Iz dječije perspektive

Izgubljeno u printanju

U miru sa dnom

Amra Penava

18.11.2022

Uz privatne fakultete prirodno je da niču i privatni studentski domovi. Manje je prirodno da niču uz društvene, kao da im je cilj poniziti one čija su mjesečna primanja daleko niža od potreba. Priča o naličju našeg siromaštva.

Fotografije: Amra Penava / Školegijum

Tekst U miru sa dnom je objavljen u 10. broju štampanog Školegijuma (decembar 2014. godine). Pročitajte i druge tekstove u serijalu Izgubljeno u printanju.

 

Ključna riječ: Siromaštvo – nemogućnost zadovoljavanja osnovnih ljudskih potreba, odnosno nedostatak materijalnih sredstava nužnih za održavanje života i zdravlja. Pod osnovnim ljudskim potrebama najčešće se podrazumijevaju redovna ishrana, odnosno zaštita od prirodnih elemenata (stanovanje).
Pojam siromaštva uključuje i stanje u kome je pojedina osoba u stanju zadovoljavati svoje osnovne potrebe, ali ne i druge potrebe (higijena, obrazovanje, rekreacija i sl.) koje se smatraju dijelom životnog standarda neke države. U tom se slučaju govori o tzv. relativnom siromaštvu.

 

Poštovanje,

ukoliko ste zainteresirani da dio svog akademskog života provedete u studentskom domu visokog standarda sa bezbroj dodatnih sadržaja u luksuznom interijeru, onda će zasigurno luksuzni studentski hotel Emiran ispuniti vaša očekivanja kao respektabilan čimbenik u životu studenata Sarajevskih fakulteta i da će između ostalog svojom ponudom usluga koje omogućavaju daleko naprednije uslove značajno utjecati na kvalitetu Vašeg studiranja... Sve sobe sadrže krevete za miran san sa prilagođenim madracima, deludž jorganima i antialergijskim jastucima, vlastite kupaonice s tušem, pojedinačni radni prostor za učenje, TV sa kablovskim programima, internet i Wi-Fi, najsuvremeniji sustav zaštite, ventilacije i grijanja (...) Biti daleko od kuće nije lako, ali život je bolji kad se dijeli, pogotovo u ovom slučaju, dakle sa drugim studentima koji dijele Vaš osjećaj i imaju iste ciljeve, a to su obrazovanje i prvi koraci ka perspektivnoj budućnosti. Bit ćete okruženi i članovima tima Emiran koje će vaš boravak učiniti da se osjećate kao kod kuće podižući ga iznad nivoa udobnosti i praktičnosti, te zajedno sa Vama pronaći Vaše mjesto u ovom luksuznom ambijentu u kojem ćete biti što produktivniji, ali i odmorniji.

 

Ovako glasi reklama za privatni studentski dom Emiran, podignut doslovno u dvorištu državnog, u sarajevskom naselju Nedžarići. Odlučujem ga posjetiti, najviše zbog činjenice da je dva različita koncepta studentskog standarda urbanizam Opštine Novi Grad smjestio tako blizu jedan drugome. Već vidim tekst – Bijes i stid; osjete li studenti Emirana stid, osjete li studenti u Domu bijes; ako da – zašto, ako ne – zašto ne? Zapisujem pitanja, ne daj Bože, zaboravit ću šta. Sva sam se unijela u fazon novinarke. Gotovo da se osjećam kao tajna agentica.

 

 Slika 1

 

Ko pita – skita!

Prilazim domovima i uslikam – jedan pored drugog – glamur i čemer studentskih dana. Blic – blic. Gledam fotografiju na mobitelu dok ulazim u državni dom i krećem ka recepciji. Nabacim osmijeh i poželim dobar dan gospođi koja sjedi iza visokog staklenog podija.

– Šta je? – prvi hladan tuš. Osmijeh nestaje.

– Izvinjavam se, nisam studentica, ovdje sam poslovno.

Gospođa ustaje i otvara mi vrata. Ne moram više lomiti kičmu pričajući na onu šalter-rupu. (Hm, dakle, ako naglasim da sam tu poslovno – odmah me shvataju ozbiljno!) Objasnim gospođi zašto sam tu, da sam zvala prije nekoliko dana, te da su mi iz uprave rekli da dođem poslijepodne, jer su većinom oni koji meni trebaju – glavni i odgovorni! – prisutni u poslijepodnevnim satima.

