Metakognicija je jedan od najsnažnijih alata za razmišljanje i pomaže u učenju, a može se vježbati. Učenicama i učenicima uzbudljivo je zamisliti da sjede na mjestu vozača svog mozga i sami ga usmjeravaju ka uspjehu u učenju. Ponekad trebaju pritisnuti kočnicu, naprimjer kroz prolaz za čitanje, kako bi se uvjerili da razumiju pročitano, ili nagaziti na gas kada prolaze kraj mobitela ili videoigrica koje ih vuku da se zaustave i ostave učenje, ali uvijek se moraju držati vožnje mozga u ispravnoj traci i ići najboljim putem ka postizanju ciljeva.
Evo primjera vožnje mozga jedne moje učenice: Jutros sam ustala i krenula na vožnju svog mozga na putu do učenja njemačkog jezika za diktat. Prvo što sam primijetila je da je taj moj auto prepun tereta i da ću ga teško pokrenuti. Teret se sastojao od strahova hoću li stići naučiti, hoće li biti težak test... A kada sam ga očistila od tereta, shvatila sam da je i gorivo pri kraju, te sam ga odgurala do kuhinje, gdje sam napravila zdrav doručak i popila punu čašu voćnog soka. Sada je moj automozak zablistao i mogla sam nastaviti vožnju kroz veoma nepristupačan teren, pun prepreka: TV-prijemnik i mobitel! Njih sam isključila kako bih prošla rampu do radnog stola. Otvorila sam udžbenik njemačkog jezika i u jednom momentu moj automozak je stao i nikako ga nisam uspjela pokrenuti. Zovnula sam pomoć na cesti, svoju profesoricu njemačkog, i ona mi je objasnila da se to u mom autu zove blokada i objasnila mi kako da ga opet krenem. Postupak je bio da pišem nepoznate riječi teksta iz njemačkog po dvadeset puta i izgovaram ih naglas. Kako je to bilo svojevrsno mijenjanje zastarjelih dijelova strategije mog učenja, poput starih dijelova auta, osjetila sam da se auto ponovo pokrenuo i da sam za sat naučila sve nepoznate riječi za diktat.
Metakognicija je svijest o tome šta neka osoba o nečemu zna, a šta ne zna, te na koji način može naučiti ono što još ne zna. Termin je smislio psiholog John H. Flavell, a odnosi se na razmišljanje o vlastitom razmišljanju. Slikovito rečeno, to je kao da imate još jedan mozak izvan svog mozga i njime gledate šta vaš pravi mozak radi.
Monica Linden sa Odjela za neuronauku na Univerzitetu Brown, koja se bavi istraživanjem obrazovanja učitelja i teorije kurikuluma, ima početnu aktivnost.
Jedna od mojih najdražih praksi za poboljšanje metakognicije đaka je da sami sebi napišu pismo iz budućnosti kao da pišu s kraja školske godine, koristeći početnu frazu: Ispunio/la sam svoje akademske ciljeve za ovaj kurs, jer... Ovo pismo pregledat ćemo na kraju godine. Mislim da im to pomaže da se sjete zašto rade ono što rade i da se usredotoče na svoje ciljeve, kaže Monica Linden.
U jednom razredu koristila sam metodu kartice najblatnjavijih tačaka: na kraju časa podijelila sam kartice i tražila od đaka da opišu svoju najprljaviju tačku, odnosno ono što im je bilo najteže razumjeti u nastavi tog dana. Potom sam pokupila kartice i sljedeći čas započela upravo njihovim najprljavijim tačkama. Obrađivali smo fotoefekat – proces emisije elektrona s površine metala kada je obasjan svjetlošću, ali samo kada je frekvencija te svjetlosti veća od granične frekvencije karakteristične za metal na kojem se dešava fotoefekat. Čak i ako svjetlost ima velik intenzitet, a frekvencija je niža od granične, ona ne može izbaciti elektrone s metala. S druge strane, ako je frekvencija svjetlosti veća od granične, čak i vrlo mali intenzitet izbacuje elektrone iz metala. Ovdje je važan i izlazni rad za metal – da bi elektron mogao napustiti metal, mora imati energiju koja je dovoljna da on izvrši izlazni rad; mora se osloboditi lanaca mreže u kojoj je da bi pobjegao.
