Nastavnička pitanja

Škola na daljinu

Organizovali smo je kako smo znali

Edina Međić

30.03.2020

Učiteljici treba odgovor na pitanje da li nastavnici mogu očekivati nečiju pomoć ili će i dalje sve raditi sami.

Ilustracija: Pearl PhotoPix / Shutterstock.com

Kad ova pandemija prođe, detaljno ćemo analizirati nastavu na daljinu koju sada provodimo. Trenutno samo možemo ukazivati na probleme s kojima se susrećemo.

Cilj nastave na daljinu, osim kontinuiteta obrazovnog procesa, jeste i da bude svojevrsna sigurna luka za nastavnice, učenike i njihove roditelje u kriznim vremenima. Ministarstvo obrazovanja Zeničko-dobojskog kantona bilo je jasno: Organizovati konsultativnu nastavu uz upotrebu informaciono-komunikacijskih tehnologija, a način dostavljanja edukativnog materijala definira svaka škola uvažavajući svoje specifičnosti, potrebe i mogućnosti. A onda sve preuzimaju nastavnici.

Većina nas je u toku školovanja educirana za rad sa grafoskopom i projektorom, a sve ostalo znanje stekli smo neformalnim obrazovanjem. U rekordnom vremenu, učeći jedni od drugih, educirali smo se za novi način rada. Prilagođavamo planove, jer sadržaji nastavnih planova i programa ne odgovaraju nastavi na daljinu.

Još veći problem je s neophodnom opremom. Nemaju je škole, a nemaju ni đaci i roditelji. Kako sad naći kompjutere, tablete, mobitele? Ono što nam je na raspolaganju nije dovoljno pouzdano i imamo mnogo tehničkih problema, koje pokušavamo rješavati u hodu. Priprema za izvođenje ovakve nastave višestruko je složenija od one za rad u učionici – treba pronaći adekvatan materijal, snimiti neophodan video, prilagoditi sadržaj izučavanja svim učenicima i učenicama, i sve to objasniti kratko i jasno. Uopšte nije lako, ma kako se nekom činilo.

Ipak, ja to zaboravim kad se približi 13 sati. To vrijeme smo izabrali jer nastavnice naše škole do 12 sati pripremaju, a od 12 sati dostavljaju materijal učenicima, a za nastavu nam treba stabilna mreža. Roditelji su djeci uspjeli obezbijediti mobitele i formirali smo Viber-grupu. To je postala naša virtuelna učionica.

Sada zamislite da je 12 sati i 30 minuta. Na mobitel dobijate devetnaest poruka: Dobar dan, dobar dan, dobar dan, dobar dan... Jedva čekaju da počne nastava. A onda krenu pitanja: Ko su redari ove sedmice? Hoćemo li pisati latinicom ili ćirilicom? Imamo li danas tjelesni? Da li danas vježbamo matematiku ili učimo nešto novo? Toliko brzo tipkaju da ne stižem pročitati. Pošaljem im smješka i napišem: POLAKO. Nastupi tišina i tad počinje rad. Dobijaju materijal i uputstva za prvi čas po rasporedu.

 

 

Nije teško raditi sa četvrtim razredom jer su već osposobljeni za samostalan rad: čitaju i pišu na oba pisma, znaju osnovne matematičke operacije, a mogu izdvojiti i najbitnije iz lekcija. Oduševljena sam kako ozbiljno pristupaju radu i jedva čekaju rješenja zadataka da provjere jesu li tačno uradili. Tražim da neke radove fotografišu i pošalju kako bih imala povratnu informaciju o kvaliteti samostalnog rada. Iznenađena sam kako su radovi uredni, baš onakvi kakvi su i u školi. Svaki dan me iznenade znanjima za koje nisam znala da ih posjeduju. Ako nastupi neki tehnički problem kod nekog učenika – drugi ga upućuju kako da ga riješi.

Mnogo toga sam i ja naučila od njih. Svaki dan dio vremena odvajamo za razgovor razreda. Tad se smijemo, opisujemo doživljaje i razgovaramo o svemu što se dešava. Taj dio nam je jako važan.

Iz njihovih poruka vidljiv je strah od cijele ove situacije. U glavicama se roje razne misli koje treba objasniti. Treba im pomoć da se nose sa stresom jer im je ograničeno kretanje, a puni su energije. Mnoge informacije koje čuju ne razumiju pravilno.

Imam sreću da sam ih u prethodnim razredima uspjela upoznati s raznim tehnikama kontrole i usmjeravanja emocija kao što su strah ili ljutnja, pa ih sada samo podsjetim na njih. Neki su počeli voditi dnevnik doživljaja, drugi pronalaze tjelesne vježbe, treći crtaju, a razmjenjuju i naslove interesantnih knjiga, filmova, igrica... Ostavila sam im i mogućnost da mi se obrate kad imaju problem i trebaju pomoć. Nastava više ne traje par sati, već je komunikacija stalno otvorena i za učenike i za roditelje.

Roditelji su zadovoljni. Tvrde da im se djeca ne obraćaju za pomoć u vezi s nastavom. Većina njih radi i kad se vrate kući samo provjeravaju da li je sve urađeno. Tako znaju šta radimo, a mogu provjeravati i upotrebu mobitela. Ipak, svi jedva čekamo da ovo prođe.

Mislim da je cilj nastave na daljinu trenutno ispunjen, jer moji đaci ne žele proljetni raspust kojem su se ranije tako radovali. Međutim, sad učiteljici treba raspust i malo odmora. Isto tako, treba mi i odgovor na pitanje: Da li nastavnici mogu očekivati nečiju pomoć, ili ćemo i dalje sve raditi sami?

Naime, potreban nam je brži internet, ali i digitalna oprema neophodna za ovakav način rada. Nemamo adekvatne digitalne materijale, koje bi nam mogli prikupiti naši savjetnici i proslijediti školama. Postojeće TV-kuće na federalnom, kantonalnom i lokalnom nivou mogle bi se uključiti snimanjem i prikazivanjem nastavnih sadržaja za koje je neophodna videoprezentacija. Neka nam se priključe i psiholozi, da sačuvamo duševno zdravlje naše djece i roditelja.

Dobro bi nam došlo i malo razumijevanja zajednice.

Najnovije

Zapisi iz učionice

Ocjena iznad svega?

Mirza Ahmetović

Ulaganje u nauku u BiH

Zamislite da naša država odluči da počne ulagati u budućnost

Edina Međić

Kada pitate ljude kako su danas...

Prosvjetare bole ramena – nose težak teret odgovornosti

Amna Dervišagić

Naučna nepismenost

Pogrešno podučavamo

Maksuda Muratović

Svjetski mediji o obrazovanju

Uputstva za online nastavu u vrijeme pandemije

Merima Dervišić