Metodika

Dnevnik nastavnice

Ima li života na dnu?

Aida Šarić

20.12.2021

Ilustracija: Kongpraphat / Shutterstock.com

Ponedjeljak, 13. 12. 2021.

Ponedjeljak, 5:20 i prva misao: Naspavat ćeš se kad se vratiš. To se, naravno, neće desiti, ali je misao utješna. Razni ljudi imaju jutarnje mantre, kao Danas je tvoj dan ili Danas ćeš pokoriti svijet ili Budi bolja verzija sebe, a ova da ću se naspavati kad se vratim je moja. Nije neka, ali pomaže. 

Ustala sam. Pogledah kroz prozor – snijeg. Nije prvi ove godine, ali se prvi put spustio u grad, na ulice i krovove, prekrivši ono sivilo koje je suvereno vladalo Zenicom nekoliko dana unazad. Ima nečeg radosnog, čistog i nevinog u dolasku snijega. Kad god padne, instiktivno se u meni probudi dijete kojeg svakodnevnica guši i tjera da odraste, a ono se buni i bori, tjera po svom. Ovog jutra je pobijedilo. I pustila sam ga. Taj osjećaj sreće i bezbrižnosti preplavi me i na trenutak zaboravih sve nedaće koje stišću odraslu mene, zaglavljenu u procjepu između mašte i realnosti. No, jutro teče. Zora, tačnije. Imam osjećaj da smo budni samo pekar, hodža i ja. 

Ustajem ovako rano jer je škola u kojoj radim udaljena pedesetak kilometara od mog doma. Ali, o tome ću kasnije. 

Ispred zgrade čeka me moj bijeli auto. Ne, nije fabrički bijel, plav je, ali ga je jutros pokrio snijeg. Počinje jutarnja gimnastika: razgrći, čisti, puši u ruke, upali, ugasi i tako nekoliko minuta. Spreman je i možemo krenuti. 

Kad kažem mi, mislim na moju koleginicu Lejlu, koju vidim kroz prozor kako promrznuta stoji i strpljivo čeka da priđem njenoj ulici. Pričam joj o svom jutarnjem neočekivanom treningu. Hvali me i podržava, jer šta drugo da kaže nastavnica tjelesnog i zdravstvenog odgoja. Još mi usput dijeli par savjeta za vježbe za lakše buđenje. Tako vam je s prosvjetnim radnicama – svaki razgovor pretvori se u podučavanje. 

Dolazimo do Kaknja. Tu nas čeka Ismet, učitelj na zalasku karijere. Ovo mu je posljednja školska godina. Od njega stalno slušamo kako je bilo biti učitelj u boljim vremenima, a kako je danas. Žali za prošlim vremenima, a ja prešućujem da je to ipak samo žal za mladošću. Ulazi u auto vidno budan i veseo jer, za razliku od nas dvije, on ustaje bez alarma koji odgađamo po tri puta. Krećemo dalje. 

Ranije sam spomenula put. Na putu do škole imamo dionicu od četiri kilometra makadama, i to kakvog. Svaki bi nam brod pozavidio jer, znate, mi se ne vozimo, mi plovimo. Nepravilnosti na putu i neravnine tolike su da se ljuljamo sve vrijeme vožnje. Niko od nas nema morsku bolest i ne pitajte kako znam.

Strahotu samog puta u jednom dahu odnosi ljepota pejzaža kojim smo okružene dok se vozimo. Naime, sve vrijeme idemo kroz šumu. Mali kristalni nakit svjetluca na granama čineći jelke otmjenim i bogatim. Izgledaju kao stare gospođe, zagrnute velikim krznenim bundama, koje se prave važne i gledaju nas ispod oka dok prolazimo i zadivljeno ih posmatramo. Puše sjeverac i drveće šumi kao da je živo. Zima nosi neku mističnost jer ispod tog bijelog prekrivača leži nešto, a cijela priča se ne prikazuje, ostavljajući mašti na volju. Osim toga, ta jednoličnost u boji daje neki smiraj. 

