Odgojni aspekti

Dnevnik nastavnice

Zaista želim da i djeci i meni bude zanimljivo

Tijana Bašić

06.12.2021

Pokušavam da organizujem čas na svoj način, ne znam smije li se to kod nas reći naglas. Udžbenici me nešto posebno i ne inspirišu, tako da – volim svoju slobodu.

Ilustracija: Školegijum

Ponedjeljak, 28. 11. 2021. godine

Prvo da se predstavim. Ja sam Tijana, pravoslavna vjeroučiteljica. Radim u gradu Mostaru u sedam osnovnih škola po hrvatskom planu i programu i imam ukupno 50 đaka. Želim samo da kažem da mnogo volim pisanje dnevnika, jer na taj način uspijevamo da (sa)čuvamo male i velike trenutke (vječnutke). Pa, da krenemo.

Kad sam jutros digla roletne, dočekao me jedan tmurni, kišni prizor, ali mislim: Novi dan, nova nafaka, zar ne?

Prvo što radim kad otvorim oči – stavljam vodu za kafu, šta bih drugo? Bez kafe nigdje, a uz kafu možemo pregovarati. Svakako nisam ranoranilac, a jutros sam se probudila pomalo umorna jer je vikend bio sadržajan – od osvećenja Prosvjetine škole u kojoj subotom djeci držim horić, do radionice čitanja bajki s najmlađima i odlaska u kazalište na jednu jako potresnu predstavu, pod čijim utiskom sam i dalje. Ali to sam ja, kod mene mora vazda biti neka akcija i turbo tempo. Ako se ništa ne dešava, ja za čas posla nešto smislim i razbijem monotoniju. Elem, ponedjeljak mi nije naporan i to mi se sviđa. Lagano krenem svaki put u novu radnu sedmicu. Ponedjeljkom radim samo u dvije škole. Biću precizna, sa samo četiri đaka. Dok nisam počela da radim u školi, nisam imala pojma koliko je entuzijazam moćno oružje za rad. Pored toga, rad u kombinovanim odjeljenjima zahtijeva mnogo truda i energije jer zaista želim da i djeci i meni bude zanimljivo. Doduše, ponekad to zna biti opterećujuće jer svaki put očekujem mali spektakl od časa, a to prosto nije moguće. Nekad pomislim da samo još nisam probala da dubim na trepavicama. 

Uglavnom pokušavam da organizujem čas na svoj način, s tim da ne znam smije li se to kod nas reći naglas. Udžbenici me nešto posebno i ne inspirišu, tako da – volim svoju slobodu. Takođe, uvijek oslušnem djecu kako su, kakva je atmosfera i šta im se radi tog dana. Doduše, ne znam koliko dugo ću biti kadra zadržati se u prosvjeti, gdje me ograničavaju planovi i programi i silna papirologija. Imam ukupno četrdesetak dnevnika u svih sedam škola u kojima predajem. I ne, ne vozim auto, samo šetam od škole do škole. Vjeronauku predajem đacima od prvog do devetog razreda, pa vi sad računajte koliko je to pisanja na sedmičnom nivou i koliko administracije. Da skratim, evo već treću godinu družim se sa svojim (vjero)učenicima. I da, obećala sam sebi da ću se truditi biti iskrena prema sebi. Kad sam prvi put da(va)la otkaz, jer sam željela promjenu i nešto novo, odlučila sam čvrsto da neću (o)stajati na mjestima gdje (više) nisam srećna. Za sada sam srećna, a šta će dalje biti – vidjećemo. Ne pravim planove, puštam sebe da idem dan po dan, bez pritiska, ako je to moguće i izvodivo.

Inače, kad idem na časove osjećam se kao mali putujući vrtić – u mom ruksaku uvijek možete naći ljepilo, šljokice, stikere, sjajne papire, kojekakve materijale za rad, igrice, kartice – fali samo još čarobni štapić. Svaki dan kad pođem u školu, volim da se pomolim za đake kojima ću predavati tog dana. Željela bih da me pamte po ljubavi, pjesmi i osmijehu. Niko kao djeca ne umije da voli, da ti se raduje i da bude iskren. Mada, umije ta iskrenost da bude i brutalna. Da zaključim – iako današnji dan nije baš obećavao mnogo, s nastave sam se vratila raspoložena. Na časovima smo lijepo razgovarali, smijali se i bili jedni drugima dobro društvo. Kad me sačekaju dječiji osmijesi i zagrljaji, onda znam da sve ovo ipak vrijedi. I da, imam običaj na početku časa da pitam đake šta ima lijepo kod njih i da s nečim lijepim započnemo čas. Radi, probajte.

