Iz dječije perspektive

U njihovim cipelama

Zašto djeca ne vole školu

Edina Međić

22.03.2022

Za razliku od učenja kroz igru, škola zahtijeva učenje samo po sebi. Djetetu rijetko ko objašnjava zašto su neka područja važna i zašto ih treba savladati.

Ilustracija: Yuriy Golub / Shutterstock.com

Prvačići vole ići u školu jer ih ona podsjeća na igru, ali već od trećeg razreda postotak djece koja vole školu značajno se smanjuje.

Mene je interesovao razlog negativnog odnosa prema školi koji se povećava sa uzrastom djece. Tražila sam odgovor na pitanje zašto im se ne ide u školu i dobila interesantne podatke, o kojima bismo trebali razmisliti. Ovdje ću napisati odgovore djece u izvornom obliku, uz napomenu da se radi o učenicima i učenicama koje nemaju problema u učenju.

 

- Ne ide mi se u školu jer mi je svaki dan u sedmici okupiran školom, uključujući i vikend, jer se tad pripremam za sljedeću sedmicu.

- Kad idem u školu, jako je malo slobodnog vremena.

- Ne ide mi se u školu jer sam stalno pod stresom zbog količine obaveza.

- Stalno moram razmišljati o sljedećem testu, odgovaranju i slično.

- Previše vremena provodim u školi.

- Nemam motivacije za bilo šta zbog vremena koje škola oduzme.

- U školi je previše razbacanih informacija odjednom, ne mogu se snaći.

- Ne ide mi se u školu jer uopšte nije interesantno. Rijetko ko koristi neke nove metode da nam bude zabavno dok učimo.

- U školi nema prostora za kreativnost.

- Ne učimo stvari koje su nam potrebne za život.

- Talenti učenika se ne nadograđuju.

- Niko nas ne usmjerava na put koji je za nas najbolji, već sve moramo znati.

- Volio bih da u školi učimo osnove preživljavanja. To bismo trebali učiti i kod kuće, ali to roditelji ne rade.

- Ne ide mi se u školu zbog dosadne, neodgojene djece koju susrećem.

- U školi nas niko ništa ne pita, samo nas tjeraju da učimo, ali tako je i kod kuće.

- Ne ide mi se u školu jer sve učimo na isti način, pa je dosadno.

 

Sigurna sam da bismo slične odgovore dobili u bilo kojem dijelu Bosne i Hercegovine.

Kada posmatrate život djeteta iz njegove kože, njegove školske obaveze (svakodnevno učenje, ocjenjivanje, povremene ili stalne teškoće u praćenju gradiva, otpor prema pojedinim predmetima ili nastavnicima...), očekivanja drugih i pritisak na njega da uči, dokazivanja pred sobom, roditeljima, vršnjacima, nastavnicima; pritisak vršnjaka (od iskušenja da se napravi nešto nedopušteno, ali izazovno, do toga da se otvoreno i jasno izjasni o svojim osjećajima), mislite li da njegovo školovanje može biti ispunjeno zadovoljstvom?

Razmislimo koliko sati dnevno dijete posvećuje školi i domaćim zadacima, a koliko ima slobodnog vremena. Koliko ima strpljenja i motivacije za svoje hobije, muziku, čitanje, sport...

Mi možemo pokretati mnoge reforme, provoditi edukacije i raspravljati o stanju u obrazovnom sistemu svaki dan, ali dok su naša djeca nezadovoljna i bezvoljno idu u školu, napretka neće biti. Roditelji, nastavnice, donosioci odluka vezanih za školstvo, pa i šira javnost trebaju djelovati odmah, svako u svom domenu rada. Od naše djece zavisi naša budućnost.

Kada ustanovimo uzroke problema, naći ćemo rješenja i pomoći djeci da u periodu školovanja budu zadovoljnija i sretnija.

Najprije je problem nepostojanje radnih navika. Prve radne navike djeca stvaraju kod kuće, još odmalena, a pravilnom odgoju ne doprinosi to što im se kod kuće sve popušta i dopušta, te ona jednostavno nemaju potrebnu zrelost za prihvatanje odgovornosti koja im je potrebna za uspješno školovanje. Djeca ne vole školu jer su kod kuće oslobođena svih radnih zadataka, pa im je teško ustajati, pratiti nastavu u školi i još kod kuće učiti. Nerad dovodi do neuspjeha, neuspjesi do različitih animoziteta koje primjećujemo kod djece, i onda imamo različite probleme.

