Metodika

Malo o tome kako povezati znanja

Svi smo mi jedna velika cjelina

Vedran Zubić

02.02.2022

Ako nekoga ne naučimo da kritički misli, nikada neće shvatiti zbog čega nešto uči i da je veoma bitno da razmišlja globalno ekološki. Zbog paprike. Zbog sebe...

Ilustracija: StocKNick / Shutterstock.com

Iznimno bitne u obrazovnom procesu su aktualnost, svrsishodnost, te povezivanje različitih spoznajnih elemenata nastavnih predmeta u jednu cjelinu. Zbog nedostatka tog povezivanja često se pojavljuju nepotrebni tvrdi limesi između nastavnih predmeta, a apsolutno najgora varijanta je kada djeca na jednom nastavnom satu ne primjenjuju znanja stečena na drugom. Jer ljepota obrazovanja, znanosti, umjetnosti i vještina je što omogućavaju da se sve stopi u cjelinu, i to ne samo zbog nastavnog procesa, nego zbog toga što je to zaista tako u prirodi. 

Svakako zvuči iznimno teško pripremati se za jedan nastavni sat koji mora biti poveznica i premosnica svega i svačega, ali zamislite koliko bi bila ljepša priča o Altamiri da djeca znaju biološke odlike sapiensa u paleolitiku, petrološke odlike stijena koje su se koristile za crtanje, klimatske odlike pećine, kemijske odlike materijala, sociološke odlike ljudskih zajednica tog doba i njihove potrebe i tako dalje. Sve nabrojano postoji u planovima i programima i u nekom periodu se izučava, ali je svakako bit da to bude i preraste u jedinstvenu cjelinu, jer nije poenta da dijete zna uzročno-posljedične veze neke rane kulture u pećini na sjeveru Španjolske, nego da razumije da je to jedina svrha učenja i cilj obrazovnog rada. Tako se uči razmišljati. Čak i kada obrada nekog segmenta nije predviđena, nastavnik to uvijek može ubaciti u svoju priču. Tu je, naravno, bitno i da nastavnik zna, bitan je i kapacitet određenog uzrasta, ali svaki uzrast ima svoje sposobnosti spoznaje; ima i granice, ali i sposobnosti. Možda u kurikulumu ne piše da Etiopljani i Kenijci lakše mogu trčati maraton, ali nastavnik to mora reći kada obrađuje prirodne odlike tog kraja. To je visoka Afrika i manjak kisika, zbog čega imaju široka pluća, višak hemoglobina, lakše šire kisik kroz tijelo, sporije se umaraju i stoga mogu dugo trčati. To su činjenice koje djeca bolje zapamte i razumiju od klimatskih elemenata visoke Afrike, ali ako ih prezentiramo na ovaj način – neće ih zaboraviti.

S druge strane, nastavnik vlada svojim satom i nema te inspekcije koja mu može napraviti problem jer je ubacio priču o atletičarima Kenije i Etiopije iako to nije dio plana i programa, niti kurikuluma. Takve stvari se podrazumijevaju – na prvi pogled djeluje da je to zbog zabave na satu, na drugi da se uči kauzalnost, a na treći da se na ovaj način sve znanje povezuje u sveopću cjelinu. Tako djeca najbolje i najsvrsishodnije uče, pamte i rezonuju.

A sad o povezivanju.

Najpoznatije izumiranje na planeti Zemlji u njenoj geološkoj prošlosti je ono koje su prošli dinosaurusi. Ovi vladari mezozoika, ogromne životinje koje su bile gospodarice tadašnjeg kopna, neba i vode, nestali su s lica Zemlje, a njihov nestanak označio je kraj jedne i početak nove geološke ere – kenozoika. Nestanak dinosaurusa omogućio je drugačiju evoluciju, nastanak i razvoj sisara. Ali, kako je moguće da su dinosaurusi nestali? Osnovni razlog je pad nebeskog tijela u prostor Yucatana u današnjem istočnom Meksiku. Jasno je da taj kamen s nebesa nije udario svakog dinosaurusa u glavu, ali je indirektno utjecao na njihov nestanak. Posljedica udara bio je ogroman oblak prašine koja se vjetrom razišla po planeti, onemogućila insolaciju, a bez insolacije je nastala vještačka zima, smanjila se fotosinteza, nestajalo je biljnog fonda, biljojedi su ostali bez hrane, mesojedi sekundarno ostali bez hrane, i desilo se...

Dakle, povezanost planete zračnim masama omogućila je da se desi prirodna pojava koja je ubila gigante mezozoika. Dinosaurusi nisu znali razlog, ali su nestali zbog prirodnog zakona koji se zove cjelovitost – u prirodi je sve uzročno-posljedično povezano. Ne može se led Antarktika ili Grenlanda otopiti, pa da naraste nivo vode samo oko tog prostora. Zakon spojenih posuda kaže da će nivo vode narasti na cijeloj planeti, pa će se u problemu naći i gradovi priobalja u tropima koji bi mogli biti Atlantida budućnosti. Dešavalo se ovo u geološkoj prošlosti – otapanje leda nakon pleistocena (ledeno doba) uvjetovalo je rast vode koji se povijesno naziva veliki potop, a to je period kada Crno jezero postaje Crno more. Led se sigurno nije tu otapao. 

Najbolji današnji primjer je pandemija koja nas je dvije godine zarobila i, na veliku žalost, odnijela i brojne žrtve. U Wuhanu, gradu koji je od nas udaljen minimalno deset sati avionom, neki pripadnik naroda Han, kojeg zovemo Kinezi, zarazio se virusom. Samo par mjeseci nakon toga cijela planeta bila je u haosu! A virus se nije prenosio zračnim putem, nego s čovjeka na čovjeka. Problem bi bio mnogo veći da se mogao širiti zrakom.