Idem sad da skuvam sebi kafu i čaj, te da otplovim dalje u dan jer me čekaju obaveze na drugim frontovima – korektura jedne knjige i dva sastanka. I idem još da nacrtam neko sunce koje se smije, da mi otjera ovu kišu koja pada bez prestanka. 

 

Utorak 30. 11. 2021. godine

Jutro sam započela pospano i sanjivo, uz kafu i Pinterest, Massima na radiju i u ćutanju. Sveta jutarnja tišina kad si sam sa sobom. Zaista ima nešto u ranim jutrima i kasnim noćima. Izvukla sam deblju, zimsku jaknu, stavila kapu i krenula ka prvoj od današnje četiri škole. Utorak je jedini dan kad mi nastava počinje u 8 sati. Idem u jednu školu zbog jedne učenice. Ona je dijete osmijeh i družimo se tako evo treću godinu. Danas sam planirala da s malom ekipom, đacima od prvih do petih razreda, radim Hristove apostole. Njih 12 kao fudbalski tim. Mi kao treneri pravimo svoj tim, kreiramo dresove, ma sve. Zatim ćemo isjeckati dijelove za odežde đakona, sveštenika i vladike da vidimo kako izgledaju i šta nose. Pravićemo mozaik od sjajnih šljokičastih papira da upoznamo različite tehnike crtanja ikona. Jutarnji čas me podsjetio na to koliko jedna nastavnica treba da bude, pored toga što je nastavnica, i psihologinja i pedagoginja i animatorka. 

Između prve i druge škole imam pauzu od dva sata, koju koristim za drugu kafu, doručak i da pročitam ili pogledam nešto lijepo. Potom pakujem ruksak za drugu školu, gdje me čeka mojih pet pilića. Često nam ponesem neki slatkiš ili voćkicu da se počastimo. Uglavnom spojimo stolove – ma mi smo kao mala porodica. Morala sam im reći da sam ih poželjela i da ih volim. Koliko je samo odgovorno pričati djeci o vjeri!

U popodnevnim časovima imam još dvije škole. Slušalice su mi najbolje drugarice na putu od jedne do druge škole. 

Časovi su protekli odlično. Bilo mi je zabavno, tako znam da je čas bio uspješan.

Često razmišljam o tome koliko sam puta u školu otišla tužna ili neraspoložena, ali kad zakoračim u učionicu – to sve nestane kao rukom odneseno. Često zapisujem dječije bisere. A njihova iskrenost me obara s nogu. Za današnju rubriku bisera izdvajam pitanje: Tićo, je l' i tebe stid, kad dođeš u tuđu kuću, da ideš u toalet?

Nakon časova išla sam u kino da gledam crtić s malom ekipom. Preporuke od mene za Encanto.

Dok ovo kuckam, već je 21 sat i pomalo sam umorna. Stavila sam masku na kosu i sad ću malo da pjevam. Pjevanje me nosi u drugu galaksiju. 

 

Srijeda 1. 12. 2021. godine

Srećna mi srijeda i srećan mi decembar! I sve mi cvjetalo u decembru! Tako započeh svoju super srijedu, posutu šljokicama. 

Eto, moja Tijana! Još dvije srijede i raspust. Našla sam nove ideje šta ću danas raditi s djecom i radujem se baš kao dijete. Spremila sam svoj putujući ruksak. Nedavno sam kupila novi ruksak da može sve da mi stane u njega. Danas radim samo u jednoj školi. S malom ekipom praviću crkvu i obilježivače za knjige. S velikima ću da vježbam čitanje i pisanje ćirilice i malo ću pokušati da ih upoznam sa čitanjem Novoga zavjeta na zabavan način. Mnogo volim kako je Ivo Andrić djecu nazvao malim ljudima. 