Drugi problem je negativan odnos roditelja prema prosvjetnim radnicima i školi, što dovodi do toga da i dijete prihvati takav stav. Ako roditelji komentarišu kako su nastavnici nesposobni ili lijeni, dijete će biti uvjereno da nije ono krivo za neuspjeh, već nastavnik jer ga nije naučio. U tom kontekstu zaboravlja se da nastavnik ne može uliti znanje u dječiju glavu. Ako dijete ne sarađuje na nastavi, ne prati pažljivo, nije aktivno, ne piše zadaće i ne uči, nema tog nastavnika koji će ga nešto naučiti. Ma koliko roditelji tvrdili suprotno, negativan odnos roditelja prema nastavnicima preslikava se na dijete i ono tada ne voli školu; tako je naučilo kod kuće.

Dodatni problem je pritisak na dijete da kući mora donositi odlične ocjene. Ono pod pritiskom ide u školu, i naravno da mu neće biti draga. Dobije li manju ocjenu razočarat će roditelje i možda biti u kazni. Roditelji bi trebali razmisliti postavljaju li prave ciljeve pred svoju djecu – za petice se ne daju nagrade, bolje je objasniti zašto je važno učiti, biti na nastavi i da dijete ne mora biti savršeno, tj. najbolje u svemu.

Problem su i prosvjetni radnici koji ne rade dobro svoj posao. Srećom, takvi su u manjini, iako je danas teško odrediti ko je stvarno dobar prosvjetni radnik. Učenici najčešće ne vole nastavnike koji od njih nešto zahtijevaju. Draži su im oni koji se s njima igraju i šale. Roditelji najviše vole one koji dijele petice. Nema veze je li ta ocjena zaslužena ili ne, glavno je da je upisana u dnevnik. Ukoliko je nastavnik strog i traži znanje, on izaziva traume kod djece jer se ona plaše ozbiljnih nastavnika.

I, na kraju, u našim školama zapostavlja se prirodno učenje. U prvih sedam godina života dijete je u procesu prirodnog učenja: usvaja nova znanja kroz igru, spontano, razvija se njegova radoznalost i kreativna priroda. Za razliku od učenja kroz igru, škola zahtijeva učenje samo po sebi. Djetetu rijetko ko objašnjava zašto su neka područja važna i zašto ih treba savladati. Tako ono s vremenom stekne utisak da je školsko učenje bez svrhe, cilja, i da je jedino važno dobiti dobru ocjenu. Udžbenici su puni činjenica koje poslije djetetu vjerovatno neće trebati, a dodatno ga opterećuju. Programi su zastarjeli, ne prate potrebe djece novog doba, guše kreativnost i čine besmislenim svaki dječiji pokušaj da nauči razmišljati svojom glavom. Poslije 45 minuta matematike i pet minuta odmora ni odrasle ne bi zanimalo 45 minuta biologije. Kad bi škola ponudila više eksperimenata i interakcije umjesto diktiranja i monologa nastavnika, kada bi djecu ohrabrivala da glasno kažu svoje mišljenje, njihov stav prema školi bio bi mnogo pozitivniji.

Često čujemo da je ljubav prema obrazovanju moguće ostvariti samo u onim sredinama gdje je visok standard i u školama gdje se djeci na izvjestan način povlađuje. No, nije baš tako – prije će biti da ne znamo mnogo o tome šta se i kako radi drugdje. Evo naprimjer Kuba, koja skoro da nema nepismenih: u njihovim školama često nedostaju udžbenici, tjelesnu aktivnost izvode u parkovima jer nemaju dvorana. Školovanje na svim nivoima je besplatno, čak i visoko obrazovanje. Napravili su jednostavnu, a efikasnu strategiju obrazovanja u kojoj se više pažnje poklanja praktičnoj primjeni naučenog, kako informacije ne bi ostale na teorijskom nivou. Omiljeni predmeti djece su ples i vrtlarenje, a matematika i prirodne znanosti su po rasporedu na početku dana, kad je koncentracija najveća. Školski časovi traju 30 minuta, obroci u školi su besplatni. Brojne ankete pokazale su da njihova djeca najviše vole biti u školi, a imaju i dva TV-kanala koja emitiraju obrazovne sadržaje primjerene djeci osnovnog i srednjeg obrazovanja.

Najnovije

OSCE i UN objavili radove mladih iz BiH o tome kako vide mir i kako ga grade

Neće biti djece za rat

Marko Ban

Alena Ćemalović, trenerica Lane Pudar

Lana je spoj discipline i talenta

Tin Bender Dobardžić, istraživač

Država ima obavezu da djecu nauči o demokratiji i pravima

Školegijum redakcija

Udžbenik fizike za drugi razred gimnazije

Dostupan jedan, a kao nijedan

Amna Dervišagić

Kad je dijete nadareno

Ministarstvo nema posebne programe i škole ništa ne nude

L. Pi.