Blatnjava tačka mojim đacima bilo je ovo iznad i ispod. Zato sam kreirala crtež kućica fotoefekta: krov kućice je grčko slovo lambda, koje označava talasnu dužinu, a prag kućice je crtica na f, što označava graničnu frekvenciju. Sve vrijednosti talasnih dužina i frekvencija unutar kućice mogu izazvati fotoefekat – sve frekvencije IZNAD praga kuće i ISPOD krova kuće.
Nakon čišćenja blatnjave tačke pitam učenike je li im i dalje blatnjava, i ako je odgovor da, nastavljam sa čišćenjem.
Amna Dervišagić / Školegijum
Još jedna tehnika jačanja metakognicije je praktični optimizam – pristup učenju i životu koji se fokusira na praktično pozitivno djelovanje u svrhu povećavanja vjerovatnoće uspješnih ishoda (Wilson & Conyers, 2011). Naime, optimistični đaci sposobniji su za rješavanje stresnih situacija i lakše će ustrajati u teškom radu potrebnom za akademski napredak jer su motivisani uvjerenjem da mogu postići sve ciljeve učenja. Istraživači koji rade na vođenju učenika ka optimističnijem pogledu na učenje i otpornosti na stres otkrili su da pozitivno raspoloženje proizvodi veću pažnju i kreativnije razmišljanje (Martin Seligman, 2011).
Metakognicija u ovom slučaju obuhvata razvoj praktičnog optimizma i uvjerenje da se uspjeh može postići upornom vježbom i akcijom. Primjera radi, loša ocjena iz biologije znači da nisi dovoljno učio i ponavljao, a ne da si loš. U tom kontekstu, učenice treba podsjećati na četiri pitanja o pozitivnom pristupu u radu:
- Koje informacije dobivam? (Odgovor bi mogao biti: Dobila si jedinicu iz testa iz matematike.)
- Kako tumačim te informacije? (Odgovor može biti: Znala sam/nisam vježbala jer sam planirala prepisati na testu, pa nisam uspjela.)
- Kako moje tumačenje utiče na to kako se osjećam i kako mislim? (Odgovor može biti: Užasna sam iz matematike, nikad ovo neću naučiti.)
- Šta mogu učiniti da pozitivno utičem na situaciju? (Odgovor bi mogao biti: Tražit ću od profesora priliku da popravim ocjenu kad se dovoljno pripremim.)
Vježba koju možemo predložiti đacima kako bi ojačali optimizam je Tri dobre stvari. Sigurno će je voljeti. Naime, svake noći prije spavanja trebaju pomisliti na tri dobre stvari koje su se dogodile tog dana. To mogu biti najobičnije geste ljudi ili najuzvišenija djela, sve što im se čini važnim, dobrim, pozitivnim. Zapišu ih, razmisle o tome ZAŠTO su se dogodile. Ovo zašto najvažniji je dio vježbe i može otvoriti um na način da poveća pozitivna iskustva.
Ranije sam, radeći ovo sa svojim razredom, tražila da đaci razmisle o tome zašto neki događaj NIJE prošao baš najbolje, i kasnije sam shvatila da sam propuštala sjajnu priliku za razmišljanje i metakogniciju, ali i da to još uvijek mogu promijeniti i da nikad nije kasno za učenje.
A evo i jedna poučna priča o dvije vrste ljudi – lovci na blago i skupljači smeća. Lovci na blago svaki dan traže nešto korisno i pozitivno i usredotoče se na to, razgovaraju o tome, razmišljaju o tome i čuvaju to kao sjajni dragulj u škrinji s blagom. S druge strane, sakupljači smeća provode život tražeći ono što nije uredu, što je nepravedno, i ne rade ništa da to poprave. Usmjere svoju energiju, vrijeme i misli samo na smeće, i svaki dan stavljaju to smeće u veliku, staru kantu koju vuku za sobom. Hoćemo li u životu nositi korisne i pozitivne uspomene ili razmišljati o stvarima koje nam se ne sviđaju – izbor je svakoga od nas.
Inače, za pojam metakognicija emotivno sam vezana: na usmenom ispitu iz Didaktike, na postdiplomskom studiju Prirodno-matematičkog fakulteta u Banjaluci, dobila sam pitanje šta je metakognicija i nisam znala odgovor. Profesora sam zamolila da mi ne pojašnjava. Obećala sam da ću sama pronaći odgovor, i našla sam.
Ruku na srce, koliko prosvjetara uistinu razumije metakogniciju i koliko ih je spremno više se posvetiti jačanju metakognitivnih vještina kod djece? Razlog da je učimo našla sam u poruci OECD Insightsa iz 2014: Prečesto učimo đake šta da misle, ali ne i kako da misle.