Najveći uspjeh mi je kad mi đaci kažu da im je nešto zanimljivo. Danas sam dobila dvije čestitke na kojima piše da sam najbolja nastavnica i da me vole. Eto. Ne znam šta više treba za ovu srijedu. Nema veze što pada kiša. Baš pada i nisu romantične ove mostarske kiše kad mokar dođeš u školu kao u pjesmi čika Pere Zupca. Nema veze što je umor počeo da me stiže, pa sam ostavila otključanu kuću. Nema veze i što nisam pospremila sve po stanu. Zaista ništa nema veze ako si ispunjen. To je to. Kad sam radosna, želim da se ta radost prelijeva dalje jer je radost jedino što se množi kad se dijeli.

Opet sam išla u kino i danas preporučujem Gučijeve. Lejdi Gaga je jedna carica od žene! I kupila sam sebi dvije lijepe sličice Starog mosta u Starom gradu. 

Poprilično je kasno dok kuckam ove posljednje retke, slušam uživo neko bdenije s Bogoslovskog fakulteta u Beogradu i razmišljam kako sam zahvalna za sve lijepo i nelijepo. I sve je tako kako treba da bude. Ako i nije, popravićemo. Najgore se sekirati, štetno utiče na ljepotu, bola'!

 

Četvrtak 2. 12. 2021. godine

Čim se probudim – pjevam. Ponekad sam znala da starijim đacima, dok radimo nešto kreativno, puštam svoju omiljenu muziku, da vidim njihove reakcije na Rundeka, Urbana, Disciplinu Kičme i slično.

Ok, i danas i uvijek prvo kafa, pa frizeraj, pa školica. Prvi čas mi je sa malom ekipom, pa onda sa velikima imam kontrolni. Želim da, bez obzira na sve, djeca znaju da u meni imaju prijateljicu. Mislim da bih mogla ponekad biti malo strožija, ali prosto ne umijem. Probala sam i ne stoji mi. Ali to ne znači da ne mogu da se naljutim. Možda ne djelujem tako, ali znala sam čuti kao opasku da sam previše nježna. Mislim da ta nježnost ipak pobjeđuje i da je to moje oružje.

Mislim na mamu. Simpatično mi je kako uvijek kad me pita gdje si, a ja kažem da idem u školu, ona doda: Misliš na posao?

Časovi su prošli dobro, srednja ocjena 3. Mala ekipa je bila na visini zadatka, sa starijima sam morala malo da porazgovaram, da se vratimo na fabrička podešavanja.

Današnji dan je poseban i jer prvi put idem na proslavu Hanuke u Mostaru. Zapaliću jednu od svijeća u ime Srpske pravoslavne crkve. Volim Mostar jer je spoj svega čudesnog i lijepog, baš volim! Kako piše u Psaltiru: Гле, шта је добро, или шта је красно, него да браћа живе заједно?

Preporuka dana: bend Oratnitza. Novo otkriće za mene i genijalno!

 

Petak 3. 12. 2021. godine

Dobro jutro, džezveri! Dobro jutro, majstori! Petak, divan dan! O toj divnoći govori činjenica da sam krofne jela za doručak. Malo sam se ulijenila, jer mi nastava počinje tek u podne. 

Dan mi je počeo lijepim telefonskim razgovorima i idejama.

Volim šetnju do škole. Volim đake koji žele da rade. Takva djeca me inspirišu. Radili smo kontrolni, potom smo čitali o životima nepoznatih svetitelja. I sve je na mjestu.

Petak ustvari nije dan, to je osjećaj. Idem da uživam i ne mislim. Za vikend pjevam u crkvi i držim djeci hor. Radujem se i zahvalna sam!

Hvala na pažnji, ne mijenjajte kanal, na pravom ste mjestu!

Najnovije

Propust ili nova normalnost

Zašto je Prvi maj protjeran iz sarajevskih vrtića?

Marko Ban

Nova kolumna: Profesor bosanskohercegovačkog

Prešutni dogovor o nenapadanju (Haris)

Amer Tikveša

Korona je popustila, ali ne i isključivost

Entitetski čiste ekskurzije

Srđan Puhalo

Tolerancija u razredu

Ne dajite toliko sebe

Dženisa Mešanović

Nole me tangere

Nenad Veličković