Iza krivine ukazuje se mala zgrada zeleno-žute boje, okružena borovima koje su njeni učenici posadili prije četrdeset i kusur godina. Slatka jednospratnica, iz koje izlazi dim i čuje se dječija graja, odiše životom i toplinom doma. To je seoska škola, sagrađena prije pedesetak godina. Udaljena je 14 kilometara od grada i, s makadamom ili bez njega, odgojila je velike ljude i uvažene članove društva. Iznjedrila je mnoge inženjere, doktore i naučnike koji su dio akademskog društva kod nas i u svijetu.

Ulazimo u zbornicu. Tu nas čekaju kolege s kojima se družimo i sarađujemo već godinama. I nova kolegica. Kaže da je nastavnica fizike. Treća ove školske godine. Prve dvije su odustale, kažu daleko im, našle su nešto bliže. I ova ostaje do kraja polugodišta – taman što joj upamtimo ime, otići će, kao i drugi. 

Prvi čas je odjeljenska zajednica. Na dnevnom redu je aktuelna svađa između predsjednice razreda i Ahmeda. Ranije su naučeni da moraju objektivno, uz argumente, iznijeti svoju stranu priče. Sedmi su razred i već razlikuju subjektivnost i objektivnost. Prvo počinje Samra. Ustaje kao za govornicu neke skupštine i obrazlaže problem. Posmatram je: stoji čvrsto, samouvjereno, pomalo uznemireno, ali stabilno, i izlaže svoj problem s Ahmedom. Problem je, iz moje perspektive, potpuno benigan, ali je njima trenutno najvažniji na svijetu. Ahmed je sljedeći. On nije tako samouvjeren ni elokventan, ali je iskren. Pogriješio je. Prvobitno se branio kao što to sva djeca rade: Pa i drugi su, nisam samo ja ili I ona je mene. Opomenuše ga da to nije argument. Složio se. Prihvatio je krivicu i odgovornost za svoje postupke. Pružiše jedno drugom ruku i izmiriše se. Danas smo naučili šta znači komunikacija.

Ne znam je li komunikacija ranije bila tema na časovima odjeljenske zajednice, ali posmatrajući današnje društvo, izgleda da su mnogi prespavali taj čas. Neki su bili odsutni iz škole, a neki su možda preskočili i razred. Pogotovo ovi iza skupštinskih govornica, jer onoga što čujemo i vidimo od njih postidjela bi se djeca sedmog razreda male seoske škole do koje nema asfaltiranog civilizovanog prilaza. Učimo od djece, ona znaju bolje.

 

Utorak, 14. 12. 2021.

Jutros se sama vozim na posao. Nema onog društva od jučer. U drugim su školama, nadopunjavaju normu. Rijetkost je da danas prosvjetni radnik radi u jednoj školi. 

Kod mene je na rasporedu područna škola i pilići – tako od milja zovem đake u nižim razredima – njih 35 u tri odjeljenja – jer se kao pilići veselo okupe oko mene i zapljusnu me gomilom pitanja i informacija koje jedva razaznam od buke što proizvode pričajući uglas. Djeca tog uzrasta ne znaju za stres, depresiju, tugu ili nervozu. Svaki njihov problem rješiv je u minuti. Kamo sreće da je tako i u svijetu odraslih. Možda bi i moglo, ali nećemo ili ne umijemo. Danas sam imala baš takav primjer.

Ne znam jesam li spomenula, ali ja sam nastavnica engleskog jezika. Danas je četvrti razred imao test iz spelovanja – izgovaranja riječi slovo po slovo, s tim da slova izgovaraju na engleskom jeziku, povezujući ih u riječ. To zna biti vrlo kompleksno jer se u engleskom pisanje i čitanje dosta razlikuje. 

