteljica ili drugo školsko osoblje kažu da im je super znati da je u blizini najbliža osoba, podrška i zaštita, a i majci/ocu/tetki je super vidjeti kćer ili sina, kako bi razmijenili nekoliko riječi ili kako bi im stavili sendvič u ruke da ne čekaju u redu ili ih bar pomilovali po kosi. No, da li to ugrožava odnos učenik – nastavnik, koji bi u školi morao biti prioritetan?

Ova pitanja nemaju nikakve veze s ispitivanjem profesionalne sposobnosti učitelja, jer to i nije njihova najvažnija uloga u životu – učitelji su šest ili sedam sati, a roditelji uvijek!

Najnovije

Online nastava u Brčkom

Škole u ekranima

Adnan Pečković

Prava i obaveze učenika

Mobiteli u nastavi

Adnan Pečković

Učitelji sa posebnim potrebama

Ponekad i ne slutimo šta sve djeca razumiju

Amna Dervišagić

Zamislite da ste dijete

Roditelji nisu obučeni za roditeljstvo

Edina Međić

Predstavljamo zadruge

Učeničke zadruge: Radišna Mladost iz Foče

Enes Kurtović