Nije nam ovo nepoznata pojava. I ranije su miševi na brodovima donosili kugu, a Amerikanidi (Indijanci) doživjeli katastrofu jer su im došle neke bolesti sa drugih krajeva planete. Dovoljno je pročitati ono pan (sve) u riječi pandemija da bude jasno da je bolest svugdje!

Sigurno je i da nisu krivi pingvini jer se izlio tanker nafte u priobalju Čilea, ali oni su nastradali. Šuma koja je gorjela u Australiji uništila je floru i faunu, ali je požar uvjetovao i višak CO2 u atmosferi. Na Antarktiku nema velike potrošnje ugljičnih goriva, niti ima neke industrije, ali tamo se otapa led i sve ove priče idu u zakon cjelovitosti. Ali ne mora samo planeta Zemlja biti u pitanju. I na lokalnom prostoru dešavaju se greške u valorizaciji i eksploataciji geografskog prostora: ako posiječete šumu, korijen drveta na padinama više nema šta čuvati i desi se klizište. Ako posiječete šumu, smanjite fotosintezu i povećate CO2 u atmosferi. Ako posiječete šumu, nema više ko piti višak vode iz padavina, pa nastanu poplave. Iz jednog procesa koji je postao normalan, kao što je eksploatacija drveća, dešavaju se brojni problemi – ne uništavamo samo neko drvo kao element flore, nego i faunu kojoj je ono dom, ali i sebi pravimo problem, od promjene topoklime do poplava. Zaboravljamo da je vegetacija posljedica podneblja i da, ako je mijenjamo, indirektno mijenjamo i podneblje.

Čovjek, u svojoj silnoj želji da se osjeća ugodno, često poseže za katastrofalnim aktivnostima. To se posebno ogleda u procesima industrijalizacije i urbanizacije modernog doba. Promjenom prirodne okoline uništavamo brojne areale flore i faune i, ako nam je stalo do njih, moramo zapamtiti da smo mi dio identičnog ekosustava i upravo na vrhu prehrambenog lanca! To su u svoje vrijeme bili i dinosaurusi.

Iznimno je velika greška misliti da imperija priroda neće u svojoj cjelovitosti uzvratiti udarac. Koliko vremena će proći da nama na trpezi dođu ribe pune plastike iz okeana, žitarice, voće i povrće iz zagađenog tla ili neka stoka sitnog zuba koja je pasla travu punu polutanata? Sve će to završiti u nama. Naša mišljenja, po kojima otpad završava na nekom Marsu ili Jupiteru, spadaju u domen apsolutne budalaštine. Nekada sam djecu, objašnjavajući cjelovitost i kruženje materije, pitao vole li paprike i paradajz. Nakon odgovora da, počeo sam pričati o mineralima, o kvantitetu hrane koju izbacimo, o najboljem prirodnom gnojivu, o sadnji nove paprike, i veoma brzo djeca su zaključila sve! 

Ako imate samo jedan dio nezdrave prirodne okoline, imate cjelovit problem, jer ne može biti zagađena samo jedna rijeka ili samo jedan komad atmosfere iznad nas. Slično nam je i u društvenom pogledu. Ako nekoga ne naučimo da kritički misli, on nikada neće shvatiti zbog čega nešto uči i da je veoma bitno da razmišlja globalno ekološki. Zbog paprike. Zbog sebe...

Najveći problem javlja se kada čovjek misli da formiranjem osobnog komoditeta pravi nešto dobro. Tako je pravo pitanje da li mačka pretrčava cestu ili cesta ide preko areala mačke. Svoju akomodaciju postindustrijskog šopingholičarenja najbolje vidimo na tržnim centrima, koji dominiraju u aspektu moderne trgovine – oni postaju dnevni boravci pojedincima, prostori u kojima se provodi vrijeme. Vjerovatno bi u nekoj anketi više od 90% ljudi konstatiralo da su oni dobra stvar i nužna potreba današnjeg doba. Ali, postoji i druga strana medalje, druga strana šopinga: gradnjom takvih objekata uništava se pedosfera i vegetacijski pokrov, automatski. Remeti se sklad prirode i devastiraju zelene oaze grada koje su zaista nužna potreba današnjeg doba. Silno staklo i lim prave smetnje od refrakcije svjetla, a izloženost insolaciji izaziva isijavanje tog objekta. On mijenja mikroklimu. Mjerenjem temperature pored tih objekata uvidjeli bismo da je ona ljeti viša nego u ostatku grada, a posebno viša nego u zelenoj oazi. Postoje organizmi koji na mikropromjene značajno reagiraju – nestaju ili mutiraju, a već smo naučili da smo svi jedna velika cjelina. Zbog svega treba dobro razmisliti gdje, šta, kako gradimo – da nam ne bi prekrasan most na rijeci sekundarno bio uzrok velike poplave... Ali, sve to treba naučiti i povezati.

Najnovije

Znanje je dostupno, ali mu se ne pristupa!

I kamion pun banana dovoljno je radioaktivan da pokrene detektor

Amna Dervišagić

Ocjene i povratne informacije

Napravila sam eksperiment – nisam ocijenila testove

Maksuda Muratović

Dnevnik nastavnice

Važno je i super što smo nastavnice! Koje su vaše supermoći?

Vernesa Manov

Dnevnik nastavnice

Ima li života na dnu?

Aida Šarić

Pravilnici kao izvor nevolja u provedbi nastave

Moramo djecu naučiti da uče i mijenjati pravilnik

Maksuda Muratović