Test se sastoji iz svega nekoliko riječi. Iako tako izgleda, nije lagan za ovaj uzrast. Gledam ih dok rade: vrpolje se, brišu, ispravljaju, ponovo pišu, mašu nožicama ispod stola, neki potpuno spuste glavu na klupu, dok drugi razmišljaju naglas. S obzirom na to da se radi o kratkom testu, a i đaka je malo, uspjela sam ispraviti testove odmah. Većinom su petice i četvorke, ali su se desile i dvije dvojke. Nastaje prava mala drama u učionici. Emir je glasniji i počinje negodovati i plakati. Moli za još jednu priliku, kaže zbunio se, uplašio. Slušam ga pažljivo i smirujem. Drugari ga tješe i zalažu se za njega. Nekima su i oči zasuzile. Sva pažnja usmjerena je na drugu klupu do prozora. Djeca su se okupila i slušaju moj razgovor s Emirom. A ja krajičkom oka posmatram Nejru u prvoj klupi do vrata. Ona je također dobila dvojku. Spustila je glavu, a lice pokrila kosom. U jednom trenutku vidim krupne suze koje klize niz sitno dječije lice i kvase svesku, praveći mrlju na bijeloj hartiji. Djeca ne primijete, ali ja vidim. Ustajem, umirujem ih i kažem da će njih dvoje dobiti još jednu priliku na kraju časa, kad se malo smire od uzbuđenja i pretrpljenog stresa. Odahnuli su. I akteri i oni oko njih. Lijepo je vidjeti da je kod tih mališana izgrađena empatija prema tuđem bolu i nesreći.

Došao je kraj časa. Nejra i Emir, potpuno smireni i fokusirani, rade novi test. Ovog puta bila je četvorka i petica. Ta sreća koju izazivaju dva naizgled nebitna mala broja matematički je nemjerljiva, ali emotivno je dosegla čistu desetku. Cijeli razred je zadovoljan Emirovim i Nejrinim uspjehom, pa se zapitam koliko bismo bolje uradili neke stvari da su nam samo dali drugu šansu...

 

Srijeda, 15. 12. 2021.

Uvijek kad vozim slušam radio, jer tako imam osjećaj da nisam sama, a i vrijeme brže prođe. Slušam vijesti, pa pomislim na rudare koji su nedavno protestovali ispred zgrade Vlade FBiH, nezadovoljni uslovima rada i mogućim smanjenjem plaća. Asocijacija na asocijaciju, padne mi na pamet Top-lista Nadrealista i epizoda u kojoj ronilac i istraživač silaze na dno jereza, tamo pronalaze dvoje penzionera i ispituju ih o životu na dnu.

  • Ima li života ovdje na dnu?
  • Nije ovo dno! 
  • Kako nije?
  • Imaju ispod rudari i prosvjetni radnici, dole još dublje.
  • Jesi mu rek'o za prosvjetne radnike? 
  • Jesam!

 Kad god se sjetim te scene, bude mi smiješno. Mi Engleskinje rekle bismo: It's funny because it's true ili Smiješno je jer je istinito

Mijenjam tok misli i prebacujem se na plan za današnji čas, u 10:10 – dolazi mi savjetnica u posjetu. Za one koji ne znaju, kratak opis bio bi da je to prezentacija najbolje verzije časa koju nastavnica može pripremiti sa učenicima koji su tog dana najbolja verzija sebe. Rekla bih optimalan čas u optimalnim uslovima sa optimalnom klimom u razredu i pomalo nerealan, ali ono što je stvarno je povezanost nastavnice s djecom koja se ne može simulirati. Taj čas je ogledalo kompletnog rada nastavnice s djecom, što također ne možete ni pripremiti, ni folirati. To se vidi odmah po ulasku u učionicu. Osim toga, nastavnica ima priliku da iskaže svu svoju kreativnost u podučavanju.