– Sa’ ću ja nazvat upravnicu. Halo... e... evo naka novinarka te treba, kakono reče, časopis?

Treći put, ljubazno i ponovno uz osmijeh, ponavljam gospođi da nije časopis nego magazin za pravednije obrazovanje, Školegijum.

– Magazin za pra... ma eto ti je tamo pa ti vidi šta hoće! – Drugi hladan tuš. – Prva desno, piše na vratim’ upravnica.

Prva desno, tražim vrata, aha – piše Uprava. Udahnem duboko i prizovem mir, jer me ovakve situacije nerijetko vrlo lako izbace iz takta. Otvaram vrata. U petnaestak kvadrata koji se ukazuju ispred mene, sjedi 6–7 ljudi. Soba zadimljena i ispunjena kojekakvim mješavinama mirisa. Na isto pitanje, postavljeno i na ulazu, dajem isti odgovor i objašnjavam upravnici, koja nije smatrala za shodno da se i ona predstavi, zašto sam tu.

– Ne može, ne može. Ja ne dajem nikakve izjave. To Vam (moram li spomenuti koliko sam se obradovala ovom prvom iskazu poštovanja u vidu persiranja!) samo može generalni direktor dozvoliti.

Nakon što se usuđujem izjaviti kako je to javna ustanova, da dotična slovi za upravnicu, te da ne razumijem zašto mi je potrebna dozvola generalnog direktora, dobijam novu odbijenicu:

– Vi novinari svašta pišete. Ne dajem izjave. On Vam je gore na Skenderiji.

I onda slijedi objašnjenje kako doći do njega. Tražim kontakt-telefon osobe koja će biti spremna razmijeniti nekoliko rečenica sa mnom. Imam li pristup makar da napravim nekoliko fotografija i razgovaram sa studentima ili i za to moram imati dozvolu? (Uzaludno ispucana ironija.)

– Naravno, odgovara upravnica, ne možete ništa slikati niti razgovarati sa studentima bez dozvole generalnog. (Taj generalni mora da je neka opaka faca kad ga studenti moraju pitati i za vlastito mišljenje.) Uzimam papirić na koji mi je gospođa upravnica napisala kontakt-telefon, zahvaljujem se i izlazim. Na izlazu osjetim na sebi mrki pogled recepcionerke koja se sad gurka sa nekim novim članom u svom malom carstvu recepcije i komentariše – novinarka.

Zabrane mi nikad nisu bile mile, pogotovo one koje su se sa logikom mimoišle. Tako, izlazeći, zastajem sa nekoliko studenata, ne bih li dobila od njih neki komentar kad me se već svi boje. Joj, nemam kad, nemam vremena, žurim, ne bih hvala... Frustracija i stres me već počinju nagrizati i ne mogu se natjerati da shvatim ono što sam imala priliku vidjeti i čuti. Je li moguće da je meni – koja nemam apsolutno nikakve veze sa studentskim domom i koja sam sve vrijeme studija provela u roditeljskom gnijezdu – bitnija istina o tome ko je, kako i zašto doveo domove na rang na kome se trenutno nalaze, nego onima koji u njima žive?

Pokušavam pronaći ulaz u Emiran. Taksista koji je pročitao moje namjere dovikuje sa obližnjeg tadži-štanda: Pravo gore, sine, pa desno, odmah ćeš doći na vrata.

Ulazim u hotel. Odmah ste u kafeteriji/caffe slastičarnoj. Primjećujem da trenutno nema mnogo gostiju/studenata. Sa moje lijeve strane sjedi studentica, koja je nekako odmah znala da sam nova i upućuje me na recepciju, na kojoj me dočekuju s osmijehom.