Uzbuđenje raste. Kolege se solidarišu, nude pomoć oko pripreme časa, jer svi znaju koja količina stresa je prisutna kod nastavnika kojem se to dešava. Istini na volju, ništa strašno se neće desiti ako čas ne uspije, jer savjetnici su tu da nam pomognu, ali ta potreba učitelja da se dokaže, prvenstveno samom sebi, pa onda i ostalima, jača je od bilo čega. Stres od same posjete času ne postoji, jer jednom prosvjetnom radniku u posjetu na čas dolaze savjetnik, pedagogica, pomoćnik direktorice, direktorica, druge kolege, a ponekad i sami roditelji. I tako svake godine.

Deset do deset je. Sve je spremno za čas. Prezentacija pripremljena, pjesmica, igrice na pametnoj tabli, djeca u niskom startu zapitkuju: Je li došla? 

U ovim situacijama vidi se kako funkcioniraju nastavnica i djeca, jer učionica je kao jedno domaćinstvo – ukućani se svađaju, mire, dogovaraju, dijele tajne, ali se uvijek i nepogrešivo podržavaju i drže skupa. Tako djeca doživljavaju svakog ko dođe u posjetu njihovoj nastavnici – uključe odbrambeni mehanizam i njihove okice netremice bulje u vas, dajući vam podršku bez ijedne izgovorene riječi. To je ljubav. 

Deset je sati i... nestaje struje! Sve staje. Muk u zbornici. Neko tiho upita: Je li ti sve na pametnoj tabli? Ništa ne odgovaram, imam deset minuta da pripremim plakat i u potpunosti izmijenim plan i tok časa. Pedagogica pomaže. Paniči. U tom haosu se smijemo, jer nivo stresa je odavno probio plafon. 

Savjetnica ulazi u učionicu i predstavlja se djeci. Pogledaše je na trenutak, klimnuše glavom, potom pogledaše u mene uplašeno i stegnuto. To je uobičajena dječija reakcija izazvana strahom od nepoznatog. Ona ih ohrabruje, šali se s njima i sjeda u zadnju klupu. Čas je počeo potpuno naopako, još od nestanka struje. Tema je Rođendan. Djeca se dijele u grupe i počinjemo raditi, a u jednom trenutku trebaju jesti tortu i, potpuno zaneseni temom, zaboravljaju savjetnicu i počinju jesti bez reda i redoslijeda. Gurkaju se, smiju, otimaju, a torta je po rukama, obrazima, stolovima i podu. Čas je potpuno promijenio svoj tok i ovakav mi se sviđa. Uspio je. Ali, to svakako nije važno. Ono što je važno je njihova reakcija poslije i pitanja Kakvi smo bili? Jesmo li bili dobri? Šta ste dobili? Ta iskrena zabrinutost za jednu od njih, a ja to sada jesam, zadivljujuća je, jer mi smo jedna vrlo neobična porodica, koja nije biološki povezana, ali emotivno jeste, i to već od prvog susreta. I znate, na ovom dnu vlada jedinstvo, haos, harmonija i čista ljubav.

 

Četvrtak, 16. 12. 2021.

Kiša. Ovog jutra pada teška, zloslutna kiša. Otopila je onu bijelu radost od ponedjeljka. Nebo se smračilo i čini se da neće ni svanuti. 

Danas opet pilići. Zadnji je čas. Ulazim u 3-1. Tamo me čeka Haris, dječak prelijepih plavih očiju u koje utonete kad vas pogleda umiljato, radoznalo. Blijede je puti, sa uvijek besprijekorno ispeglanom majicom, koja odiše svježinom. Majka se uvijek pobrine da Haris dođe u školu uredan i spreman. On je dijete s posebnim potrebama – kažu, to je politički nekorektan izraz jer smo svi, kao, s posebnim potrebama, pa su mu dodijelili izraz dijete s poteškoćama u razvoju. Ako mene pitate, izraz ne mijenja puno toga, a i ne pomaže situaciji u kojoj smo, jer smo sami. Haris, djeca i ja dajemo sve od sebe da uspijemo. 

On je inače veseo. Svaki put me sačeka da mi ispriča nešto šta mu se desilo u periodu dok se nismo vidjeli. Nekada je priča nepovezana, nekad smislena, ali uvijek u veselom tonu. Na samom ulazu u učionicu on me, kao mali reporter, izvještava o aktuelnim događanjima. Uredno ga saslušam, dam svoj komentar i zamolim da se vrati na mjesto da počnemo s nastavom. Ali, danas nije taj dan, promjena je vremena, a s promjenom vremena dolazi promjena i kod Harisa i promjena klime u razredu: zadirkuje djecu, gura ih, ometa, a oni se bune. Inače su dobri prema njemu, pomažu mu, ali danas se bune jer su nemoćni. Haris čas sjedne na pod, čas legne ili ustane, pa šeta po razredu, ometa druge dok pišu... Na kraju je sjedio za mojim stolom, bojio sličice koje sam mu dala, pa čas boji, čas ustane, čas plače, čas zove da sjedim s njim da bojimo zajedno... I bojili smo. I plakali. Nebo, Haris i ja. Danas nije bio dobar dan.

 

Petak, 17. 12. 2021.

U 12:40 je vanredna sjednica Nastavničkog vijeća. Dnevni red: Ispraćaj učitelja Muje u penziju. 

U kabinet matematike pristižu učitelji iz područnih škola i pridružuju se nama koji smo već tu i nestrpljivo čekamo da Vijeće počne. Uvijek je čudan osjećaj zamijeniti uloge s djecom i biti u poziciji slušalaca. Istini za volju, prosvjetni radnici su odlični govornici, ali ne tako dobri slušaoci. 

Direktor nas umiruje kao djecu i daje riječ predsjedniku sindikata Asimu. Asim polako stavlja naočale na sredinu nosa i čita obavijest o finansijskoj pomoći jednom od zaposlenika, a potom podnosi finansijski izvještaj o stanju na računu. Skromna cifra, smiješna čak. Poruka budućim prosvjetnim radnicima: ako niste naoružani ljubavlju prema ovom poslu, ne ulazite u njega. Obogatiti se nećete sigurno.

Sljedeći na redu je učitelj. Direktor mu se obraća sa nekoliko toplih i dirljivih riječi u ime cijelog kolektiva i zahvaljuje mu na njegovom doprinosu školi i na četrdeset godina mukotrpnog rada. Učitelj ustaje, okreće se nama i drži govor čovjeka koji je ostavio trag utkan u zidine ove kamene kuće. Sitne, kestenaste oči ispod gustih obrva sijaju i od sreće i od tuge što je došao do kraja putovanja zvanog Učitelj. Na čelu se pokazuju bore kao brazde izorane strpljenjem prema stotinama djece ispraćene u svijet odraslih. Govori nam o prolaznosti života i vremenu koje nemilosrdno teče, ne čekajući nikoga. Na kraju pade suza i prekide izlaganje. Aplauz se prolomio učionicom. 

Pozdravismo se i rastasmo. On u novo poglavlje života, a mi na zasluženi odmor za vikend. 

Najnovije

Dnevnik nastavnice

Važno je i super što smo nastavnice! Koje su vaše supermoći?

Vernesa Manov

Pravilnici kao izvor nevolja u provedbi nastave

Moramo djecu naučiti da uče i mijenjati pravilnik

Maksuda Muratović

Montessori Erdkinder pedagogija

Naša djeca nemaju osnovna znanja i vještine i nisu zainteresovana da uče

Amna Dervišagić

Engleski kod nas i u skandinavskim zemljama

Ognjen Stepanović

Dnevnik nastavnice

Sevdalinka

Ajna Hasanbegović