 

 Slika 2

 

U boj

Objašnjavam mladoj recepcionerki zašto sam tu i da bih trebala razgovarati sa gospođom Nanom Torlak, projekt-menadžericom (saznala sam njeno ime na zvaničnoj internet stranici hotela). Djevojka mi pokazuje iza mojih leđa, Eno, ono Vam je gospođa Torlak. Za stolom sjedi, okrenuta leđima prema meni, gospođa savijena nad laptopom ispred koga su dva-tri mobilna uređaja, a svuda oko nje papiri. Zamolim recepcionerku da ju obavijesti da sam tu i pita da li će me primiti. Djevojka odlazi, i ubrzo čujem – priđite, molim Vas. Nakon mog izvinjenja što dolazim nenajavljena i prijedloga da se dogovorimo za neki drugi termin kada ona neće biti zauzeta, menadžerica mi odgovara: Ma hajte molim Vas, kad ste već tu, da obavimo posao. Žao mi Vas sad vraćati. (Posao menadžerice idealan je posao za ovu gospođu! – prva pomisao.)

– Hoćete kafu? Ne, hvala. Hajte molim Vas, mogli ste probati i neki kolač? Ne, ne, hvala Vam, ja bih radije da počnemo. Hotel je privatna investicije gospodina Emira Šarića – započinje projekt-menadžerica Nana – koji je, upoznat sa stanjem u državnim domovima kroz lično iskustvo, želio učiniti nešto za naše studente. Omogućiti im bolju ponudu.

– Ima li mnogo zainteresiranih?

– Hotel može primiti 220 studenata. Još nisu popunjeni svi kapaciteti, ali želim istaknuti činjenicu da je većina studenata/stanara sa, da tako kažem, govornog područja Bosne i Hercegovine.

Na pitanje koji su najčešći fakultetski odabiri stanara, menadžerica odgovara da ima studenata sa svih fakulteta, ali da su to većinom studenti koji studiraju na privatnim fakultetima.

– Molim Vas, nemojte ovo shvatiti kao da je hotel samo za bogate. Naprotiv, ovdje ima mnogo studenata koji su morali uložiti veliki trud u učenje da bi sebi omogućili stipendiju koja bi im pomogla kako sa finansiranjem univerziteta tako i sa plaćanjem hotela. Također – a znam to, jer smo ovdje nastojali što više istaknuti porodične/obiteljske odnose – ima mnogo i onih koji su radili preko ljeta te onih koji trenutno honorarno rade u hotelu kako bi sebi mogli obezbijediti smještaj, ili pomogli roditeljima pri finansiranju.

– Šta nudite studentima?

– Moderan koncept življenja, namijenjen studentima i koncipiran tako da im omogući na jednom mjestu gotovo sve što im je potrebno. Svaka soba ima predviđen i zadovoljavajući prostor u kome će se oni osjećati ugodno i imati dovoljno prostora za sebe. Pored toga, imamo čitaonice u kojima studenti uče kada god žele, kopirnicu koja je studentima uvijek potrebna, caffe slastičarnu i još mnogo toga. Kad se žele odmoriti, nakon učenja, imaju na raspolaganju spa-centar u okviru koga imamo tursko kupatilo, saunu i teretanu.

Dok slušam menadžericu pokušavam zbrojiti troškove koje prosječan student mora imati nakon što plati stanarinu u državnom domu. Stanarina plus novac koji je potreban za kopiranje svih knjiga koje su vam potrebne za godinu studija, pa onda printanje svih seminarskih radova, odlazak u teretanu... mnogo novca. Matematika mi nikad nije bila jača strana.

– Jeste sigurni da nećete kafu, hajte molim Vas, kad već sjedimo? – prenuh se nakon postavljenog pitanja. Ne, ne. – Smještaj studenata biraju isključivo roditelji. U ponudi imamo dvokrevetne i jednokrevetne sobe. Cijena jednokrevetne sobe je 550 KM, a dvokrevetne 400 KM po osobi. U prvoj godini cijene smještaja imaju uključen popust od 20%. Dakle, studenti/studentice koji/koje su se upisali/upisale u prvoj godini nakon otvaranja hotela, ostvaruju taj popust i isti se zadržava sve do kraja školovanja. Mi ne prodajemo sobu, nego nudimo svakom studentu kvalitetne uvjete za učenje i općenito za život koji započinju, daleko od svojih domova, te sigurnost stanara.

– Hrana? Sarađujete sa domaćim snabdjevačima ili?

– Vidite, cjelokupan projekat u saradnji je sa bosanskohercegovačkim firmama. To je i bio jedan od ciljeva investitora. Ono na čemu mi insistiramo jeste food revolution, ukoliko ste čuli za to. Hrana napravljena po savjetima svjetski poznatog kuhara Jamie Olivera. Zdrava prehrana za nas je bila još jedan od neophodnih sastojaka koji smo morali obezbijediti studentima, kako se ono kaže, koncentracija zavisi umnogome i od ishrane. (Smijeh)

– Zaposlili ste i nove radnike?

– Da, omogućili smo zaposlenje za 40 ljudi. Uglavnom mladih ljudi.

– Želite li dodati nešto?

– Da. Vidite, mnogo se polemiše o tome kako se izgradnjom ovog hotela stvara jaz između bogatih i siromašnih. To nikako nije bila namjera našeg investitora.

– Ali zašto se odlučio baš za tu lokaciju, oči u oči, sa Studentskim domom Nedžarići?

– Birali smo naselje u kojem ima studenata. Znate, svi studenti doma Nedžarići mogu koristiti naš vešeraj, mogu ovdje oprati svoju odjeću. Mi smo svjesni kakvo je stanje u državnim domovima. Također, mogu koristiti i naše čitaonice. Evo maloprije – okreće se – nema ih više, ovdje su sjedila dvojica studenata iz doma Nedžarići koji redovno posjećuju naše čitaonice. Također, popust na hranu u našem restoranu za studente iznosi 17%.

Na početku razgovora sa Nanom Torlak (priznajem!) nisam imala namjeru osvjetlati obraz luksuznog hotela za studente, iz prostog razloga što mi riječi luksuz i student nikada nisu išle skupa. Sad već počinjem razmišljati o tome da li sam izgubila osjećaj objektivnosti, ili je samo u pitanju sjaj ljubaznosti koji me zaveo i skrenuo sa pramca koga sam se imala namjeru čvrsto držati? Uvučena u marketinški trik?

Slikanje hotela? Očekujem paljbu isprika/izvinjenja u kojima će se prizivati kojekakvi generalni direktori i izvršni delegati.

– Naravno. Sačekajte samo trenutak.

Telefonira. Nedugo nakon toga pridružuje nam se još jedna mlada djevojka.

– Poštovanje. Ja sam Adela Butmir, marketing-menadžerica, provest ću Vas hotelom, pa uslikajte što god želite.

Polazimo. Primjećujem da nema studenata. Nekolicina studenata je još u čitaonici. Kartica kojom Adela pokuša otvoriti vrata jedne od soba istekla je. Mora otići po novu. (Vrijeme koje je njoj trebalo da zamijeni kartice, meni je poslužilo da pokušam srediti misli. Amra, ne dozvoli da ti prodaju priču!)

Susrećemo jednu od studentica. Voljna je dati izjavu.

Dženana Arnaut je studentica rođena i odrasla u Švedskoj. Dobila je stipendiju, te ju je, uz novac koji je prikupila radeći honorarne poslove, odlučila investirati u smještaj i školarinu na Ganićevom fakultetu u Sarajevu.

– Državni dom nije bio opcija? Nije... znate, čitala sam mnogo o državnim domovima i stanju u njima. Nije mi to nikako bila opcija. Polovinom septembra došla sam ovdje sa svojom porodicom kako bismo izabrali smještaj. Iskrena da budem, izgledalo mi je malo nestvarno. Oni jednostavno imaju sve što nama, studentima, treba. Uselila sam se 1. oktobra.

– I, kako ti se čini?

Super. Znaš šta, najviše mi se sviđa što uvijek imam nekoga na raspolaganju. U bilo koje doba dana ili noći, znam da nisam sama. A to mi je jako bitno. To, i osjećaj sigurnosti.

– Družiš se sa studentima državnih studentskih domova?

Naravno. Studenti iz ovog doma (pokazuje rukom u pravcu Nedžarića) često dolaze ovamo. Nedavno, kad je bila utakmica BiH, ovdje je kafeterija bila puna. Baš nas je bilo mnogo i bilo je lijepo.

 

 Slika 3

 

Sama pala, sama se ubila

U ovo malo istraživanje krenula sam sa pretpostavkom da ću uspješno dokazati kako se u Nedžarićima, naočigled svih, gradi i pospješuje socijalna razlika među studentima, te kako je hotel produkt nekog stranog investitora koji je uložio da bi profitirao, ne obazirući se na činjenicu da bi na taj način mogao studentima koji nemaju mogućnost sebi osigurati luksuzni smještaj stvoriti kompleks manje vrijednosti. Svaki novi korak mog malog istraživanja vodio me ka drukčijim zaključcima. Prvi je bio trenutak kada sam počela sumnjati u to da je moje objektivno pero zaraženo marketinškim trikovima, drugi, da sam nakon neprijatnosti i nekulture koju sam zatekla u administraciji uprave Studentskog doma Nedžarići omađijana ljubaznošću na koju sam naišla u hotelu Emiran.

Istina je...?

Godinama slušamo priče o propadanju državnih studentskih domova, o nestajanju prostora za studente, o nemogućim uvjetima u kojima žive... A onda, kada je na scenu stupio privatni biznis, kosa nam se digla (meni sigurno jeste!) pri pomisli na siromaštvo koje će postati još vidljivije. Niko se zapravo ne želi baviti jednostavnom činjenicom da siromaštvo nije samo ono što oko vidi. Veće je siromaštvo od izlizanih itisona i hladne vode u kupatilima nedostatak duha, pristojnosti i hrabrosti. Tri sastojka koja su davno napustila lonac Nedžarića.

Kao da mi je drago što moja pretpostavka (predrasuda?) počinje nestajati. Argumenti polako prelaze na neprijateljsku stranu.

 

Eci peci pec – ko je mali zec?

Strah je najgora izdajica... A meni se čini da je strah najveća sramota ovog svijeta, i najveće poniženje čovjekovo. Izmahnut je nad njim, kao bič, uperen u grlo, kao nož. Čovjek je opkoljen strahom, kao plamenom, potopljen njime, kao vodom. Plaši ga sudbina, plaši ga sutrašnji dan, plaši ga vladajući zakon, plaši ga moćniji čovjek...2

 

2 Meša Selimović, Tvrđava

 

Nema broja kafama koje su ispijene i pričama o jadima mladih studenata koje nisam (ponekad i primorana) slušala iz dana u dan. Hiljadu problema, svi bez rješenja. Letargija koja je obuzela moju generaciju, njihova nebriga za vlastitu kvalitetu života i njihov strah, kako će reagirati direktor, kako će reagirati prijatelji, zaposlenici doma i tako unedogled. Misliti da su oni predodređeni na ponižavajuće uvjete života postaje mi pomalo naivno.

Prosta računica:

Stanarina koju plaćate u državnim domovima iznosi, otprilike, za najjeftiniju sobu, 99 KM, za najskuplju 154 KM. Nakon što se uselite, primijetit ćete da vam krevet nije po volji – godio bi vam madrac (min. 50 KM). Žao nam je, grijanje ne radi, ali možete sebi kupiti grijalicu (80 KM). Vidite, sad trenutno nema vode. Platite frizera, da vam makar kosu opere, žene: min. 20 KM. Hladno vam je u čitaonici – platite članarinu u gradskim bibliotekama 10–20 KM. Sa najskupljom sobom, i još bezbroj neophodnih stvari koje će vam trebati, a nećete ih imati na raspolaganju, dostići ćete cifru od 400 KM, ako ne i mnogo višu. Ni siromaštvo, očito, nije jeftino.

Koliko ga skupo treba platiti, da bi mu se reklo – dosta? 

Najnovije

Obrazovanje očima i srcem jedne mame

Krenula reforma – sve isto, samo drugačije

Fontoplumo

Izgubljeno u printanju

Zanati još nisu umrli, a kad će, ne zna se

Amer Tikveša

Đački dnevnik iz 2063. godine

Sigurna kota 224

Enes Kurtović, Nenad Veličković

Obrazovanje očima i srcem jedne mame

Super-sak, tako lak

Fontoplumo

OSCE i UN objavili radove mladih iz BiH o tome kako vide mir i kako ga grade

Neće biti djece za rat

Marko Ban